StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Što učiniti kad ti tuku dijete?

Piše Ivica IVANIŠEVIĆ
26. veljače 2021. - 08:09
Amos OzUzi Varon

Kad manje od šest mjeseci nakon smrti velikoga pisca na tržište iziđe knjiga razgovora s njim, zlonamjernici mogu birati između dva mrzovoljna komentara. Ili će libar otpisati kao očajnički pokušaj da se na pokojniku zarade još neke pare ili će se libru narugati kao ukoričenom uputstvu za upotrebu opusa preminulog velikana.

Knjiga razgovora Amosa Oza i njegove urednice Širom Hadad ne dijeli se besplatno, pa je nema smisla braniti od tvrdnje kako je iza njezina objavljivanja stajao, među ostalim, i ozbiljan komercijalni predumišljaj. Nadalje, radi se o djelu u kojemu Oz vrlo iscrpno i s različitih strana osvjetljava svoj rad i razotkriva se kao pisac, pa nema dvojbe da će ovu knjigu mnogi čitatelji koristiti i kao dragocjeni orijentir za snalaženje u njegovom opusu. No oba ponuđena mrzovoljna komentara padaju u vodu pred jednostavnom činjenicom kako je Amos Oz genijalni pisac i kad govori, kad svoju pamet, odnosno talent povjerava u ruke nekom drugom – u ovome slučaju drugoj – da ih ona pretoči u tekst.

JABUČNA ANALIZA

Širi Hadad bila je njegova urednica, doktorica je književnosti i vrlo zaposlena televizijska scenaristica, no ovim se librom potvrđuje i kao izvrsna intervjuistica, potkovana u svim temama koje je svojim pitanjima načela, te dovoljno mudra i odvažna da od prilike do prilike uđe i u polemički klinč sa svojim sugovornikom, ne želeći mu uvijek i svugdje davati za pravo (kao, primjerice, u dijelu knjige koji se tiče ženskog pitanja, a gdje Oz ispovijeda svoj otpor prema radikalnom feminizmu uspoređujući ga s vjerskim fanatizmom), premda nema nikakve sumnje da ga iznimno poštuje.

"Što čini jabuku?" (prijevod potpisuje Andrea Weiss Sadeh) u neku je ruku i Ozova "zipovana" biografija, i autopoetički libar, i kolekcija piščevih misli o različitim temama i fenomenima, u rasponu od politike do seksa. Nema, međutim, nikakve sumnje da su i brojne epizode iz njegova života, koje se ovdje spominju i komentiraju, baš kao i neodoljivi pasaži o, recimo roditeljstvu ili starenju, ipak samo zavodljive digresije, dojmljiva odstupanja s osnovnoga kursa, odnosno od pitanja iz naslova: "Što čini jabuku? Voda, zemlja, sunce, drvo jabuke i malo gnojiva. Ali ona nije nalik ni na jednu od tih stvari. Napravljena je od njih, ali nije na njih nalik. Tako je i s pričom, i ona je sigurno načinjena od zbroja susreta, pokušaja i slušanja."

A dotična jabuka nikad nije jedna, veli malo kasnije Oz: "Znaš što, Šira, u svakoj su knjizi najmanje tri knjige: knjiga koju si ti pročitala, knjiga koju sam ja napisao, koja neminovno mora biti različita od te koju si ti pročitala, no također postoji i treća knjiga, knjiga koju bih ja napisao da sam imao dovoljno snage. Dovoljno široka krila. Ta treća knjiga najbolja je od sve tri."

STRAH OD MAXA BRODA

Treća dovijeka ostaje nepoznanicom, a kritika se fokusira na onu drugu, koja se, u pravilu, mjeri metrom prve. Premda je Oz uživao u časti jednog od najvećih pisaca svoga, dakle, našega vremena, bio voljen od publike i čašćen od takozvane struke, i on je, štono se kaže, bio krvav ispod kože, i teško se nosio s lošim kritikama: "Vidi, dobre kritike su odlične, jer svatko od nas treba ohrabrenje. Ne znam trebam li ga ja više ili manje od ostalih pisaca, no potvrda mi je potrebna. To me osnažuje. Ali loše utječu snažnije od dobrih. Zamisli da tvoje dijete siđe u dvorište da se igra, a ti stojiš iza prozora i gledaš ga. Dođu neki klipani i počnu ga tući, a ti čak ne možeš ni otvoriti prozor ni viknuti, prisiljena si stajati iza prozorskog stakla i gledati kako ga tuku. Tako je i s lošim kritikama. Ako ti netko kaže nešto drugačije – ili je sazdan od materijala koji ja ne poznajem i ne razumijem ili ti ne govori istinu."

Amos Oz bio je, među ostalim, i veoma duhovit čovjek, o čemu zorno svjedoče i neke stranice ove knjige. No s pisanjem se nikad nije zafrkavao. Širi Hadad priznao je kako neiskorištene verzije rukopisa, a ponekad se radi o desecima i stotinama kartica, ne čuva nego ih uništava (reže u sitne komadiće i baca u zahodsku školjku), jer ne želi podijeliti Kafkinu sudbinu, da mu poslije smrti neki prijatelj poput Maxa Broda prevrne ladice, tamo pronađe tekstove kojih se pisac odrekao i onda ih objavi.

Začudo, ova knjiga osvijetlila je pisca Oza sa svih strana, osim s jedne. U njoj, naime, nema ni spomena o tome kako su pisac Amos Oz i urednica Šira Hadad surađivali, u kolikoj je mjeri i na koji način (je li uopće?) ona doprinosila konačnim verzijama njegovih knjiga, te kako se pisac nosio s njezinim kritikama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. travanj 2021 17:35