StoryEditor
ŽivotUPLAKANI KVISKO

Robert Pauletić: ‘Ovo su bile zadnje riječi koje mi je Lazo uputio. Sav san protrnija i zamalo zaplaka. Zagrlija me i ovo mi šapnija na uvo...‘

Piše Robert Pauletić
1. prosinca 2020. - 16:38
Lazo Goluža i Robert Pauletić bili su prijatelji 40 godinaKrasnodar Peršun/Cropix

Tužnu vijest javija mi je Tarik Filipović, naš zajednički prijatelj. Nema više našeg Laze Goluže. Simbolično, prije dvadesetak godina Lazo me zva i pita šta mislin o glumcu Tariku Filipoviću, bi li on moga vodit našu verziju "Milijunaša"? Zna me Lazo često tako nazvat i pitat za mišljenje.

Zanimljivo, iako me upozna kao petnaestogodišnjaka, a sve otada smo blisko surađivali, uvik me oslovljava s "vi". Stara škola. Odgovorija sam: "Lazo, vi najbolje znate, ali meni se Tarik čini duhovit i ležeran, moga bi bit odličan!".

Na kraju, Tarik mu je obilježija zadnje godine aktivne televizijske karijere.

Sićanje na Lazu je i olfaktivno, povezano s mirison. Ima je uvik isti parfem, desetljećima. Kad god bi me pozva u prostorije redakcije Kviskoteke na Prisavlju, osjetija bi taj miris koji me asocira na znanje i gospodstvo. Bija je to, kasnije mi je reka, rijedak engleski parfem, jedanput mi je poklonija bočicu, pa san neko vrime sam sebi mirisa na Kviskoteku. Posli san i ja njemu donija jednu bočicu iz Londona, bilo mu je drago.

Prvi put smo se vidili prije točno 40 godina, u prosincu 1980., kad sam otiša u Zagreb, na razgovor oko nastupa u Kviskoteci. Mater mi je isplela smeđi džemperić, u kojemu sam kasnije i nastupija. Ima san 15 godina, i po pravilima nisan smija nastupit, bija san daleko od punoljetnosti.

image
Drvenog Kviskića Paulezić je dobio od Laze 1981., on je njemu 2014. poklonio Kristalnog Kviska

Ali Lazo Goluža i Branko Lipanović, suautori Kviskoteke, tili su me upoznat, jer san ima najbolji test na splitskon testiranju. Mislili su da je možda neka odrasla osoba rješavala test, a potpisala 15-godišnjaka, pa su me tili provjerit. Kad smo se upoznali, Lazo mi je reka: "Pustit ću te u Kviskoteku!" (tad me ipak zva s "ti"). Pomoglo je i to šta je pokojni Branko Lipanović bija s Visa, ka i moja mater, i šta san se već tada počeja bavit enigmatikom, u Vjesnikovom Kvizu u kojemu je glavni urednik bija upravo Lipanović.

Na dan snimanja te kultne Kviskoteke (bila je to 11. emisija u povijesti), u siječnju 1981., greškon sam doša u krivi studio u Šubićevoj ulici (niti 100 metara od moga kasnijeg fakulteta u Lepušićevoj!), pa san vidija zagonetne ABC osobe iz Igre detekcije (bila je rič o nekoj matičarki iz Novog Sada i njezinin lažnin dvojnicama) i razgovara s njima, otprilike tri sata prije početka snimanja emisije.

Lazo me tada zva u svoj ured i reka: "Roberte, ne mogu te pustiti u emisiju. Upoznao si osobu iz Igre detekcije".

Ja san njemu na to odgovorija: "Kad san već doša ovde, pustite me da nastupin, a ja ću namjerno pogriješit osobu u Igri detekcije! Ionako ne bi pobijedija, tih 10 bodova ne čini neku razliku".

"Može!", prista je i stisnija mi ruku.

Nastupija san, namjerno falija u Igri detekcije, kako san i obeća, i svejedno pobijedija u emisiji. Ni tu nije bilo sve glatko, jer san na kraju ima isti broj bodova ka natjecatelj Mikić, ali se posli pokazalo da je u Igri asocijacija on krivo odgovorija TELEGRAF umisto TELEFON, a voditelj, pokojni Hetrich, krivo je čuja, pa je njemu pripisa bodove!

Eto, uvik sa mnom neke lude priče, ništa ne može ić normalno, pa tako i u toj prvoj TV Kviskoteci! Kasnije su Mikiću bodovi oduzeti, i pobjednik Kviskoteke posta san ja, momčić od 15 godina i šest miseci. Na kraju te emisije snimljen je dodatak u kojem je Hetrich reka kako nije tajna da se Kviskoteka snima, objasnija je situaciju i mene proglasija pobjednikon.

Tu Kviskoteku gledalo je 8 milijuna ljudi, a nakon toga dobija sam priko 20 iljada pisama od obožavateljica, curica iz cile bivše Jugoslavije! Lazo mi je nakon emisije poklonija drvenog Kviskića, relikviju koja i danas, nakon 40 godina, zauzima najistaknutije misto u mom stanu.

image
Tom Dubravec/Cropix

Otada je prošlo četiri desetljeća, i gotovo cilo to vrime blisko san surađiva s Lazom. Prvo san ja sastavlja pitanja za TV Kviskoteku, onda je on meni sla pitalice i testove za novinsku Kviskoteku. Godine 2007. pobijedija san u posljednjoj 199. emisiji televizijske Kviskoteke, koju je vodija Oliver Mlakar, uređiva Lazo, a producira još jedan veliki Lazin prijatelj, Hamed Bangoura.

Godine 2014., povodon proslave 1000. broja Kviskoteke, Goluži san preda Kristalnog Kviska, našu specijalnu najvišu enigmatsku nagradu (zasad nikom drugom dodijeljenu), i tako se krug zatvorija. On meni drvenog Kviskića 1981., ja njemu Kristalnog Kviska 2014.

Na zadnjoj proslavi novinske Kviskoteke na Jarunu, počasni gost je bija i on. Kad je odlazija s proslave, zagrlija me i šapnija na uvo: "Roberte, oduvijek sam vas volio, vi ste mi cijeli život kao sin!". Sav san protrnija i zamalo zaplaka. Naime, bljesnulo mi je prid očima da bi ovo moga bit naš posljednji susret i posljednje šta san čuja od njega.

Tako je i bilo. Otiša je moj Lazo, moj duhovni otac, legenda kvizologije, čovik koji mi je svojin poklonon, onin mitskin drvenin Kviskićen, zauvik usmjerija život i kojemu ću zauvik bit zahvalan za sve.

Nikad mu više, nažalost, neću stisnit ruku, ali svaki put kad prođen pokraj drvenog Kviskića u svojoj vitrini, pogladit ću sveto staro drvo i sitit se Laze Goluže. Dragi Lazo, neka ti je vječna slava, i tvoj mali Kviskić plače za tobon.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

22. siječanj 2021 10:49