StoryEditor
ŽivotKazalište kao lijek

Nije volio zime u Šibeniku, ali guštao je ljeti u vikendici. Ovako je Špiro Guberina govorio o karijeri i ponovnoj ženidbi: Brak zahtijeva regule!

Piše Ivana Mikuličin/Jutarnji list
27. studenog 2020. - 18:30
Nikša Stipaničev/Cropix

Špiro Guberina, rođen 1933. u Šibeniku, prije nekoliko godina proslavio je šezdeset godina glumačkog rada s predstavom "Geste i grimase" autorice Marijane Nole prema tekstovima Franza Kafke i Ranka Marinkovića. Radio je i u poznim godinama, uoči odlaska u starački dom, ne samo zato što se svaki glumac na scenu penje dok ga noge služe, nego zato što je patio od depresije, a kazalište je umornom umu bilo lijek, piše Jutarnji list.

"Depresija je strašna bolest. Dr. Stanislav Feldman svojedobno mi je, dok se nisam još liječio terapijom kemijskih lijekova, savjetovao da, kako bih izbjegao depresiju, radim, idem u društvo, nevažno kakvo ono bilo, pa makar u njemu samo klimao glavom i slušao, kao i da šetam po pet, šest kilometara dnevno, što mi nije drago po zimi kada Zagreb zahvati loše vrijeme i poledica", ispričao je glumac 2014. za Jutarnji list.

image
Nikša Stipaničev/Cropix

Sunčevo svjetlo bolje je utjecalo na bolest koja ga je mučila pa je svaki boravak ljeti u rodnom Šibeniku, na Jadriji, kod polubrata, značajno utjecao na njegovu dušu. Ali rodni grad u vremenu hladnih bura nije mu bio blizak.

"Ne bih nikad mogao po zimi biti u Šibeniku, provoditi vrijeme u društvu penzionera koji sjede po cijele dane u kavanama i ogovaraju. Vražji su Šibenčani. Znaju reći: Znam ja njega još dok je mali bija, znam mu i mater i ćaću, i on je sad glumac. Ma di će on glumiti?", opisao je mentalitet rodnog grada.

U Šibeniku je napravio i prve glumačke korake tijekom gimnazijskih dana u amaterskoj družini Milke Bučić. Bila je to Kazališna družina Crvenog križa gdje se Špiro u ranim danima isprofilirao u karakternoj komici, a sjećao se, osim prvih dodira s pozornicom, i veselja zbog slatkiša koji su u poslijeratnim godinama bili luksuz, a koje je kao mali glumac dobivao.

image
Biljana Gaurina/Cropix

Otac Špire Guberine bio je željezničar, a majka domaćica. Kao dijete željezničara imao je privilegij korištenja besplatnih karata za putovanja po Europi. Majka mu je umrla kad je imao 13 godina pa su se za Špiru nastavile brinuti starije sestre Antonija i Božena, obje pokojne. Otac mu je za mladosti bio sklon kocki, a sinu Špiri savjetovao je da se u životu bavi čime god želi, samo ne očevim porokom. Špiro ga je poslušao.

Na prijemnom ispitu dr. Branko Gavella bio mu je progledao kroz prste. Primio ga je na zagrebačku Akademiju unatoč tome što je mucao, ubrzano govorio i nedovoljno jasno artikulirao riječi i rečenice. Dr. Gavella poslije mu je ključno u školovanju pomogao da se riješi nervoze tijela.

image
Špiro Guberina i Boris Dvornik
Boris Jelinić/arhiv/Cropix

Jedna od Guberinih prvih profesionalnih uloga bila je Knez Miškin u "Idiotu" zagrebačkog HNK. Pretiho je na sceni govorio i tadašnji direktor Drame HNK Vlatko Pavletić u pauzi ga je bio upozorio da nitko u publici niti jednu riječ Dostojevskog nije čuo. Kao glumca osebujnih, naročito mediteranskih, protagonista prvi ga je prepoznao postgavelijanski redatelj Kosta Spaić, a godine pojave televizije koincidirale su s vremenom Špirinih prvih profesionalnih koraka, tako da je glumački rastao zajedno s Radio televizijom Zagreb, piše Jutarnji list.

Bio je lice dječjeg programa, Špiro Špula u emisiji "Zlatna nit". Sa Zvonkom Lepetićem igrao je dva probisvijeta u dječjoj seriji "Jelenko".

"Na setu je bio jedan vučjak koji je nas, lovokradice, progonio. Pas je bio plaćen za svoj rad puno više nego mi, ne bez razloga. Za razliku od nas, dresirani vučjak nikad nije učinio glumačku pogrešku. Čak bi znao, kad bi režiser rekao "klapa stop", prijekorno pogledati krivca za ponavljanje scene", sjećao se Špiro Guberina.

image
Nikša Stipaničev/Cropix

Televizijska publika ga ponajviše ipak pamti po ulogama u serijama za odrasle "Dnevnik Očenašeka", "Prosjaci i sinovi" i "Ča smo na ovon svitu", "Velo misto" te TV filmu "Buža". Špiri je od spomenutih projekata “Buža” bila najdraža.

"Ivica Vidović i ja bili smo zanimljivi partneri, jedan glup, jedan bistar, jedan mali, jedan veliki. Prije nego što je otišao na onaj svijet, Vidović mi je, sav utučen, ispričao da je sanjao svoju smrt. "Pa dobro, to je samo san", rekao sam mu. On mi je na to prigovorio: "Ti meni nisi ni u snu vjerovao da sam umro. Pokazao sam ti svoju osmrtnicu na kojoj piše da je preksutra sprovod, a ti si mrtvo-hladno izvadio rokovnik i rekao mi: Odgodi to, imam snimanje, neću ti moći doći na sahranu". Nakon tri mjeseca je umro", sjećao se kolege.

Publika je, s druge strane, bila naročito vezana za njegovu suradnju s Ivom Gregurevićem u legendarnim ulogama strikana i netjaka u "Velom Mistu".

"Ivo Gregurević, odličan filmski glumac koji izuzetno dobro vlada mikro gumom, mene je, sklonog glumatanju i pretjerivanju, kao netjak u "Velom mistu" podosta naučio prirodnosti glumačkog izražaja. Našli smo brzo zajednički jezik, imao sam osjećaj kao da smo iz istog kraja, iako je on iz istočne Bosne, a ja iz Šibenika. Kasnije, kad se igrao "Kiklop" na filmu, on je igrao moju ulogu Krele iz HNK-ova "Kiklopa", budući da sam ja bio već star da ponovno igram Marinkovićeva lajavca na žarulju", pričao je o Gregureviću s kojim je igrao i u Voltaireovu "Candideu" redatelja Vanče Kljakovića na Splitskom ljetu, bio je Pangloss, Gregurević Candide, a Kunegunda srpska glumica Neda Arnerić.

Godine 1969., kad je s Uglješom Kojadinovićem, Ratkom Buljanom i Ljubicom Jović snimao Kovačićev "Fiškal" u Marušićevoj režiji, Špiro Guberina se oženio i dobio sina Borisa. Supruga Ingrid napustila ga je devedesetih godina i otad su mu se udovački dani činili dugi i sumorni.

image
Špiro Guberina sa sinom Borisom
Neja Markičević/Cropix

U godinama prije odlaska u starački dom dva puta na dan izlazio bi iz kuće. Ručao je uvijek po gostionicama, kuhati nije znao. Nakon ručka popio bi piće s kolegama, a navečer gledao predstave.

"Uvijek se sjetim dva stara glumca, Zvonimira Rogoza i Karla Bulića, kada su u Vrdoljakovu "Kiklopu" igrali penzionere u gostionici. Nagluhi, uopće nisu čuli jedan drugoga na snimanju. Kad bi jedan završio repliku, drugog bi udario nogom ispod stola, na taj način dajući mu do znanja da može početi govoriti. Mi mlađi glumci tada smo se smijali, rugali se da kameru treba staviti ispod stola. Danas razmišljam da ni sam nisam daleko od Rogoza i Bulića", govorio je 2014. godine. Unatoč samoći, o novom braku od smrti supruge nije razmišljao.

"Brak zahtijeva regule. Ako se nisam odmah drugi put oženio, što bih sad. Kad bih sad uzeo neku mlađu, ljepšu, ona bi izlazila sa svojim društvom, vjerojatno bih na kraju bio prevaren i ljubomoran. A ove moje godište izgledaju mi prestaro... Što ću s njom, ona kašlje kao ja, morao bih biti fer, pa i ja njoj skuhati čaj", šalio se glumac koji je u posljednjoj fazi karijere glumio u serijama "Loza" i "Larin izbor", a kraj njegove filmske karijere označila je, na njegov prethodni opus logično nastavljena, uloga otočnog čudaka u filmu "Osmi povjerenik" koji je izašao 2018. godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
20. travanj 2021 21:46