Zamislite da ste se našli negdje u svijetu, imate (vama osobno velik) problem, a kad od službene osobe zatražite pomoć dočeka vas... hladan tuš. Tako nešto dogodilo se četvorici Splićana koji su preko Frankfurta i Chicaga na nekoliko dana otputovali u Kanadu, u Toronto.
Iako je baš nedavno u Slobodnoj Dalmaciji objavljen opširan članak (OVDJE) o tome kako ni Kanada više nije "obećana zemlja", kako im pada standard, urušava se zdravstvo, a među sve više beskućnika nađu se čak i zaposleni samci koji ne mogu plaćati i hranu i stanovanje - mladi Splićani za vrijeme svog boravka u Torontu ništa od toga nisu vidjeli. "Možda jednog ili dva beskućnika".
Grad je na njih ostavio sjajan dojam. Razgovaram tako s jednim od njih, oduševljenim Torontom. Naglašava kako mu se naročito svidio aerodrom, mjesto prvog kontakta s Kanadom i Kanađanima - "svijetao, čist, moderan, sve se odvija brzo i bez zastoja, sve usluge stižu uz osmijeh..."
Ispostavilo se da torontska zračna luka na njih četvoricu - s obzirom na to da se radi o mladim ljudima koji puno putuju po cijelom svijetu i nagledali su se svakakvih aerodroma - možda ne bi ni ostavila baš tako snažan dojam, da se nije radilo o prostoru, usluzi i atmosferi "totalno drukčijoj od one na sumornom čikaškom aerodromu".
Kanada više nije obećana zemlja, nećete vjerovati što im se događa
S kojega nose neugodno iskustvo.
Nakon sedam sati leta iz Frankfurta sletjeli su na čikaški aerodrom.
‘Nisam ageist, stvarno, ali gledam zaposlene na aerodromu u Chicagu i vidim gomilu ljudi za koje mi se čini da bi odavno trebali biti u mirovini. I sam aerodrom kao da je odavno trebao bit umirovljen.
No dobro, neće se, računaju, dugo zadržati: za sat i pol imaju ‘connect flight‘ za Toronto. Ali na šalteru za kontrolu putovnica - "miljon svita": malo otvorenih šaltera i bar petsto-šesto ljudi. Videći da će teško stići na idući let, obrate se jednom od službenika koji su pratili red.
- Objasnili smo mu da imamo vezani let i pitali postoji li neka ubrzana procedura za takve putnike, da ne izgubimo let. Tip nas je hladno pogledao i rekao: "It‘s not my problem".
Neugodno iznenađeni, al‘ dobro, računajući da čovjek nije nadležan za problem kakav oni imaju, upitaju ga - s obzirom da nakon izlaska iz aviona pa do ovog šaltera nisu vidjeli nikakav putokaz ni uputu niti čuli ikakvu posebnu obavijest za putnike koji imaju vezani let - kome se uopće mogu obratiti? Tko je nadležan? Tko ih može uputiti kako da brže prođu ovu kontrolnu točku, da ne bi zakasnili na let?
- I tip mrtav-ozbiljan kaže nam da moramo pitati svaku osobu koja čeka, i svi moraju pristati da mi preskočimo red. Ako samo jedna osoba odbije, ništa od toga.
Nisu, naravno, krenuli na stotine ljudi pitati hoće li ih "pustit". Stali su na kraj dugačkog zgužvanog reda, pomireni sa situacijom.
Naravno da nisu stigli na let - na pregled putovnica čekali su više od dva sata. I u Toronto poletjeli idućim avionom na toj liniji.