StoryEditor
Spektarprotokolarna figura

Sad je doista došlo vrijeme! Milanović je potvrdio našu raniju tezu, predsjednika s još manjim ovlastima birajmo u Saboru

5. listopada 2020. - 09:27
Aktualni predsjednik u obavljanju važnog državničkog posla na Plešivici. Valjda iz vinograda neće izletjeti King KongMarko Todorov/Cropix

Mahnite izjave aktualnog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića ponovo stavljaju u fokus pitanje - trebamo li birati predsjednika na izborima ili u Parlamentu, i što u tom slučaju treba napraviti s njegovim ovlastima.

Moram odmah reći kako sam u više navrata, neovisno o trenutnom podstanaru na Pantovčaku, iznosio stav kako prvog čovjeka Republike treba birati u Saboru, odrediti mu samo proceduralne funkcije (dakle smanjiti i postojeće ovlasti), i cijelu tu pompu i financijski svesti na mjeru primjerenu jednoj siromašnoj državi i društvu kao što je hrvatsko.

Dakle, nije ovaj tekst rezultat činjenice da na Pantovčaku boravi "Predsjednik s apetitom" koji će u trku za novi mandat krenuti sa sloganom "Paprčnjak i arambašići, nema kraja mojoj srići".

Iskustva drugih

Ideju za biranje šefa države u Saboru spominjali su i neki političari, politolozi i novinari.

Orsat Miljenić, svojevremeni ministar pravosuđa i kandidat za predsjednika Socijaldemokratske partije, tijekom svoje kampanje za prvog čovjeka SDP-a ustvrdio je: "Predsjednik Republike treba biti nadstranačka institucija, kao što propisuje i Ustav, ali pokazalo se da to nije uvijek tako. Danas imamo predsjednicu Republike koja se otvoreno politički svrstava, vidjelo se to i prilikom raspisivanja izvanrednih parlamentarnih izbora, kada je predsjednica pogodovala svojoj bivšoj stranci. Imajući u vidu ustavne ovlasti predsjednika - koje su ograničene i protokolarne - smatram da ima prostora u budućnosti za razgovor o promjeni modela izbora".

Miljenić je time bio najistaknutiji čovjek jedne od dviju najvećih stranaka koje su bile spremne otvoriti raspravu o predsjedničkom modelu. I u Mostu nisu bili neskloni, ako ništa drugo, a onda barem pokretanju stranačkog i javnog dijaloga na tu temu.
Danas postoje države koje u parlamentu biraju predsjednike i među njima je, naravno, i Njemačka, koja je Hrvatskoj vječni uzor kada to odgovara političkoj eliti. U suprotnom, nisu nam bitni.

Uglavnom se u tim slučajevima prvi čovjek bira dvotrećinskom većinom, a kako je iznimno rijetko da je jedna stranka u poziciji držati takvu kontrolu parlamenta, potrebno je i nekoliko krugova i usuglašavanje glavnih aktera ne bi li se odredila osoba koja će zadobiti dvotrećinsku potporu. U Njemačkoj i Italiji uz parlament predsjednika bira i izborni kolegij, odnosno i predstavnici pokrajinskih vlasti.

Dakle, dva su sporna "detalja", ovlasti i financije. Davor Boban s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu u svom znanstvenom radu "Promjene u sustavu vlasti i konsolidacija demokracije i usporedba uloge predsjednika države u Hrvatskoj i Slovačkoj" navodi kako "izravni izbori daju predsjedniku države velik legitimitet, a Ustav mu istodobno dodjeljuje male ovlasti. Zbog toga nastaje opasnost da će predsjednik pozivom na svoju veliku legitimnost nastojati uzurpirati ovlasti kojemu ne pripadaju i da će sustav dobiti određena obilježja delegativne demokracije ili će jednostavno postati nestabilan i obilježen sukobima...

Velika demokratska legitimnost koju izravni izbori daju instituciji državne vlasti koja nema znatne ovlasti nije sama po sebi opasnost za slabljenje povjerenja građana u političke institucije. To postaje problem ako građani očekuju od te institucije da će se baviti onim poslovima kojima se ona zapravo ne može baviti jer za to nema ustavne ovlasti. To se ponajprije odnosi na svakodnevne poslove vladanja koji inače pripadaju izvršnoj vlasti, ali u parlamentarnim sustavima oni pripadaju samo vladi i premijeru, ali ne i predsjedniku države".

image
Vojko Bašić/Cropix

Ove rečenice točno objašnjavaju naše dvadesetogodišnje iskustvo s predsjednicima. Od Mesićeve predizborne prijetnje političkim protivnicima, prvenstveno dr. Iviću Pašaliću da spremi deku jer ga čeka sudski proces iz kojeg se neće izvući, iako mu ovlasti ne daju mogućnost zapovijedanju represivnom i pravosudnom aparatu, pa obećanja Kolinde Grabar-Kitarović o Hrvatskoj koja će biti među najbogatijim zemljama Europe i svijeta, ali i do njenog opasnog poigravanja s demokracijom tijekom nasrtaja na Milanovićevu Vladu kada je tražila i ostavku premijera, iako predsjednik nema ovlasti u ekonomskoj ili poreznoj politici, a o smicanju legalno izabrane Vlade da ne govorimo.

Frustrirani predsjednik

Događa se zapravo jedna frustrirajuća situacija za predsjednika koji je izabran na neposrednim izborima. S jedne strane imate iza sebe golemu potporu ljudi, dobili ste više od milijun glasova, od vas građani očekuju čuda koja ste nerijetko i sami obećavali, a kako Hrvati ionako pate za "ćaćom", nekom sigurnom i čvrstom rukom koja će ih spasiti od ovih nesposobnih političara, sve njihove žele i frustracije prenose se na osobu Predsjednika koji se pojavljuje kao garant stabilnosti i - spasa.

Ukratko - prekobrojno ste toga ste tijekom kampanje obećavali, a onda se nađete u situaciji da ništa, ili vrlo malo, od obećanog možete ispuniti.

Pa se zabavljate ispijajući kave s građanima poput Mesića, šetate predsjedničku manistra - zastavu u društvu crvenih mundira državom poput Kolinde Grabar-Kitarović, ili poput Milanovića hodate od kluba do kluba, od portuna do haustora i jedete da se ne baci...

Definitivno je "fikus situacija" deprimirajuća za samog Predsjednika kojem dodatni osjećaj nepostojećoj moći daje i raskošni Pantovčak, predsjednička straža i ostale predsjedničke insignije, a uz tu pompu idu i upaljene kamere i mikrofoni novinara željnih mišljenja predsjednika o svemu, od nogometa do "narikača". A u biti ostajete ono što ste uvijek bili - mali, ali dobro zalivani, fikus.

Ima li izbor u Parlamentu loših strana? Prof. dr. sc. Damir Grubiša je u jednoj takvoj raspravi istaknuo sljedeću rečenicu: "Da su posljednji predsjednički izbori bili u nadležnosti Sabora, a ne građana i njihova direktnog biranja predsjednika, na predsjedničkom bi tronu ostala Kolinda Grabar-Kitarović s čitavom svojom kamarilom, sramoteći i dalje našu zemlju na sve strane, svodeći je na seoski vašar s licitarskim srcima i raspojasanim nogometnim navijačima, pretvarajući patriotizam u domoljubni kič".

Zamislite - predsjednik Sinčić ili Merčep

Apsolutno točna analiza gospodina Grubiše. Ali i apsolutno pogrešna. Naime, Kolinda Grabar-Kitarović se na Pantovčaku našla - željom građanki i građana Republike Hrvatske koji su je izabrali na neposrednim izborima, a ne voljom Sabora! Volja birača, dobrim dijelom politički neobrazovanih i nezainteresiranih, nije jamstvo da u Pantovčak neće ponovo useliti osoba poput gospođe Predsjednice, ili pak sadašnjeg gospodina Predsjednika. Ne smijemo niti zaboraviti da su na pragu ulaska u drugi krug predsjedničkih izbora bili primjerice Boris Mikšić ili Ivan Vilibor Sinčić, kao i traumatičnu činjenicu da je u drugi krug doista došao Milan Bandić, od kojeg sada i Zagrepčani nakon 20 godina (što će, nisu ljudi znali s kim imaju posla) dižu ruke.

Zamislite na što bi to tek sličilo da je netko od navedenih postao Predsjednik, a ne zaboravimo i činjenicu da su se za funkciju prvog čovjeka Republike Hrvatske kandidirali i likovi poput Nadana Vidoševića, Ante Đapića i, za ne vjerovati, Tomislava Merčepa.

To su sve zamke neposrednih izbora koje bismo izbjegli saborskim izborom.

Zaključimo. Postojeći izborni ciklusi imaju nekoliko bitnih mana. Daju preveliki značaj izboru jedne u biti nebitne političke osobe, dižući do nevjerojatnih razmjera tenzije u društvu tijekom kampanje, a kulminacija je bila šatorovanje predsjedničke kandidatkinje Grabar-Kitarović koja je u izbornoj noći pohitala svojoj izbornoj bazi (gdje su u tom trenutku bile plinske boce?).
Uz uobičajena dva kruga izbora cijela država je u političkom višemjesečnom transu, uz optužbe kontra "komunjara", "lupeža", "ustaša"...

Legitimitet ovjeren s milijun i još koju desetinu tisuća glasova predsjednicima daje osjećaj važnosti i odgovornosti spram birača, koji spojen s frustracijom praktične nemogućnosti da nešto naprave, za posljedicu imaju upravo ovo - Predsjednika koji šeta okolo, jede gdje stigne i priča što mu padne na pamet.

image
Vojko Bašić/Cropix

I time "zabavlja" javnost, u trenutku kada BAT napušta Hrvatsku, tisuće građana ne zna hoće li na jesen imati posla, a Nadan Vidošević sedam godina čeka na vještvo u svom sudskom postupku.

A tek troškovi

Uza sve to imamo i troškove. Svaka država, a pogotovo sirotinjska poput naše, mora dobro okrenuti svaku kunu. A ovdje ih razbacujemo.

Ured predsjednice gospođe Grabar Kitarović koštao nas je tijekom pet godina točno 180 milijuna kuna! Mislite da nije neki veliki novac? Naravno da demokracija uzima svoj danak u kunama, to nije sporno, ali ovdje nije u pitanje ugrožavanje demokracije, nego nepotrebno razbacivanje ionako skromnog proračuna uz trenutno bankrotirani zdravstveni i mirovinski sustav.
Ako novi Ured gospodina Zorana Milanovića, manirom prethodnih, ove godine potroši oko 38 milijuna kuna (to je prosjek u nekoliko prethodnih mandata), onda će to, uz cijenu predsjedničkih izbora od 85 milijuna biti potpuno uludo ulupanih 123 milijuna kuna. U samo jednoj godini!

Prijedloga o rješavanju ove mučne situacije ima različitih. Moj je sljedeći:

Predsjednika treba svesti na protokolarnu figuru, osobu koja će dočekivati i ispraćivati predsjednike drugih zemalja, predstavljati Republiku Hrvatsku na svim skupovima ili događanjima gdje se neće tražiti osoba s izvršnom vlašću, dakle neće ići na skupove u Bruxelles gdje će se, primjerice, odlučivati o novom proračunu Europske unije, ali može održati govor u Ujedinjenim narodima o klimatskim promjenama i tamo predstavljati svoju zemlju. Ne smije joj se u ruke dati nikakve druge funkcije, poput zapovijedanja oružanom silom, potpis na odluku o provođenju referenduma (ideja Miroslava Škore), ili veta na izbor članova Ustavnog suda. Ništa od toga ne smije biti u portfelju Predsjednika.

Predsjednika treba očistiti od svih funkcija koje bi značile njegovo uplitanje u politički život zemlje, i time će zapravo biti važno jedino da dama ili gospodin koji će nas predstavljati bude na razini tog zadatka, pristojna, koncizna, simpatična, sa znanjem stranih jezika, kulturna i napredna. Time bismo izbjegli interes javnosti za predsjednikovo mišljenje o urodu mandarina ili očerupanoj kokoši, jer bi on bio zaokupljen pripremanjem govora za Ujedinjene narode o održivom rastu.

Način izbora bi bio kombinacija Italije, Njemačke, Grčke... Predloženog kandidata trebalo bi od 150 članova Sabora u prvom krugu prihvatiti 120 zastupnika, u drugom 110, i u posljednjem pokušaju 100. Time dolazimo do granice od dvije trećine, onemogućeno je da vladajući uz pomoć "žetončića" proguraju kandidata kojeg oporba ne želi prihvatiti ni u snu, a kako je ipak riječ o protokolarnoj figuri, treba vjerovati kako niti vlast neće biti voljna ići pretjerano protiv volje oporbe i nametati čovjeka kojeg druga strana ne želi.

Natezanje i dolazak do trećeg kruga zapravo bi bili poraz i vladajućih i oporbe u očima birača, pa bi svima u interesu bilo da se izbor okonča što ranije. Pretpostavimo i tu mogućnost da zapne dogovor i u trećem pokušaju. Kakvo rješenje tada predvidjeti? Je li izlaz u tome da Vrhovni sud predloži kandidata čije bi imenovanje išlo u Sabor? Ne znam još pravo rješenje, možda bi o tome ipak trebali razmišljati ustavnopravni stručnjaci.

Naravno, uz sve navedeno Ured predsjednika bi ostao bez sadašnje pompe i troškova, s primjerenijim uredom, ali opet dovoljno pristojnim s obzirom na činjenicu da će predsjednica ili predsjednik biti domaćini stranim kolegama, i da će ići na neizbježna putovanja izvan države. Zapravo, sve u skladu s mogućnostima jedne male, u svjetskim razmjerima ne toliko bitne, i zapravo siromašne države.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. siječanj 2021 14:26