Ecija Ojdanić ovih je dana čestitala rođendan svom suprugu, redatelju Robertu Orhelu. ‘Sretan rođendan, ljubavi moja‘, napisala je pored fotografije na kojoj poziraju na brodu.
‘Nevere i oluje smo doktorirali. Sad ti želim samo što više ovakvih dana, bonaca, sunčanih dana. I zdravlja, naravno‘, dodala je.
Ecija je ove godine proslavila 50. rođendan, a tim povodom poručila je kako je zahvalna, voljena i ispunjena.
‘Ne boj se.
Dogodit će ti se nekoliko stvari koje ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju... Preživjet ćeš. Bit će gadno, ali zaliječit ćeš rane, obrisat ćeš suze i stati ponovno na noge.
Ali ostvarit će ti se i neki najluđi snovi koje te bilo strah i sanjati!”, poručila je nagrađivana glumica mlađoj sebi.
U intervjuu koji je ekskluzivno za magazin Story dala u srpnju otkrila je koji su joj se to najluđi snovi ostvarili.
‘Da imam ovako prekrasnu i skladnu obitelj. Da imam tako krasnu djecu, divnog muža koji me voli, obožava i s kojim dijelim puno zajedničkih interesa, a one koji nisu zajedničke toleriramo.
Nisam ni sanjala da ću biti na čelu prekrasnog kazališta koje mi je omogućilo da se potpuno kreativno izražavam, da sama upravljam svojom karijerom i koje mi je pokazalo koliko ljudi voli gledati mene i moj rad, što je velika potvrda i priznanje.
Bilo je anđela na putu koji su mi pomogli da shvatim koliko je dobro to što radim, a to je bila Gina Marković, divna gospođa koja mi je bila druga mama i gradila je sa mnom Moruzgvu.
Nažalost, ona više nije s nama, ali bez nje vjerojatno ne bih imala dovoljno koncentracije i samopouzdanja uložiti svoje vrijeme i energiju u kazalište‘, rekla je.
Otkrila je i za čime žali.
‘Vrijeme ne vida rane‘
‘Jedino za čime žalim, s čime se ne mogu pomiriti ni to prihvatiti su odlasci bliskih ljudi, pogotovo mog brata koji je poginuo s 19 godina. To je obilježilo cijeli naš život i kako godine idu, sve mi je teže, ta rupa postaje sve veća umjesto da se smanjuje. Vrijeme zaista ne vida rane. Imali smo sada jedan tragičan niz.
Prvo je Gina preminula prije tri godine, pa se razbolio moj tata i otišao, Lukas, a sada suprugov otac. Svi gubici su nas dosta rastužili, ali svaku tu tragediju proživjeli smo kao obitelj i nekako izišli još povezaniji. Da mi je netko rekao da ću to preživjeti, pogotovo kada netko tako mlad ode u prometnoj nesreći, ne bih vjerovala.
Nisam mislila da je to moguće, ali nekako smo preživjeli.
To je jedino za čime žalim i da mogu čarobnim štapićem promijeniti, odmah bih to napravila.
Svaka smrt me vraća na tu traumu jer očigledno nismo imali vremena procesuirati ono što se dogodilo. Samo smo se brinuli kako će mama i tata ostati zdrave glave‘, rekla je.
Dodala je da ona takve situacije uspijeva nadvladati uz podršku obitelji i prijatelja, ali je i beskrajno zahvalna što je u njen život došlo trčanje.
‘Otkad trčim zaista sam postala puno psihički stabilnija, to je moj ispušni ventil. Postala sam ovisna o trčanju jer te resetira, očisti ti glavu, učini te stabilnijom, mirnijom i izdržljivijom. Zvučim kao propovjednik, ali voljela bih da svatko nađe neki hobi, zanimaciju koja ga čini smirenijom, stabilnijom i fizički zdravijom osobom‘, zaključila je.