Da je netko otišao iz Hrvatske prije godinu i pol dana i sada se vratio, bio bi šokiran kako je sve ostalo isto. Ruševine od petrinjskoga i zagrebačkog potresa na svome su mjestu kao da je zemljotres bio prekjučer, reforma pravosuđa i zdravstva i dalje teku, do kosti osiromašeni penzioneri čekaju dodatke od nekoliko desetaka kuna. Ljudi su apatični ili ogorčeni, osim onih koji su bliže oltaru ili blagajni. Drugim riječima, sve je isto kao preklani, pa i dalje, kao i "rekordne" 2019., kada smo živjeli uglavnom jednako.
S druge strane, na skoro svakodnevnim presicama hvali se uspjesima i razmišlja o reformama koje samo što nisu nastupile, građane se uvjerava da žive u jednom od najboljih svjetova.
Golemu rupu između stavrnosti i uljepšane priče o njoj treba nekako popuniti....