Čak ni iz perspektive tadašnjeg Jugoslavena, Velika Britanija se 1986. godine nije doimala kao najveselije mjesto na svijetu. Naravno, u SFRJ je tada orgijala inflacija, takozvani mitinzi istine raspaljivali su međunacionalne napetosti, ali o ratu još uvijek nitko nije razmišljao kao o vrlo izglednoj budućnosti.
Ključna razlika između nas i njih svodila se na to da su kod nas poslovi bili slabo plaćeni, ali ih je ipak bilo, a da ih lijep broj Britanaca više nije imao.
Depresivno je bilo i u Londonu, a kamoli tek u škotskoj provinciji, kakva je gradić Irvine u nekadašnjoj rudarskoj pokrajini Ayrishireu, gdje je Andrew O’Hagan situirao radnju svoga romana “Vodencvjetovi” (na hrvatski ga je prevela Una Krizmanić-Ožegović). “Tačerizam je prohujao gradom kao biblijska kuga. Bilo je krvi i žaba, čekali smo čireve i skakavce”, ispovijeda se njegov junak Noodles, uskoro maturant koji više čak ne može reći kako dolazi iz disfunkcionalne obitelji, jer ga je obitelj napustila: otac i majka krenuli su svatko svojim putem, očito nesposobni da harmoniziraju svoje ćudljive osobnosti, a obodreni vjerom da je njihov sin već dovoljno odrastao da se može sam snaći.
Noodlesov najbolji prijatelj je Tully Dawson, dvije godine stariji tokar, čija obitelj također pamti bolje dane. Njegovi otac i majka nemaju problema jedno s drugim, ali imaju s državom koja ih je bacila na koljena nakon što je zatvoren rudnik u kojemu je stari radio. Žive siromašno, a manje od para imaju samo nade da će im jednoga dana biti bolje.
Pa ipak, i takav traumatizirani dom Noodlesu je mjesto topline i sigurnosti: već je postao dijelom tamošnjega interijera. Dva prijatelja i njihov mali, provincijski svijet upoznajemo u jeku priprema za izlet.
Oni, međutim, ne kane provesti vikend kampirajući u netaknutoj prirodi okolice, nego u velikom, blještavom gradu koji raspolaže svime čime njihov Irvine oskudijeva. Toj vibrantnoj Meki ime je Manchester i uskoro će se tamo održati koncert nekolicine bendova u koje se Noodles i Tully kunu, i koji im znače možda ne baš sve, ali ne ni puno manje od toga.
U dva dana neće im se dogoditi ništa spektakularno, ili možda hoće, zavisi kojom optikom gledamo na njihov izlet, razmišljamo li o njemu s pozicije svoje (pre)zrele dobi ili smo uspjeli sačuvati nekadašnji mladalački žar. Jer, lijepo piše O’Hagan: “Kažu da nemaš pojma ni o čemu kad ti je osamnaest. No postoje i stvari koje znaš samo s osamnaest.”
Druga polovica romana događa se 31 godinu kasnije. Dva dečka s margine i vrlo malim izgledima da uspiju, sada su u zrelim godinama i ne mogu se požaliti. Noodles je pisac, možda nije najuspješniji na svijetu, ali je, reklo bi se, samoodrživ, dobro mu ide; njegova je supruga glumica. Tully je, pak, omiljeni profesor engleskoga, a njegova je partnerica odvjetnica.
Mrva vitalizma i nade
Nisu samo oni napredovali, iskoračila je i njihova zemlja, premda je trenutačno, nakon desetljeća prosperiteta i sloge, iznova premrežena podjelama i netrpeljivošću. Stari prijatelji nisu u međuvremenu izgubili kontakt, ostali su bliski kroz sve godine koje su prošle, ali će ih uskoro još snažnije zbližiti jedna strašna vijest: Tully je teško, neizlječivo bolestan.
Ma koliko god to bizarno zvučalo, prethodna rečenica nije neumjesni spoiler, ona će se objaviti čitatelju točno na polovici romana, no radi se o priči koju ne pratimo da bismo saznali što je bilo poslije, nego da bismo što dulje ostali u svijetu njezinih neodoljivih junaka. O’Hagan ima što reći i zna kako to učiniti, ali golo izlaganje zapleta nije njegov primarni interes.
U priči o dva prijatelja on je ugurao dvije kudikamo šire storije: jedna se tiče Velike Britanije kakva je nekoć bila i kakva danas jest, a druga, još važnija, o dvije životne etape, mladalaštvu i srednjim godinama koje, nažalost, mogu biti i konačne.
Autor se ne pravi da je mudri life coach, još je manje sklon idealizaciji bilo mladosti bilo zrelosti, ali nije ni namrgođeni cinik koji će se rugati juvenilnim idealima ili hvaliti rezignaciju starosti.
Čak i nepopravljivom pesimistu poput potpisnika ovih redaka, on je kadar ucijepiti mrvu vitalizma i nade, podsjećajući kako su i život i prijateljstvo darovi u kojima valja uživati, ili barem pokušati to učiniti.
Klonim se knjiga u kojima se glavni junaci pate i na koncu umiru od groznih bolesti, ali bi mi bilo baš žao da sam od ove brzopleto digao ruke kad sam shvatio da za njezinog junaka nema nade i da mu od polovice knjige pa do njezina kraja samo odbrojavamo.