StoryEditor
KnjiževnostLibrofilija

Odbrojavanje do velikog praska

Piše IvICA iVANIŠEVIĆ
23. travnja 2021. - 13:34

Nizozemski pisac Herman Koch (rođen 1953.) proslavio se "Večerom“, romanom čija se sva radnja zbiva za stolom jednog otmjenog restorana, gdje su se dva brata - od kojih je jedan lider najveće oporbene stranke u zemlji i sasvim izgledni pobjednik na sljedećim parlamentarnim izborima - sastala zajedno sa svojim suprugama da bi se dogovorili što im je činiti nakon što su u javnost procurile snimke s nadzornih kamera, koje teško kompromitiraju njihove sinove.

Nitko, doduše, još nije uspio ustanoviti njihove identitete, no jednom kad se to dogodi, djeca će im gadno nastradati, a oni će se moći pozdraviti sa svojim dotadašnjim udobnim životima i karijerama.

Što je normalno?

Triler ispripovijedan u nekoliko sljedova bezobrazno skupe večere tjerao je na kompulzivno čitanje manje zato što nas je zanimalo kako će se priča o jednome zločinu rasplesti u kaznenome smislu, odnosno hoće li njegovi počinitelji završiti iza brave.

Od toga, ajmo reći vanjskoga sloja, puno više nas je zaokupljao onaj unutarnji koji je otvorio nekoliko važnih, uznemirujućih pitanja: kako se po svemu „normalni“ ljudi nose s činjenicom da su im djeca „nenormalna“, jer su iz čiste obijesti počinila čudovišan zločin, koliko su daleko spremni otići da bi ih zaštitili i, na koncu, štite li time prije svega sebe, svoj javni obraz i stare živote, iz vremena prije nego što se zlo dogodilo?

Tim romanom Koch se profilirao kao pisac kojega više od ičega zanima rastezljivost definicije normalnosti, odnosno pitanje je li ono što nam se na prvi (pa i drugi, treći...) pogled čini besprijekornim, u stvari samo privid, spretna kamuflaža zla. „Poštovani gospodine M.“ (knjigu je s engleskog preveo Mate Maras) u tom je smislu tipičan kochovski naslov. Dramski zamašnjak pokrenut će čovjek koji uhodi dotičnog M-a, ostarjelog, uspješnog pisca.

Ruku na srce, mjera njegove uspješnosti u posljednje vrijeme baš i nisu knjige, jer odavno nije napisao libar koji bi uzburkao vode na nizozemskoj književnoj sceni, ali zato ima mladu, zgodnu suprugu i otac je malene djevojčice. Na drugome kolosijeku teče usporedna, nekoliko desetljeća starija priča o vršnjačkoj klapi (ne, naravno, glazbenoj nego društvenoj) sastavljenoj od nekoliko mladića i djevojaka srednjoškolskog uzrasta.

Kako vrijeme, odnosno stranice budu odmicale, shvatit ćemo da su jedan momak i jedna cura iz toga kruga svojedobno bili predmet policijske istrage zbog zagonetnog nestanka, u stvari sasvim izglednog ubojstva njihova profesora, koji je u djevojku bio zaljubljen do ušiju. Još malo kasnije, postat će nam jasno da je uhoda koji nadzire M-a upravo taj davni osumnjičenik.

No, kakve veze imaju jedan stari zagonetni slučaj i beletrist u jeseni života? Zapravo vrlo izravne, budući da je gospodin M. svojedobno napisao poludokumentarni roman o tim događajima, oslanjajući se na relativno malo javno poznatih činjenica, a popunjavajući praznine snagom svoje ničim, pa ni skrupulima, sputane imaginacije.

Upravo ta knjiga cementirala je njegov status velikog suvremenog autora i sve bi bilo krasno da se njezin glavni junak s podosta zakašnjenja nije odlučio oglasiti ozbiljnom, uznemirujućom „reklamacijom“.

Herman Koch nije jedan od onih pisaca koji suspense grade uvodeći nove, dramatične linije, odnosno meandre zapleta. Sva njegova spisateljska strategija svodi se na disciplinirano odgađanje nagoviještenog crescenda. Kao da, umjesto u stranice, gledate u digitalni brojčanik tempirane bombe i čekate neizbježno, da ona prasne, a onda vas pisac u velikom finalu namagarči, iznevjeri sva vaša očekivanja i eksploziju režira na mjestu gdje je nikada ne biste očekivali.

Tračerski program plus

Tako, zanatski besprijekorno, funkcionira i "Poštovani gospodine M.“. Treba, međutim, reći da se radi o kudikamo plošnijem romanu od „Večere“ koja je čitateljima nudila i nešto (zapravo puno) više od moćne demonstracije vladanja svim žanrovskim standardima: slojevite psihološke i društvene uvide. Ovaj libar nije napisan s takvim ambicijama, premda mu se mora priznati jedno uistinu rijetko, vrlo intrigantno svojstvo.

Naime, nikada prije nisam čuo za primjer trilera kojim autor pretresa vlastitu poetičku poziciju, razotkriva se kao pisac i strastveno polemizira s drukčijim shvaćanjima književnosti. K tome, domaćoj je publici ponudio i neku vrstu tračerskoga programa plus, jer pretpostavljam da među nekoliko živopisno ocrtanih M-ovih kolega Nizozemci mogu prepoznati ponešto od stvarnih stvaralačkih persona, ako već ne i faksimilno predočene karaktere tamošnjih književnih celebrityja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. lipanj 2021 10:44