Pi ili π je oznaka za matematičku konstantu koja se primjenjuje u matematici i fizici, a definira se kao odnos opsega i promjera kruga, te brojkom skraćeno piše 3,14. To je i naslov izvrsnog prvijenca režisera Darrena Aronofskog – “Pi” (“π”, 1998.). Debi danas znanog redatelja osvojio je nagradu na festivalu u Sundanceu, ali slovi za jedan od onih mali-velikih zaboravljenih nezavisnih filmova devedesetih na koji vrijedi podsjetiti u godini kad slavi obljetnicu.
Američka kina upriličila su hvalevrijednu retrospektivnu projekciju filma polovicom ožujka (14.3.; zgodna inverzija 3.14), kad se obilježava dan ovog broja, a i splitska “Kinoteka” uvrstila ga je u ciklus “Zaboravljeni klasici devedesetih” zajedno s “Bound” braće Wachowski, “Lopovima, ubojicama i dvije nabijene puške” Guya Ritchieja i Tarantinovim “Psima iz rezervoara”.
Kad se spomene Aronofsky, mnogi će se zasigurno sjetiti jednog od ovih filmova, “Rekvijem za snove”, “Fontana života”, “Hrvač”, “Crni labud”, “Noa”, “Majka” ili “Kit”, samo bi na “Pi” mogli zaboraviti.
No, “Pi” je kamen temeljac redateljeve karijere kao njegova prva uznemirujuća priča o pogibeljnoj opsesiji i likovima na tankoj granici između genijalnosti i ludila, film prilično distinktivnog vizualnog i/li narativnog stila. Tako, Maximilian Cohen (Sean Gullette) prethodnik je Toma Crea (“The Fountain”), Nine Sayers (“Black Swan”)..., a ako je Aronofsky nedvojbeno režirao “Pi” pod utjecajem Lynchova halucinantnog prvijenca “Eraserhead” (možda i “Čovjeka-slona”), također snimljenog ekspresionističkom c/b tehnikom, u tom procesu je stvorio nešto podjednako posebno i osob(e)no.
Matematičari nisu često kinematografski likovi (vjerojatno najpoznatiji filmski uradak o matematičaru tek se trebao snimiti; “Genijalni um”), a upravo je matematičar protagonist filma za koji je Aronofsky napisao i scenarij. On, čovjek-digitron Maximilian zvani Max, predstavlja nam se uvodnom naracijom.
”Kad sam bio mali, majka mi je rekla da ne gledam u sunce. Jednom jesam, kad sam imao šest godina. Liječnici nisu znali hoće li mi oči ikada ozdraviti. Bio sam prestravljen, sam u tom mraku. Polako se dnevno svjetlo uvlačilo kroz zavoje i mogao sam vidjeti. Ali, nešto drugo se promijenilo u meni. Taj dan sam imao prvu glavobolju...”.
Max uporno ponavlja svoje (matematičke) “pretpostavke”. “1) Matematika je jezik prirode. 2) Sve oko nas može se predstaviti i razumjeti brojevima. 3) Ako grafički nacrtate ove brojeve, pojavljuju se obrasci. Stoga, svugdje u prirodi postoje obrasci.” Maximilian istražuje obrasce ne samo da može predvidjeti događaje na tržištu dionica, nego i da otkrije ključ života, Boga, beskonačnosti, cijelog svemira.
Pritom, on je usamljen, sumnjičav, paranoičan i otuđen, superkompjutor iz kućne radinosti najbolji mu je prijatelj, živi zabarikadiran u stanu u kojem bi mogao živjeti i protagonist Kafkina “Procesa” i Gilliamova “Brazila” te ne primjećuje da se sviđa susjedi (Samia Shoaib). Jedini čovjek s kojim održava kontakt i u koga ima povjerenje jest njegov učitelj Sol (Mark Margolis; najpoznatija faca u glumačkoj ekipi).
Film uvodi zavjereničke trilerske elemente kad se za Maxa iz matematičkih pobuda zainteresiraju jedna wallstreetovska analitička tvrtka i grupa Židova. Pa ipak, “Pi” je ponajprije psihološka drama, koliko god da koketirao s paranoidnim trilerom, SF-om i psiho-hororom.
”Pi” ulazi u glavu opsesivna protagonista i povlači gledatelja za sobom. Sve što naš matematičar doživljava mogu biti i samo projekcije njegova metalnog stanja dok shvaća da se život ne uklapa u obrasce, a redatelj rabi c/b sliku suprotstavljajući bjelinu i sjenu za kontraste između sna i jave, iracionalnog i razumnog.
Atmosfera filma je snomorična, a kaos u Maxovoj glavi potencira i elektronička techno glazba. “Život nije samo matematika”, govori Sol, ali Max dodaje da “matematičari moraju doći do ruba”. Aronofsky odvodi protagonista do samog ruba (ludila) u filmu koji je nakon svih ovih godina podjednako intelektualno stimulirajuć i košmarno proganjajuć, a vjerojatno će takav biti i ubuduće. 3.14 do beskonačnosti.