U mome svijetu hodanje je uvijek bilo nužda, prvo prometna (jer nikad nisam ni pokušao naučiti voziti automobil), a potom i zdravstvena (jer su mi svi drugi oblici rekreacije odbojni).
O onome što je tako dugo i tako duboko ukorijenjeno u njegovu rutinu čovjek uglavnom ne razmišlja, samo se refleksno prepušta navici, pamćenju mišića koji ga svakoga dana iznova pokreću. Do prije nekoliko dana, da me je netko upitao zašto hodam, vjerojatno bih mu brzopleto odgovorio da to činim zbog transportnih i sportskih razloga. Danas, pak, shvaćam da bih kazao koještariju.
Prosvjetljenje imam zahvaliti Frédéricu Grosu, autoru „Filozofije hodanja“ (knjigu su s francuskog prevele Mirjana Brabec i Vladimir Mirković-Blažević). Već u prvoj rečenici autor rezolutno razbija svaku zabl...