Tužno. Stvarno je tužno što smo primorani objaviti otvoreno pismo djelatnika splitskog Centra za autizam koji su upozorili na današnji incident koji je, srećom, na vrijeme spriječen.
Prije nego što prenesemo njihovu priču, teško je ne izraziti žaljenje što postoje mladići i djevojke koji su u stanju snimati djecu autističnog spektra i manipulirati takvom snimkom. U pozadinu ubaciti loš izbor glazbe, jednako loš kao i sama odluka da podrugljivo snimate bilo koga.
U blago sastavljenom pismu, djelatnici su opisali današnji tužan događaj, baš tužan. Dragi roditelji, pročitajte ovo pismo i razgovarajte sa svojom djecom, prepričajte im današnji događaj, ako je vaše dijete jedan od aktera ove priče, krajnje je vrijeme za ozbiljan razgovor. Čak i ako ste sigurni da vaše dijete nikad to ne bi napravilo, svejedno razgovarajte s njima na ovu temu.
A priča ide ovako...
"Sunčan je dan danas u Splitu, petak. Nije li to već dovoljno za vedre misli, ono najbolje u vama?
Dva su se tinejdžera danas spremila za školu. Prvi je uzeo mobitel, nešto novaca za marendu, pokoju teku, možda cigare? Kad nastava završi, mogao bi malo chilati u obližnjem kafiću, možda prolunjati gradom, s prijateljima bodišejmat ženske, komentirat Hajduka ili novi izazov na tik-toku. Dosadno. Nakon ručka će se u sobi dogovarat za vanka i tražiti nove likuše na snapchatu. Mater će iz dnevnog žugat da spremi sobu. Još jedno džadžanje, još jedan isti, očajan, lame dan.
Drugoga je u školu dovezao kombi. U ruksaku je ponio marendu, sok, rezervnu robu. Majka ga je danas uredno obukla, ali dogodi se, znate. Ako imaš problema sa žvakanjem ili gutanjem, nekako iscuri po majici. Ili se boriš s neopisivim napadima koji te tjeraju da se ozljeđuješ, tad se roba isto zna isprljati. Toga nema na tik toku pa se ne zna baš o tome. Sigurni smo da bi dječak iz ove priče rado objasnio kako se tada osjeća, ali neverbalan je. Srećom, i on ima mobitel na koji njegova učiteljica može nazvati mamu ako je baš loše.
Možda je tako razmišljao tinejdžer s početka priče dok je, ohrabren podrškom grupe, njega i njegove prijatelje ispred škole snimao mobitelom hvaleći se kako će osvanuti na snapchatu? Možda je htio staviti objavu: ljudi, ovaj dečko teško hoda, ne moš virovat, treba mu pratnja, i nije jedini, pa tu je škola za djecu s teškoćama. A mi ovde bezveze visimo na zidiću kralju, mogli smo pitat može li se štogod učinit, donit. Ili možda čak: ej priča se da sad ide dan svjesnosti o autizmu, mogli smo se podružit malo, amo ća, oni ne pričaju al mi ćemo pričat šta fali.
To je nama učinio ovaj sunčani dan. Želimo vjerovati da uz sliku nije htio staviti haha, pogledaj ovoga kako hoda ili nešto puno, puno gore, i poslije iščekivati stotine hihotavih smajlića podrške.
Za kraj ove kratke priče, nećemo reći u kojem smo kvartu, naša djeca, naša škola i mi, njihovi rehabilitatori, terapeuti i medicinsko osoblje. To bi značilo da želimo ispraviti nepravdu na jednom dvorištu, u jednoj ulici. Molimo da se svi roditelji ovog grada nakratko zamisle jesu li svom djetetu usadili dovoljno empatije i poštovanja za drugoga, slabijeg, makar ga ne poznavali. I da se na trenutak zapitaju – je li to moglo biti njihovo dijete."