Dugogodišnja kolaboracija Martina Scorsesea i Roberta De Nira seže od davnih dana "Ulica zla" ("Mean Streets", 1973.). Prvotno je De Niro glumio u ranim radovima Briana De Palme "Pozdravi" i "Zdravo, mama", a Scorsese je surađivao s Harveyjem Keitelom na "Tko to kuca na moja vrata?". No, jednom kad ga je angažirao Scorsese, glumac i redatelj nisu se odvajali jedan od drugoga i snimili su niz velikih filmova poput "Taksista", "Razjarenog bika", "Kralja komedije", "Dobrih momaka", "Rta straha" i "Casina".
"Ulice zla" su trasirale karijeru obojice, kao i njihovu glumačku i redateljsku osobnost, ali i ostvarile utjecaj na brojne (mafijaške) filmove. De Niro je bio na korak od metodske glume i djelovao prirodno pred kamerom poput bezobrazno talentiranog naturščika, bivajući sirov, opasan i nepredvidljiv, baš po mjeri "loose cannon" lika sitnog kriminalca iz najnižih redova newyorške italoameričke mafije Johnnyja Boya.
Scorsese je potencirao realistični, improvizacijski, poludokumentaristički sirovi izričaj dvaju niskobudžetnih prethodnika "Boxcar Bertha" i "Who‘s That Knocking On My Door?" u tekstu i slici, rabeći kameru iz ruke, ali i puštajući rock pjesme na soundtracku, uključujući po prvi put Rolling Stonese ("Jumping Jack Flash") koji su krasili njegove kasnije filmove, najčešće s "Gimme Shelter", a o njima je snimio i dokumentarac.
Može se reći da je Scorsese s puno režijske strasti "amerikanizirao" i nadopunio stil francuskog "novog vala" iz "Do posljednjeg daha" Jean-Luca Godarda (intimna scena u spavaćoj sobi s Keitelom i Amy Robinson), postavivši temelje za svoje i tuđe nadolazeće filmove, od uporabe rock glazbe na soundtracku do načina kako nemirna kamera u polukrupnom planu prati Keitelovu pijanu ekstazu u ulozi Charlieja, krećući se u njegovu ritmu (preteča svih sličnih scena partijanja).
S "Mean Streets" započeo je Scorseseov i De Nirov interes za mafiju i mafijaške likove, tj. gangsterske filmove sve do "Bandi New Yorka", "Pokojnih" i "Irca". Interes nije rezultirao glamuroznim pogledom na tragu "Kuma" Francisa Forda Coppole, već onim uličnim.
Fokus je na nižerangiranim kriminalcima u ranim dvadesetima sa samog dna hranidbenog lanca koji jedva da imaju za odijelo i paze ga kao oči u glavi tijekom tučnjave, "pješacima" na šahovskoj ploči mafije i njihovoj svakodnevnici življenja i preživljavanja, s nezaobilaznim opijanjima, ali i odlascima u kino (vidimo kadrove "Tragača" Johna Forda i horora "Ligejin grob", plakat za "Point Blank" Johna Boormana itd.).
"Dvadeset dolara, idemo u kino", klikću likovi koje su od "Ulica zla", s nešto manje sirovosti, preuzeli "Stanje milosti", "Donnie Brasco" i "Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške", a oni su bili i kamen temeljac za Scorsesea, pa i mafijaški žanr. Konfliktirani iznutra, razapeti između lojalnosti (prema prijatelju, djevojci) i odgovornosti, nasilni i grešni, u potrazi za oprostom i iskupljenjem do čega vjerojatno neće doći s obzirom na bildanje opipljivog ugođaja i osjećaja propasti kao predigre za slične slutnje u filmovima "Taxi Driver" i "Raging Bull".
"Ne iskupljujete se za svoje grijehe u crkvi. Radite to na ulici. Radite to kod kuće. Sve ostalo je sranje i to znate", opisuje uvodna naracija Scorseseov svijet grešnika poput Charlieja i Johnnyja Boya. Glavni ženski lik zove se Teresa (Robinson), a Charlie u jednoj od uvodnih scena posjećuje svećenika i govori o pokori i grijehu kao provodnim nitima Scorseseove karijere (od manje poznatih filmova tu su npr. i "Između života i smrti" i "Šutnja" uz teškaše kao "Razjareni bik", "Posljednje Kristovo iskušenje"...).
Charlie će u jednoj sceni staviti ruku u vatru svijeća ispred oltara da odriješi grijehe koje će nakupiti u nenadanim tučnjavama i tome slično, iako se nastoji držati podalje od nevolje, ali Johnny Boy ga povlači za sobom. Tučnjava u dvorani za bilijar možda je i ogledna scena filma "Mean Streets" i Scorseseove realistične režije: neusiljena i lišena koreografije, neovisno o tome što Johnny Boy neuspješno pokušava izvesti udarce koje je vjerojatno vidio u kung fu akciji Brucea Leeja.
Naravno, Scorsese će s godinama postati režijski rafiniraniji i već 1976. režirati remek-djelo "Taksist", ali neispoliranost je savršeno pristajala "Ulicama zla", filmu koji zaslužuje ući u anale kinematografije samim time što je njegova prva suradnja s De Nirom. Početak jednog divnog redateljsko-glumačkog prijateljstva.