Distopija iz futurističkog trilera “Zeleni Soylent” (“Soylent Green”, 1973.) jezivo je uvjerljiva. Film režisera Richarda Fleischera s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi detektiva Thorna predvidio je dosta toga, a zanimljivo je da je smješten u 2022. godinu. Ranih sedamdesetih bila je to daleka budućnost. Danas je bliža prošlost. Kakva je 2022. iz “Zelenog Soylenta”, poznatog i po nekadašnjem naslovu “Zeleno sunce”? Prilično (ne)vjerojatna.
Globalno zatopljenje i prenapučenost glavni su problemi čovječanstva u jednom od najistaknutijih distopijskih filmova epohe (“Planet majmuna”, “Rollerball”, “Paklena naranča”...), dakle približno kao i u stvarnosti. Toplinski val traje tijekom cijele godine. New York broji čak 40 milijuna stanovnika.
Mnogi od njih žive na ulicama i spavaju po stepenicama u zgradama, tako da ih Thorn mora preskakati dok se penje do stana, što je sušta suprotnost depopulariziranom futuru iz Hestonova dvije godine starijeg filma “Omega Man”. U svijetu prevladava siromaštvo i nestašica hrane.
Mali postotak bogatih i dalje uživa u viskiju, govedini, marmeladi, jabukama, jagodama... Donji sloj društva čeka u redovima za vodu i sintetičku proteinsku hranu, Soylent Red, Soylent Yellow i najnoviju Soylent Green. “Utorak je Soylent Green dan”, čujemo. Thorn će, pak, u jednoj sceni prijatelju i cimeru Solu (Edward G. Robinson) reći: “Pojedi malo Soylent Greena i smiri se.”
Korporacija “Soylent” predstavlja “Green” kao “čudesnu hranu od visokoenergetskog planktona prikupljenog iz svjetskih oceana”. Ipak, treba li vjerovati korporaciji? Inspiriran romanom Harryja Harrisona, “Make Room! Make Room!” (“Napravite mjesta! Napravite mjesta!”), paranoidni “Soylent Green” otvara se dokumentarističkim slikama povijesti čovječanstva koja vodi k apokaliptičnoj budućnosti.
“Kako smo ovdje došli?”, pita se stari Sol nakon što mu Thorn donese komad mesa, kapulu, jabuku i viski iz stana ubijenog bogataša Simonsona (Joseph Cotton), direktora korporacije “Soylent”. Sol se razgalio kad je vidio hranu kakva se nekoć normalno jela. “Kad sam ja bio klinac, hrana je bila hrana, prije nego što su zagadili tlo i desetkovali biljni i životinjski svijet”, govori Sol.
“Bio jednom svijet. Ljudi su uvijek bili pokvareni, ali svijet je bio prelijep”, doda Sol, najhumaniji lik “Zelenog Soylenta”. Robinsonu je ovo bila posljednja uloga, a zadnja scena koju je snimio jest scena Solove smrti, da bi umro desetak dana nakon što je snimanje dovršeno.
Kad Sol ode u centar za eutanaziju (!), gdje stari ili bolesni mogu umrijeti spokojno slušajući Beethovena i gledajući omiljene kadrove prirode nekadašnjeg svijeta poput projekcije u privatnom kinu, Fleischer naglašava snagu filma i kinoiskustva, ali i filmske glume. Ionako emotivna scena postaje još emotivnija uzme li se u obzir da je Robinson umirao, a netom prije snimanja rekao je Hestonu da boluje od raka, tako da su njihove suze prave, zapravo isplakane.
Sol je bitan za film koji se bavi mračnom stranom ljudske prirode dok Thorn istražuje ubojstvo direktora “Soylenta” unatoč tome što se slučaj želi zatvoriti, ispitujući njegova tjelesnog čuvara Fieldinga (Chuck Connors) i priležnicu Shirl (Leigh Taylor-Young), jednu od žena koje su prodale sebe kao “namještaj” da mogu živjeti u bogataškim stanovima, pa ih tako i zovu – “furniture”.
Istraga o smrti čovjeka, znakovito ubijenog kukom za meso, manje je intrigantna od finalnog otkrića u još jednom Hestonovu SF-u sa šokantnim krajem nakon “Planet Of The Apes”, odnosno “Soylent Green” je intrigantniji kao futuristička vizija (iz današnje perspektive pogotovo) nego klasična trilerska misterija. To je zato što film više ne djeluje kao fantastika nego realizam (efekti globalnog zatopljenja itd.), gotovo pa dokumentarac, što njegovu (vizualnu) datiranost pretvara u vrlinu.
Scene kad rulja proključa na ulici zbog nestašice hrane i dođe do nemira prilično su nelagodne. Crveni kamioni-kiperi s ugrađenim “bagerskim” lopatama grabe ljude i utovaruju ih u stražnje dijelove vozila kao da su teret ili smeće. Fleischer radi uznemirujuću paralelu kad se, nedugo poslije, mrtvi ljudi ubacuju u bijele smetlarske kamione koji iskipavaju pokojnike, posebice jer je to u direktnoj vezi s šokantnim otkrićem, tj. otkrivanjem istine o Soylent Greenu.
Otkriće je prestravilo publiku u realnom vremenu i još uvijek može užasnuti gledatelje koji nisu vidjeli film ili čuli Hestonovu ikoničku rečenicu, stoga za njih ovdje vrijedi izdati “spoiler alert”. Thorn otkriva da Soylent Green nije hrana nastala od planktona. “Soylent Green is people”, usklikne Thorn.
Hororski završetak od kojeg je gora samo činjenica da će se njegovo otkriće vjerojatno zataškati i da će siromašni i dalje jesti Soylent Green. Do nesvjesnog masovnog kanibalizma čovječanstvo valjda neće doći ako je već došlo do prenapučenosti, globalnog zatopljenja i siromaštva. No, opet, što reći na postojanje američke kompanije za zamjenske obroke od mesa, osnovane 2013. i nazvane – “Soylent”. Pojedi malo Soylenta i smiri se?