StoryEditor
Hrvatskadobro smo se napatili

Godina dana u kojoj živimo i umiremo s koronavirusom: Doma smo prali potplate, zalivali skale sredstvima za čišćenje zahoda, hranu ostavljali dva dana u kesama...

25. veljače 2021. - 20:41
Tom Dubravec/Ilustracija/Cropix

Evo će godina dana otkako živimo i umiremo s koronavirusom. Lani u ovo doba uvlačila nam se lagano jeza u kosti. Doznali smo da imamo prvog oboljelog mladića, koji je virus pokupio i donio s nogometne utakmice u Milanu za koju se kasnije ispostavilo da je bila žarište covida-19. U Italiji su se već liječnici hvatali za glave, šta se ovo događa? Nikad viđena klinička slika.

Tek nekako u ovo vrijeme ponovno smo pretraživali vijesti koje su prethodno stizale iz Kine, a za koje nismo marili. Naš prvi oboljeli se držao dugo kao jedini, a onda je krenulo širenje.

Tih dana upoznali smo Markotićku i Capaka, a predstavljao nam se i novi ministar zdravstva. Beroš nam se činio bingo prema svom prethodniku kojeg smo se riješili uz niz afera, a kad je premijer Plenković smjenu Kujundžića pokušao objasniti borbom s epidemijom korovirusa, činilo nam se to samo vještim izgovorom. Što je i bio, ali nadirući događaji će Plenkoviću pomoći jer isprva su mnogi u Berošu vidjeli odlučnog znalca. Bili su to dani najgorih crnih slutnji što su ih pojačavale priče iz zemalja okruženja, izjave čelnika Svjetske zdravstvene organizacije i znanstvenika. Ovo je nešto loše, jako, jako loše.

image
Darko Tomaš/Cropix

Epidemija je službeno proglašena 11. ožujka, a tek osam dana nakon toga i stroga karantena. Djeca su prestala ići u školu i prešla na online nastavu i znat ćemo uskoro da pijemo posljednje kave po štekatima.

Sjećam se da je bio četvrtak, tjedan prije totalnog zatvaranja, kad su nas u firmi smrtno ozbiljni pozvali na sastanak i obavijestili nas da kreće rad od doma. Već tada prestali su svi uobijačeni zvukovi života kao kad se u nekom šoping centru zatvore posljednji dućani.

Zabranjuje se svaki dolazak u radne prostorije bez ozbiljnog obrazloženja. Samo rijetki među kolegama su nastavili dolaziti u redakciju, činilo se tada da su oni heroji na prvoj crti poput medicinara i blagajnica, ali su to zapravo bili oni koji su morali brijati po terenu.

Ratni riječnik uskoro nam ulazi u svakodnevicu, ulazimo u rat za život, bolnice se zatvaraju, liječnici navlače skafandere, povremeno ih viđamo takve u kolima hitne pomoći po gradu... Čuju se sirene na ulicama, u ljekarnama se traže maske i antiseptici, činilo se da će svaki čas puknuti nuklearni reaktor!

Ljudi su kupovali zalihe, smijali smo se što svi vuku toaletni papir, a zapravo je papir bio artikl koji se vidi dok su ljudi izlazili iz dućana. Gotovo svi su kupovali iste stvari, od konzervi do kvasca i brašna. Kao da je teško proniknuti u prehrambene navike Hrvata! Pa već prvi vikend lockdowna nestalo je piletine, bifteka je po mesnicama ostalo koliko hoćeš. A i za meso smo se zabrinuli kad su kasnije zatvorene granice gradova i općina. Svi su se, logično, uplašili nestašice hrane ne znajući da će nam nedostajati i friškoga zraka.

image
Medicinsko osoblje Covid odjela KBC-a Split
Tom Dubravec/Cropix

A dani su bili sve vedriji i topliji, ma k'o ucrtani. Prognoza za pet, mirisalo je proljeće, nicale su prve šparoge, a zatvorili su ubrzo Marjan, pa zatim i ostale splitske šetnice. Kakva glupost! Glavne promenade su postale društvene mreže, a u medijima nije bilo mjesta ni za jednu vijest koja nije imala veze s koronavirusom. Mi smo pisali, a ljudi su čitali svakakve bedastoće. Nemojte u zahod s mobitelom, he he... Govorili su nam da nas maske ne štite, a ljudi su počelo masovno prekrajati stare lancune. Mladenke su plakale, vijesti iz kulture jedva su preživjele.

Počela su otkrića prvih žarišta. U nas je to bio Solin, razbolio se tamošnji svećenik, pa epidemiologinja... Sve su češće nekome zapovjeđene izolacije, prijeti im se kaznama, prilagođeno je nabrzinu nekoliko propisa, čuvena je Odluka o zadržavanju na javnim površinama.... Ne proglašava se, ali praktično je uvedeno izvanredo stanje.

Ups, počele su i prve prozivke. Zašto se održavala misa? Crkve i procesije napravit će prve pukotine stožeraša, a ljudi će se uskoro ružno polarizirati na uplašene talibane i one koji ne vjeruju u stvarnost. Stigme su padale na bolesne, kao i na zdrave koji su se usudili izaći po kruh iako im je određena mjera samoizolacije. Tražili su se krivci, iživljavalo se nad nevinim ljudima. Bolesna gospođa je donijela pismo u poštanski ured. Razapnimo je! Ah, pardon, nije bolesna, to je bila samo njena susjeda koja joj je hrabro učinila uslugu. Ljuuudi, saberite se, vikali su neki, ali nije ih se čulo.

image
Tom Dubravec/Cropix

Doma smo prali potplate, zalivali skale sredstvima za čišćenje zahoda, s vrata se presvlačili i robu vješali na balkone, svaki artikal prskali antiseptikom, ostavljali kupljeno po dva dana u kesama, ispirali ruke do besvjesti, popucale kože na rukama prali smo kvake, sunčane naočale i ključeve do hrđe... Čekali smo pred ekranima stožeraše svaki dan kao misu u podne.

Ali gledali smo prizore iz Bergama, nitko nije preskočio kamione s mrtvima u noći, a onda evakuaciju iz Doma u Vukovarskoj, otkrivali smo zoom i druge vrsta spajanja preko interneta, pojačali kompulzivno žderanje, čokolade naročito, otkrivali i probavali nove recepte. Dani su trajali vječno, telefonirali smo satima...

A onda je osvanula i nedjelja hororičnija no ijedna do tog 22. ožujka kad je u Zagrebu u 6.24 bubnuo potres. U Splitu se satima mogla čuti zlokobna tišina, tek odnekud iz susjedstva dopirao je s televizije eho istog live programa kojeg smo i sami gledali. Sjećam se one male Dominikovićke s N1, onda Grancarićke s HRT-a, te prizora ljudi zbijenih u parkovima, trudnica pred Petrovom... Sjećam se i stožeraša s maskama, vidi, vidi, a nama govore da nisu važne.

image
Darko Tomaš/Cropix

Bili smo uplašeni, sitniji od virusa, zbunjeni, sluđeni, sretni šta smo još zdravi, bolje rečeno tek utješeni jer već smo čuli za bolesne i mrtve čiju rodbinu smo poznavali. Dani su odmicali, nismo se grlili s najmilijima, a stizali su izbori i ljeto. Otkrili smo s vremenom svašta, počevši od toga da postoje lijepa peciva bez kvasca do toga da koronavirus slabi pred izborima i naročito pred glasačima iz BiH. Slične mutacije upravljanja epidemijom postoje do danas pa smo, izgleda, već svi stvorili prirodnu imunost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
12. travanj 2021 08:55