StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Maratonska pješačenja i kvartovske đirade

Piše Ivica Ivanišević
10. travnja 2021. - 13:01
 Frédéric GrosPrivatni album

U mome svijetu hodanje je uvijek bilo nužda, prvo prometna (jer nikad nisam ni pokušao naučiti voziti automobil), a potom i zdravstvena (jer su mi svi drugi oblici rekreacije odbojni).

O onome što je tako dugo i tako duboko ukorijenjeno u njegovu rutinu čovjek uglavnom ne razmišlja, samo se refleksno prepušta navici, pamćenju mišića koji ga svakoga dana iznova pokreću. Do prije nekoliko dana, da me je netko upitao zašto hodam, vjerojatno bih mu brzopleto odgovorio da to činim zbog transportnih i sportskih razloga. Danas, pak, shvaćam da bih kazao koještariju.

Prosvjetljenje imam zahvaliti Frédéricu Grosu, autoru „Filozofije hodanja“ (knjigu su s francuskog prevele Mirjana Brabec i Vladimir Mirković-Blažević). Već u prvoj rečenici autor rezolutno razbija svaku zabludu: „Hodanje nije sport.“ Sljedećih pet-šest redaka dovoljni su da vas uvjeri u istinitost ove tvrdnje.

BRZINA JE SPOREDNA

Pješačenje možemo mjeriti i u prostoru (koliku smo udaljenost prevalili) i u vremenu (koliko nam je za to minuta ili sati trebalo), ali i ne moramo. Štoviše, uglavnom to ne činimo, jer hodanje nije stvar kompetitivnosti, ono ne povlači crtu između pobjednika i poraženih, ne podliježe striktnim pravilima niti se rukovodi strogo propisanim tehnikama. Konačno, ili prije svega, kod hodanja je brzina savršeno sporedna stvar.

Toliko sporedna da bi svakome pješaku početniku odmah trebalo savjetovati da se okane ćorava posla ako je naumio nekamo brzo stići. To hodanje diskvalificira i kao transportni fenomen. Ne postoji ništa sporije od pješaka: svejedno je za što se odlučite - za koturaljke, klizaljke ili mlazni motor – uvijek ćete stići prije onoga tko se oslonio samo na vlastite mišiće i udobnu obuću.

No dobro, kad smo raščistili s pitanjem što hodanje nije – a očito nije ono što bi nam prvo ili drugo moglo pasti na pamet – što onda jest? Da bi odgovorio na to pitanje, Gros se oslanja na bogatu pisanu ostavštinu znamenitih hodača, intelektualaca u rasponu od Friedricha Nietzschea do Immanuela Kanta koji su svojim djelovanjem uzorali duboke brazde u zapadnoj civilizaciji, a kojima je pješačenje bilo neizbježan, veoma važan, za neke i ključan dio svakodnevne rutine.

Teško je i zamisliti dvojicu tako neusporedivo različitih, savršeno nesukladnih tipova kakvi su bili Nietzsche i Kant.

Prvi je znao neumorno đipati i do osam sati dnevno, razrađujući kroz to vrijeme koordinatni sustav svoje filozofije, toliko precizno da bi, jednom kad sjedne za radni stol, pisao bez ikakva napora, jer su riječi tekle same.

Kantove šetnje ni izbliza nisu bile tako duge i naporne, hodao je uvijek istom stazom kroz park u Königsbergu (današnjem Kalinjingradu), gradu koji nikad nije napustio. Ni kiša, ni snijeg, ni ljetni zvizdan, ama baš nikakva vremenska (ne)prilika nije ga mogla pokolebati da odustane od obligatne đirade kojoj se posvećivao uvijek sam. Ne zato što je bio usamljenik. Istini za volju, bio je mušičavo čeljade kompulzivne naravi, ali relativno druželjubiv.

Od ljudi je zazirao prilikom šetnji samo zato što je duboko vjerovao kako je za tijelo blagorodno disati na nos, zatvorenih usta, a tome se ne bi mogao prepustiti u nečijem društvu, jer bi morao barem ponekad ponešto reći.

Kad smo već kod društva, Gros razmatra zanimljivo pitanje je li hodanje usamljenička aktivnost, odnosno, ako baš nije sasvim pustinjačka, koja se mjera socijalne uključenosti drži prihvatljivom.

I SAMOĆA SE DIJELI

Odgovor koji nudi možda neće biti po svačijem guštu, ali je u najmanju ruku zgodan polemički materijal: „Ako nas nije više od troje ili četvero, hodanje nam omogućuje da podijelimo trenutke samoće. Jer i samoća se dijeli, baš poput kruha i danjeg svjetla. Više od četvero, to je već četa, vojska koja maršira. (...) Da biste hodali, morate biti sami. Kad nas je petero ili više, nemoguće je dijeliti samoću.“ Bojim se da je Gros podcijenio činjenicu da postoje ljudi različitih temperamenata. Meni je, recimo, teško zamisliti četvoricu prosječnih, dakle, nimalo suzdržanih Dalmatinaca kako u introspektivnoj hodnji nekim pastoralnim pejzažem dijele samoću; bojim se da će prije podijeliti žamor, ako ne i buku svojih zakuhanih strasti.

Frédéric Gros je erudit, zaokupljen rubnim, naoko čak trivijalnim fenomenima koje iščitava i komentira bez želje da ikome išta propisuje ili se uživljava u ulogu life coacha.

Njegov libar svojevrsni je kompendij najmudrijih (ili barem najzavodljivijih) misli o hodanju koje je skladno prepleo dodavši i poneki vlastiti uvid u razmatranje teme koja nam, prirodno, uvijek izmiče, jer da stoji u mjestu, ne bismo ni mogli govoriti o hodanju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. lipanj 2021 13:28