Udruga "Don amor..." koja je rentala na crno gradski prostor koji joj je po povlaštenoj cijeni za udruge dodijelija Grad Split i u tome ekskluzivnome apartmanu poviše Rive zaradila u par godina 270 iljada eura, svojin je mangupstvon dala potencijalno odličnu ideju. Po onoj staroj: pare leže na sve strane, samo ih triba skupit. A naše pare, jedine ozbiljne pare zovu se turizam! Ali ne turizam koji znači da se u grad krcaju furešti i peru izlučevine za njima, dok u gradsku blagajnu kapaju mrvice - nego da se zarađuju silni novci koji leže posvuda.
Prema propisima, Grad se ka ne može bavit rentanjen skupih apartmana, ali može priko gradske firme. Ili ipak može, jer recimo upravlja Vilon Dalmacijon koja se iznamljuje za pireve i sto drugi čuda. Ako ne valjaju propisi, neka se minjaju propisi.
Sve je bolje od raspikuća. Zadnja velika rasprodaja gradske imovine u središtu Splita zbila se 2017. godine, za vrime gradonačelnikovanja Ive Baldasara. Grad je u čas posla (ras)proda za 20 milijuna kuna prostore: Alešijeva (89,6 kvadrata) za 200 tisuća eura, Domilijina (144 kvadrata) za 226 tisuća eura, Nodilova (368 kvadrata) za 530 tisuća eura, Šubićeva (150 kvadrata) za 226 tisuća eura, Mihovilova širina - palača Ivana Marchija (860 kvadrata) za 1,45 milijuna eura. Tada je Baldasar ima suludu ideju koja je za dlaku osujećena, tija je prodat čuvenu Šegvićevu zgradu na Peristilu za čini mi se 13 milijuna kuna, današnjih 1,7 milijuna eura!
Šest godina posli
Znači za 2,65 milijuna eura Grad je na bubanj stavija nekretnine koje bi danas, samo šest godina posli, vridile najmanje trostruko toliko. Ma i više. Privatnici koji su ih kupili znali su dobro kolika in je buduća vridnost, zato su i planile. Danas za sve šta je Grad utržija ne možeš kupit par stanova u predgrađu.
A da ih je kojin slučajen uredija pa da u najam, već bi isplatija ono šta bi uložija.
Ma da je Grad učinija figuru pa sredija nešto svojih stanova u centru i onda u njih ugostija kojega značajnoga umjetnika ili profešura, nego ni to.
Puljkova vlast danas izbacuje iz atraktivnih stanova političke stranke, udruge i pojedince jerbo da su te cijene smišne i tu bi se mogli složit. Ali šta će bit dalje, i šta je s pričon o zaustavljanju egzodusa iz centra?
Zaludu su stare gradske vlasti gradile zgrade i kupovale nekretnine koje su mogle dugoročno donosit sigurnu lovu. Kasnije gradske vlasti, posebno iza dviiljaditih, prodavale su ih za papar. Pod glupon parolon: Grad je loš gospodar!
Pa Bajamonti je gradeći Prokurative u sredinu uselija teatar, u jedno krilo tribala je bit gradska uprava, a cilo jedno krilo prema Marmontovoj (koje nije dovršija) bilo je predviđeno za rentanje koje bi vraćalo uloženo. Danas, sto i pedeset godin poslin, mi smo pali na balanci poslovnosti.
U Njemačkoj i Austriji praksa je da gradske uprave grade stambene zgrade koje se godinama iznajmljuju građanima po izdržljivin cijenama koje ne prilaze trećinu prihoda jednoga ukućanina. I tako zadržavaju stanovništvo, obuzdavaju divljanje cijena i nemaju sušu nekretnina za mlade familije. A mi smo imali poticanu stanogradnju i takvo nešto nije nan palo na pamet.
Zarađivanje na rentanju najsigurniji je i najprimitivniji oblik poduzetništva, i to je dijagnoza splitskoga stanja. I nije jasno zbog čega Grad ne vidi lovu tamo di je i najtuplji vide.