Praznovjerje i strah od petka 13. najviše potiče istoimeni horor film koji je iznjedrio legendarnog negativca s mačetom i hokejaškom maskom Jasona Voorheesa te postavio temelje dugovječnog hit-serijala. "Petak 13." ("Friday The 13th", 1980.) prva je asocijacija kad se spomene zloglasan datum čak i nekome tko nije gledao kultni horor redatelja Seana S. Cunninghama i scenarističkog dua Victor Miller–Ron Kurz.
Vjerojatno tako ne bi bilo da je Cunningham ostavio prvotni, radni naslov filma "Long Night At Camp Blood". Mitologija ovog slashera neraskidivo je povezana s petkom 13., stoga se vrijedi podsjetiti filma, posebice što je datum ove godine pao baš u listopadu, mjesecu horora.
Naime, Jason je rođen baš na petak 13. i na njegov rođendan, godinama kasnije, počet će stradavati mladi voditelji kampa "Crystal Lake". Kamp je proklet i donosi nesreću, kao da je na njega bačena "smrtna kletva".
"Ideš u kamp krvi. Odustani, nećeš se vratiti", lokalci upozoravaju mladu Annie (Robbie Morgan) kad ih pri početku filma upita za "Crystal Lake".
Prokletstvo kampa seže od 1957. i utapanja dječaka Jasona u jezeru, nakon čega je dvoje ljudi ubijeno 1958., što vidimo u uvodnoj sceni, kad neki ubojica neprikazanog lica naprasno prekine ljubakanje mladića i djevojke u kolibi. Annie će (ne)očekivano stradati prije nego što dođe do kampa, iako se nametala kao potencijalno glavni lik, dakle slično Marion Crane (Janet Leigh) u protoslasherskom "Psihu"; ubit će je također "nevidljiva" osoba za volanom automobila koji je ustopirala.
Utjecaj Hitchcockova horora na "Petak 13." evidentan je po tome i "bernardherrmannovskoj" glazbi Harrya Manfredinija, ali i vezi Jasona i njegove majke, gđe Voorhees (Betsy Palmer). Cunningham je tu napravio inverziju odnosa Normana Batesa i njegove majke pa gđa (Pamela) Voorhees povremeno neprirodno progovara glasom mrtvog sina umjesto obratno, pripremajući teren za Jasona u nastavcima.
"Moj slatki, nevini Jason", govori gđa Voorhees i otkriva da se njezin sin utopio jer mladi voditelji kampa nisu obraćali pažnju dok su vodili ljubav. Promiskuitetni, seksualno aktivni tinejdžeri postali su nezaobilazan toponim slasherskih horora nakon "Friday The 13th", ma koliko prvi film bio skroman u pogledu golotinje za kasnije standarde serijala i žanra (topless Marcie u tumačenju Jeannine Taylor; "Monopolly" na skidanje prekinut u pola igre).
Ako je "Noć vještica" iz 1978. otac slashera, "Petak 13." je majka i nakon ovih filmova horor je dobio novu kovanicu: slasher. Sve što su "Zaljev krvi", "Kući za praznike", "Teksaški masakr motornom pilom" i "Crni Božić" posijali početkom/sredinom sedamdesetih, "Halloween" i "Friday The 13th" su požnjeli, kreirali formulu i sasjekli put za slashere osamdesetih, doprinijevši njihovu masovnom procvatu.
"Noć vještica" je, međutim, kvalitetniji film onoliko koliko je John Carpenter veći redatelj od Cunninghama i kreativniji scenarist od dvojca Miller – Kurz, a Jamie Lee Curtis bolja glumica od Adrienne King (heroina Alice). Carpenterova "Halloween" režija je kopirana i potencirana subjektivnim kadrovima promatranja i "stalkanja" kojima je ispraćeno takoreći svako umorstvo i na taj način gledatelj je, provokativno, stavljen u poziciju da preuzme perspektivu ubojice, ne računajući npr. najpamtljiviju scenu smrti lika Kevina Bacona dok leži na krevetu (strijela kroz grlo).
Vrebački prizori su dojmljivi, kao i poneki kadar (krvava sjekira na jastuku) i uopće atmosfera izoliranog kampa tijekom kišom nakvašene noći, ali Cunningham nema "carpenterovski" osjećaj za hororsku tenziju, niti je voajersko-fantazijski nadaren u orkestraciji smrti poput Briana De Palme ("Odjevena da ubije") čijom se "Carrie" također nadahnuo, najviše u kreiranju šokerskog završetka s upečatljivom varijacijom na košmarnu "ruka-iz-groba" scenu.
Od trolista najvećih slasher horor klasika, "Noć vještica", "Petak 13.", "Strava u Ulici brijestova", "Friday the 13th" odnosi broncu, no njegov je utjecaj nezanemariv. Na koncu, "Petak 13." je generirao najviše slasher klišeja s likovima koji govore "odmah ću se vratiti" itd., što je satirizirao slasherski parodični serijal "Vrisak".
U prvom "Screamu" je "Friday The 13th" dobio počasno mjesto nakon "Halloweena" i "Nightmare On Elm Street", odnosno poslužio je za ubojito propitivanje znanja horor filmova, ono koje može košati života dečka mlade Casey (Drew Barrymore) pa i nju samu. "Tko je ubojica u "Petku 13.‘", pitao je dvoznačno Ghostface djevojku jer moglo se istovremeno shvatiti da cilja na prvi "Friday The 13th", ali i serijal kao takav. "Jason", odgovorila je Casey makinalno, a Ghostface odgovor proglasio krivim.
"Trebala bi znati da je (oprez: "spoiler" tko nije gledao "Vrisak" i "Petak 13.") gđa Voorhees bila izvorni ubojica, Jason se nije pojavio do nastavka", naglasio je Ghostface u "Screamu" i pritom i sam djelomično pogriješio. Jason se pojavio u originalnom "Friday The 13th", samo što nije bio Jason kakvog znamo iz nastavaka, a na koncu "tek" je u trećem dijelu serijala stavio hokejašku masku na glavu.
Pozicioniranje Jasona kao sporednog lika u "Petku 13." dvosjekla je mačeta filma. S jedne strane, pozitivno je što se Jason (još) nije vratio iz mrtvih s obzirom na to da je takav scenarij naizgled bildao. S druge, otkriće da je ubojstva odradila osvetoljubiva majka, gđa Voorhees, koja nije "sila prirode" poput Jasona, prilično je neuvjerljivo i antiklimaktično jednom kad se početno iznenađenje slegne.
No, treba respektirati što se Cunningham poigravao s očekivanjima i percepcijom publike skrivanjem i subvertiranjem (spola) ubojice. Pravilo horora dotad je nalagalo da je ubojica muškarac ("Carrie" i "Deep Red" kao rijetke iznimke), a žene su žrtve. Gđa Voorhees je kao prva žena ubojica iz klasičnog slashera subvertirala spol i posijala krvave tragove za nasljednice iz "Vriska 2" i "Vriska 4", "Stravičnih legendi", "Krvave romanse", "Svi dečki vole Mandy Lane"... "Friday The 13th" se sa njom potvrđuje kao majka slashera. Sretan vam petak 13.