Slučaj osmero hrvatskih državljana koji su “zaglavili” u Zambiji, gdje su osumnjičeni da su namjeravali protuzakonito, preko te zemlje, posvojiti i u Hrvatsku odvesti četvero djece iz Konga, prvi je ozbiljan skandal otkako je i u našu zemlju stigla praksa međudržavnog posvojenja.
Premda Kongo, za razliku od Hrvatske, nije usvojio Konvenciju o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem, poznatu i kao Haaška konvencija, Marin Piletić, ministar socijalne skrbi, nedavno je novinarima izjavio kako je baš iz te afričke države, u kojoj već godinama traju krvavi sukobi, ali i caruje korupcija, u posljednjih deset godina posvojeno ukupno 131 dijete.
To je nemali broj djece i veliki broj ljudi koji su uspješno doveli kraju rizičan i neizvjesan proces posvajanja djece iz Afrike. Međudržavna, pa i međurasna posvajanja, premda se čine jednostavna, a obojena su iskrenom i plemenitom željom posvojitelja da djecu spase iz pogibeljnih uvjeta te im pruže sigurnost i dom, međutim, znaju se, kao uostalom i u slučaju osmero Hrvata kojima se sudi u Zambiji, zakomplicirati. S druge strane, međudržavna posvajanja posvojiteljski parovi ili pojedinci najčešće, osim humanitarnim razlozima, objašnjavaju i nemogućnošću posvajanja unutar Hrvatske. U tom smislu, u javnost se često šalju poruke kako je u našoj zemlji posvojenje nemoguća misija.
– U Hrvatskoj je prisutan uzlazni trend broja posvojenja, kaže, međutim, Andreja Turčin, predsjednica Adopte, udruge koja okuplja i educira posvojitelje.
– Tijekom 2022. godine ukupno je posvojeno 191 dijete, što je povećanje od 25 posto u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, ove trendove je potrebno još više intenzivirati jer je i dalje prevelik broj djece u domovima koja čekaju svoju šansu za sretnije djetinjstvo kroz odrastanje u obitelji. Posljednjih desetak godina u Hrvatskoj je zasnovano više od 1500 posvojenja, što je podatak koji se suprotstavlja tvrdnji da je gotovo nemoguće posvojiti dijete u Hrvatskoj.
Duljina čekanja varira od slučaja do slučaja, a može se značajno ubrzati kada su obitelji spremnije posvojiti dijete starije od pet godina, dijete s teškoćama u razvoju ili pak više braće i sestara zajedno. Od iznimne je važnosti da kao društvo, a naročito stručnjaci kojima je povjerena skrb o djeci, težimo osiguranju ravnopravnih uvjeta u ostvarivanju prava djeteta na život u obitelji, neovisno o njegovoj trenutačnoj životnoj dobi ili drugim karakteristikama. Nijedno dijete se ne smije dovoditi u situaciju da mora “zaslužiti” obitelj ili neko drugo pravo. Sva dječja prava djetetu su prirođena, pripadaju mu samim rođenjem kao svakoj drugoj osobi – kategorična je Turčin.
Brojni rizici
Zloupotreba posvojenja, odnosno trgovanje djecom s krajnjim ciljem posvojenja djeteta, jedan je od najtežih zločina na štetu djece i jedan od zločina protiv čovječnosti, a i prema hrvatskom Kaznenom zakonu predstavlja teško kazneno djelo. Adopta je još 2019. godine poslala priopćenje javnosti te nadležnim državnim tijelima o rizicima međudržavnog posvojenja, a naročito o riziku od trgovanja djecom u procesu posvojenja.
– Kod međudržavnog posvojenja, naročito iz trećih zemalja, onih koje nisu usvojile Haašku konvenciju, može se pojaviti rizik za potencijalne posvojitelje da, u želji da što prije ostvare roditeljstvo, lakovjerno i neoprezno poklone povjerenje i velike svote novca neprovjerenim osobama, neovlaštenim službama i “službenicima”, koji će za njih “pronaći” dijete na ilegalan način: prijevarom, otmicom, krijumčarenjem, prevoženjem u treće zemlje... Posljedica takvih situacija je nezakonito posvojenje i sudioništvo u trgovanju djecom – kaže i Dubravka Marušić, izvršna direktorica Adopte.
– Aktualni slučaj otvorio je brojna pitanja, a samim time i potrebu za uređivanjem cjelokupnog područja posvojenja, i unutardržavnog i međudržavnog. Smatramo da je “zrelost” države za provedbu međudržavnih posvojenja moguće ocijeniti tek nakon provedbe detaljne i žurne analize stanja, koja će omogućiti utvrđivanje pravnih praznina, definiranje potrebnog zakonskog i operativnog okvira. Bez obuhvatne analize stanja, ponovno nećemo imati preduvjete za sustavni pristup u definiranju politike posvojenja, opredjeljenju države prema međudržavnom posvojenju i budućoj primjerenoj zaštiti prava djece – dodaje Dubravka Marušić, te napominje kako je znatno manje rizično posvojiti dijete iz zemlje koja ima potpisanu Haašku konvenciju nego iz one koja ju, kao Kongo, nije usvojila. Na to upozorava i UNICEF.
UNICEF se tijekom čitave svoje povijesti nastoji boriti protiv ugrožavanja najboljeg interesa djece širom svijeta, no njihova je uloga u odnosu na države ipak samo savjetodavna. Trgovina djecom, pa i u svrhu posvojenja, raširena je. Pritom golemi broj posvojitelja, mahom bijelih ljudi u razvijenim zemljama, ni uz najbolju volju ne može provjeriti jesu li djeca koju posvajaju prethodno bila žrtve trgovine.
Uostalom, upravo u Kongu golem broj posvojene djece ima barem jednog živućeg roditelja, a slično je i u drugim zemljama odakle se najčešće kroz sustav međudržavnog posvajanja “regrutiraju” djeca. Nije naodmet reći i to da Hrvatska ima specifičnu demografsku strukturu koja je čini jednom od “najbjeljih” zemalja svijeta, ali i gdje etnička tolerancija nije na poželjnoj razini. Primjerice, romska zajednica prema zadnjem popisu stanovništva broji tek 0,46 posto stanovništva u ukupnom broju građana, a djeca romskih roditelja teško u Hrvatskoj nađu posvojitelje, ponajviše zbog predrasuda koje vladaju u društvu. Dakako da je poželjno raditi na jačanju multikulturalnosti društva, ali...
Upozoravajuća iskustva
Međudržavna posvojenja, a posebno međurasna, nose sa sobom izazove koje su i znatno heterogenije zemlje od Hrvatske već prepoznale. U nas je međurasno posvajanje novost, no iskustva drugih zemalja su upozoravajuća.
– Već sama činjenica da je posvojeno, čini to dijete različitim od drugih, a kada se tome pridodaju i drugi aspekti različitosti, primjerice rasa ili boja kože djeteta, drukčije etničko, nacionalno ili religijsko podrijetlo od njegovih posvojitelja, tada zadatak integriranja tih socijalnih aspekata identiteta u kohezivan i višeznačan identitet postaje još kompleksniji – potvrđuje prof. dr. sc. Maja Laklija sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkoga Pravnog fakulteta.
– Iako obitelj iz koje posvojeno dijete potječe, rasa i kultura mogu predstavljati samo jedan aspekt osobnog i socijalnog identiteta, taj aspekt je važan za postizanje potpunog osjećaja identiteta. S obzirom na važnost spomenutih aspekata identiteta te imajući na umu da je socijalni aspekt identiteta značajna komponenta, od 70-ih se u državama poput Švedske, SAD-a i Kanade provode programi za pripremu posvojitelja, koji im osvještavaju kako je biti posvojeno dijete crne ili pak žute boje kože u državi s pretežito bijelom populacijom. Također, postoje i organizacije država podrijetla djece namijenjene pružanju informacija i podrške posvojenoj djeci, tj. mladima. Utjecaj na internaliziranje identiteta ima i širi društveni kontekst. Primjerice, postoje li u susjedstvu djeca i mladi sličnog podrijetla te je li se posvojenje dogodilo u državi koja ima visoko homogenu populaciju ili pak državi gdje postoji velik broj manjina različitog etničkog i rasnog podrijetla? Ne smije se zaboraviti uloga koju imaju posvojitelji i njihova veza s djetetom kao preduvjet konstrukcije zdravog i kohezivnog osjećaja sebe. Ta veza roditelja s djetetom ovisi o njihovim emocionalnim resursima, a ne o nekim fizičkim karakteristikama, boji kože ili nacionalnosti. Nakon zasnivanja međunarodnog posvojenja, posvojitelji ističu kako su najmanje bili pripremljeni za psihološke i emocionalne izazove s kojima su se susreli s posvojenim djetetom, te da su u razdoblju nakon posvojenja trebali dodatnu podršku u području mentalnog i emocionalnog zdravlja – dodaje prof. dr. Laklija.
Drugim riječima, dobrodušni mit kako rasa i boja kože nisu važni upravo je to – mit. Mišljenje o ovoj delikatnoj temi zatražili smo i od sociologa prof. dr. sc. Renata Matića.
Oblik imperijalizma
– U kontekstu vašeg pitanja osjeti se, mislim, utemeljena zabrinutost zbog činjenice da bi se djeca iz Afrike u pretežito “bijeloj” sredini mogla susretati s predrasudama i nepravednim postupcima – kaže Matić.
– Utemeljena zabrinutost ne znači da baš naše društvo “proizvodi” takvu klimu, već prije svega da, unatoč velikim razlikama od društva do društva, naprosto ne postoji sredina koja je toliko “emancipirana”, gdje bi pojavnost predrasuda i diskriminacije bila ravna nuli. Imajući to na umu, dužnost budućih roditelja ili posvojitelja je predvidjeti i učiniti sve što je u njihovoj moći kako se to ne bi dogodilo. Također, ovdje je riječ o djeci koja dolaze iz okruženja u kojemu je unaprijed i predvidivo upitno samo preživljavanje, tj. pravo na život i zdravlje. To znači da, unatoč mogućim iskrenim i dobrim namjerama nekih ili čak većine uključenih aktera, ne postoji siguran i za sve uključene obvezujući i potvrđeni protokol, koji bi svim sudionicima, koji ga se pridržavaju, jamčio sigurnost da će se sve dogoditi u okvirima humanih i međunarodno priznatih zakonskih okvira. Sve dok ne postoji takav put, koji bi za sve aktere, a za djecu prije svih, bio potpuno siguran, odluke i pokušaji posvojenja izloženi su nezanemarivom stupnju rizika. Upravo zato, a imajući na umu budućnost i dobro same djece, okolnosti posvojenja trebaju biti regulirane jasnim međunarodnim obvezujućim zakonskim okvirom, a ne samo nekakvim širim aktima, pa i bilateralnim, ako se oni mogu proizvoljno tumačiti od slučaja do slučaja – kaže prof. dr. sc. Matić.
Američka sociologinja dr. Devon R. Goss, stručnjakinja za pitanja rase, etniciteta i obitelji s Oxforda, lani je objavila zanimljivo istraživanje u kojemu je analizirala međurasno posvojenje kao “humanitarni projekt”, na što se, uostalom, pozivaju brojni bijeli posvojitelji. Utvrdila je da, istina, dio posvojenika tu premisu usvaja i ne protivi se tome da su oni dio toga projekta. Međutim, dio posvojenika koji su različite boje kože od kože njihovih posvojitelja tu “humanitarnost” doživljava kao poniženje i oblik imperijalizma. Konkretno, oni tezu kako je bijela sredina bolja za njih, ne samo financijski nego i psihološki, doživljavaju kao omalovažavanje njihove rase, a koncept vječne zahvalnosti koju duguju posvojiteljima smatraju smetnjom u uspostavljanju zdravih obiteljskih odnosa.
Također, istraživanje je kod otprilike jedne trećine posvojenika zabilježilo mukotrpan proces odrastanja koji je jedan ispitanik sažeo u rečenicu: “Iznutra sam bijelac, a izvana crnac, ali to što imam bijeli, privilegirani način razmišljanja, mojoj sredini ne znači apsolutno ništa. Dapače!” Podsjećamo, riječ je o američkom društvu u kojem odnos bijelaca i crnaca jest kompleksan, ali u kojem crni dječak ima svakodnevnu priliku – u vrtiću, u školi, u susjedstvu, na sveučilištu, posvuda – upoznavati se i družiti s pripadnicima svoje rase. U Hrvatskoj? Malim crncima možemo samo poželjeti puno, puno sreće... Mnogi od njih će je sigurno i naći.