Premijera s kojom je upravo izašlo Gradsko kazalište mladih Split, "Mačak u čizmama", odličan je primjer suvremenog čitanja stare bajke u kojoj su sačuvani i ispoštovani, ali i s današnjeg gledišta prokomentirani drevni kodovi dječje priče. Sve to je Nina Kleflin koja potpisuje adaptaciju i režiju nadogradila s obilatom dozom humora i glazbe.
Likovnost predstave i maštoviti kostimi donijeli su na pozornicu starinski štih, punoću i toplinu.
Mačak u čizmama (za ovu priliku rađen prema obradi Charlesa Perraulta), bajka koja vjerojatno kao putujući pripovjedački motiv datira još iz srednjeg vijeka, govori o spretnim manipulacijama, o izgrađivanju renomea bez temelja, možda i o karijerizmu.
Nina Kleflin iščitala ju je kao priču o mogućnostima osobe koja stoji pred životom praznih ruku i mora se osloniti samo na sebe, odnosno na mačka, onaj brži, lukaviji, hrabriji dio svoga karaktera koji je voljan ući u rizik i zaigrati veoma opasnu igru.
S dobrim planom (i dobrim čizmama) valja krenuti u svijet, kad nije druge. U jeziku bajki put u život i odrastanje u pravilu se opisuje putovanjem kroz šumu koja se razlistava i na sceni GKM-a, a u nepoznato treba poći i zbog nepravde.
Redateljica nije propustila u predstavu upisati kritiku na patrijarhalni odgoj u kojemu ne fali zlostavljanja i nepoštene podjele imanja, čiji odjeci sežu i do današnjih dana.
Tu je i klasična borba dobra i zla - a zlo guta i proždire, odnosno, preuzima kontrolu. Protiv zla neće pomoći strah i uvlačenje u sebe, najbolje ga je dotući njegovim oružjem, poručuje predstava.
U međuvremenu, naći će se i prostora za ljubav, među dvoje sličnih i zaigranih. I jamačno će dugo trajati kod para koji se smije, i veseli sitnicama u životu kao što je čokolada na grizu - koju prvo valja pojesti.
"Mačak u čizmama", žanrovski najbliži komediji, krcat je gegova i humora, a ritam predstave i izmjena scena dobro je odmjerena.
Ivo Perkušić kao elastični i dosjetljivi Mačak iznio je glumački (i fizički) veoma zatjevnu ulogu, kombinirajući mušketirsku eleganciju i mačje kretnje. Bojan Brajčić, kao njegov gospodar, prolazi transformaciju iz utučenog i pasivnog momka do nekoga tko se otvara životu. Ključ koji ga otvara je ljubav. Siniša Novković kao Kralj donio je svoj već prepoznatljiv humor i zarazno smiješnu mimiku, a Katarina Romac oslikala je princezu punu iščekivanja i napetosti, spremnu za novu fazu života. Mia Vladović dojmljivo je portretirala Čarobnjaka kojega također muče ljudske brige, a valja istaknuti Matka Elezovića, Karla Barbira i Leona Macanovića koji se izmjenjuju u ulogama seljaka, paževa, postolara i gostoiničara.
Osobito kao nespretni sluge na dvoru, relaksiraju i nasmijavaju; nije uzalud u mnogim djelima i Shakespeare imao neki par budalastih stražara koji razgaljuju publiku.
Songovi Ines Prajo i Arjanae Kunštek pitki su i pamtljivi, samo bi trebalo malo poraditi na zvuku koji je mjestimično mutan.
Za kraj ostavimo vizualni aspekt predstave - kostimi Sare Lovrić Caparin, scenografija Željka Radišića te slikarski radovi i rekvizita Tine Vukasović i Marina Vukasovića kao skladna cjelina donose ugođaj topline, starinskog, bajkovitog i smirujućeg - uz poneki duhoviti odmak poput iskrivljene princezine krune.
Srednjovjekovna raskoš boja i materijala asocira na vrijeme kada su pigmenti uistinu bili lukzuz a toplina drvene oslikane kutije u kojoj se izmjenju slike zaziva davna putujuća kazališta pa i - slikovnicu.
Raskošna i šašava predstava, pravi mali spekakl, za toplu je preporuku a izvedbe su na programu u siječnju i veljači.