Porodom “Rosemaryne bebe” (“Rosemary’s Baby”, 1968.) redatelj Roman Polanski je porodio i moderan urbani horor. Prije “Rosemaryne bebe” horori su se mahom odvijali izvan grada na nekoj izoliranoj lokaciji, poput motela (“Psiho”), starih kuća (“Progonjeni”) ili Drakulinih dvoraca.
Nakon “Rosemary’s Baby” horor se udobno smjestio u gradove i urbanu svakodnevicu, a i postao je dijaboličnog, demonsko-okultnog, sotonskog karaktera (“Istjerivač đavola”, “Pretkazanje”...).
No, interesantno je da je “Rosemaryna Beba” gotovo pa svojevrsni horor bez horora za pojmove standardnog filma strave i užasa, lišena krvi i sličnih žanrovskih iskaza, ali ne i primjesa crnog humora. Horor je suptilan i polako se gradi iz realistične svakodnevne situacije.
Prema romanu Ire Levina, reintepretaciji faustovske pogodbe o čovjeku/glumcu koji je sklopio pakt sa sotonističkim kultom i ponudio ženu u zamjenu za slavu, Polanski je snimio jedan od najsporogorećih filmova strave i preteču festivalskih, kvazi-realističnih “elevated” horora pa nije čudno da je “Rosemary’s Baby” favorit Arija Astera (“Naslijeđeno zlo”, “Festival straha”) i Jordana Peelea (“Bježi”, “Mi”).
Da u kadru ne odjeknu ominozni tonovi skladatelja Krzysztofa Komede, isprve bi se moglo činiti da gledamo sapunicu, što podebljava ružičasta boja naslova i ekipe filma u uvodnoj špici, ako se već možda zaboravilo da je Mia Farrow bila zvijezda “Gradića Peyton”.
Farrow je titularna, netom vjenčana Rosemary i ona se sa suprugom Guyom (John Cassavetes) useljava u zgradu na Manhattanu koju kamera pronalazi nakon što se zagleda u more newyorških zgradurina. Iako zgrada ima povijest i u njoj se znaju dogoditi strahote poput suicidalnih skokova kroz prozor pod nerazjašnjenim okolnostima, a i netko je u njezinom stanu pomaknuo komodu da prekriva ili blokira ormar, Rosemary ne mari previše za to, računajući da je na sigurnom usred grada, ne negdje na osami.
Nedugo nakon useljenja Rosemary privlači pažnju užasno znatiželjnih i manipulativnih prvih susjeda, Romana i Minnie Castavet (Sidney Blackmer, dobitnica Oscara Ruth Gordon), posebice nakon što im otkrije da ona i Guy planiraju djecu. Minnie poklanja Rosemary mali dar za useljenje, talismansku ogrlicu s “tannisom”, korijenom koji nosi sreću.
Gledatelj je sumnjičav i sumnja eksponencijalno raste kad Rosemary pojede Minniein “chocolate mouse” čudnog okusa, onesvijesti se i sanja blago rečeno čudan erotski san na treptaj od stvarnosti u kojem biva ritualno silovana pred sektaškim auditorijem od strane nekog neljudskog bića. “Ovo nije san nego stvarnost”, opiše Rosemary nelagodnu, izvrsno režiranu scenu na razmeđi košmara i jave, gdje Polanski smješta ostatak filma, snomorice svake trudnice.
Ogrebotine na njezinom ramenu podsjetnik su na prijašnju noć, premda Guy uvjerava Rosemary kako je imala ružan san i da je nije silovalo neko stvorenje, nego se on seksao s njom (dok je bila u nesvijesti!), izračunavši da je pravi trenutak da začne.
Trudna Rosemary naizgled počinje doživljavati slične stvari kakve doživljavaju buduće mame (more je brige i strahovi, dolazi joj muka itd.), ovdje s pojačanom bojazni od neljudskog ili deformiranog djeteta i komplikacija pri porodu. Premda postaje jasno o čemu se radi kad protagonistica od prijatelja dobije knjigu crne magije s porukom “ime je anagram” i Polanski izaziva tihu jezu orkestrirajući napetu igru slaganja ključne riječi od pločica sa slovima, redatelj uspješno zavarava protagonisticu, pa i gledatelja.
Sva zbivanja mogu biti samo odraz puke slučajnosti i/li njezina mentalnog stanja, produkt “trudničke histerije”, iako Polanski postupno pojačava tenziju približavanjem termina i iščekivanjem poroda. Na koncu, Polanski je prije “Rosemaryne bebe” snimio psihološku snomoricu “Odvratnost” s fragilnom, mentalno nestabilnom ženom zarobljenom u jednom stanu, a Farrow je eteričnija, nježnija i porculanski krhkija od Catherine Deneuve.
Gledatelj na svako gledanje filma želi zaštititi Rosemary i spriječiti ono što je čeka, naivno i sam vjerujući, baš poput nje, kako je “nemoguće” da se ovakve stvari mogu dogoditi, kamoli da se događaju. Stajući otvoreno na stranu Rosemary, gledatelj biva uvučen u (njezinu) paranoju koju Polanski majstorski potencira kad protagonistica postane uvjerena da svi sudjeluju u uroti i bacaju čini na nju.
Film je stigao u kina krajem šezdesetih, kad je američka paranoja bila opipljiva nakon urotničkog smaknuća Kennedyja i nitko nije vjerovao nikome, zasigurno potaknuvši paranoidne trilere sedamdesetih poput “Prisluškivanja”. Kako danas živimo u vrijeme sveprisutna nadgledanja i međuljudskog nepovjerenja, “Rosemary’s Baby” je još uvijek neobično relevantan horor, posebice po pitanju aktualnog ženskog trenutka pod egidom “moje tijelo, moja prava”.
Dvosmislena završnica filma je za anale kad – oprez: "spoiler" – Rosemary, ne i gledatelj, otkrije koga je donijela na svijet približavajući se crnoj kolijevci s kuhinjskim nožem u rukama (“Što mu je s očima? Ima očeve oči...”), ali i dvojeći bi li preuzela ulogu majke. Završnica može izazvati mučninu ne samo od onoga što zamišljamo da smo vidjeli u kolijevci, nego i dvojbenog kraja za Rosemary. Muka koja njiše kolijevku.