U nedjelju navečer životnu bitku u 68-oj godini je nažalost izgubio splitski slikar i branitelj Tonći Erceg. Preminuo je u KBC-u Split očekujući da će se netko s njegovom bolešću pozabaviti stručno, s pažnjom i ljubavlju kao što se on bavio s platnom ili bojama. Nažalost, malo je takvih altruista kakav je bio Tonći.
Slikarstvom se počeo baviti pri upisu na Pedagošku akademiju, a izlagao je samostalno i grupno u Hrvatskoj i inozemstvu. Bio je i član nekoliko likovnih udruga, pa tako i one Slobodne Dalmacije.
Posljednju izložbu za života dočekao je lani u studenome u Solinu, na kojoj je izložio 25 slika, maritimnih motiva i zavičajnih pejzaža. Tu je pokazao dio onoga što ima, jer nije pedantno vodio evidenciju kome je poklanjao slike ili kome ih je prodavao.
- Sve što je na ovim zidovima, to san ja, i sve šta gledate, to je moja igra. Ja se samo igran...I ako Bog da igrat ću se i dalje – rekao je tada Tonći kolegici Miji Sesartić za Slobodnu Dalmaciju.
- Tonći Erceg je slikar iza kojeg stoji silni rad i beskrajan talent te umjetnikova dirljiva čestitost. Ono što fascinira u njegovu opusu je lakoća stvaranja i kolorit, kad se tople boje pretaču u svjetlost. Virtuoznost njegove slikarske vještine samo potvrđuje kako je Tonći slikar atmosfere, kazala je tada Vera Sinovčić, predsjednica likovne udruge "Salonaart", koja je organizirala izložbu i čiji je Tonći bio član.
Svima koji su ga poznavali poznato je da se Tonći veselio slikanju, ali ga nije mitizirao. Slikao bi na stolu, bilo gdje, male, srednje ili veće formate. Imao je veliki koloristički dar, hvatao je presijavanja u moru, na stijenama i na nebu. Radio je majstorski i masline i stare kuće u prirodi. Na njegovim slikama tek je manjkalo ljudi. Ali njih ionako manjka i u životu i u bolnici.
Radio je Tonći i na daskama od bačve. Radio je sve dok ga teška dijagnoza na plućima nije udaljila od štafelaja. Rado je odlazio na slikarske kolonije obogativši ih obiljem radova koje je ostavljao iza sebe, ali i svojim duhom, kao i kulinarskim umijećem.
Domovinski rat i Slobodna dalmacija
Tonći je rado sudjelovao na izložbama s braniteljima jer je i bio hrvatski branitelj. Minobacačko odjeljenje. Kao i u slikarstvu, to je radio čvrsto, srčano, bez ostatka i bez sebičnosti.
Proslavu Oluje u Kninu nije propuštao, nakon što bi izvjesio zastavu na splitskom stanu, sa suprugom Dariom bi išao prema Kninu. Za taj je dan, rekao bih, živio i išao je svake godine do ove. Ovu je Oluju, nažalost, dočekao u bolesničkoj sobi.
Osjećaj za pravdu, neosvrtanje na autoritete i izravnost u komunikaciji toliko su mu puta digli tlak i narušili zdravlje, ali on od toga nije odustajao. Naprosto zato što je bio takav.
Zato su ga ljudi voljeli. i oni s kojima je slikao, s kojima je radio, oni s kojima je sjedio po kafićima, koje je sretao na ulici, koji nisu bili dio njegova, desnog političkog opredjeljenja. Pogađala ga je i nepravda, razmetljivi ili lažni branitelji, halapljivi na novac i povlastice također su mu dizali tlak.
Tonći Erceg bio je i radnik Slobodne, koji je radio na tiražiranju, obilazio kioske i popunjavao ih nedostajućim primjercima kod pedantnoga Joška Kulušića. Osim toga novinarski svijet upoznao je preko Basketa, u kojem je bio redovit, i tako što mu je zet bio legendarni Bože V. Žigo pa je Tonći u druženjima s Božom, koji je otišao lani gotovo u ovo doba, upoznao novinarstvo i uređivanje iz prve ruke.
Lani je u Solinu istaknuto da je Tonću najdraža slika s izložbe bila "Dugovječni život". On ga je nedvojbeno zaslužio, i slikarski i ljudski. Nakon Tonća boje mora, maslina i napuštenih kuća neće biti tako svijetle, pune sjaja, sunca i dobrote, kakav je cijeli bio naš dragi Tonći. Slikarčina. Ljudina.