Noćni kadrovi Pariza u “Noćnim putnicima” (“Les passagers de la nuit”/”The Passengers Of The Night”) spadaju među najugođajnije takve u zadnje vrijeme, usporedivi s “Izgubljenima u prijevodu” i “Lockeom”. Michael Mann, redatelj “Lopova”, “Collaterala” i “Vrućine”, zasigurno bi pohvalio Mikhaëla Hersa.
Kadrovi su audiovizualno magični i, uz glumu Charlotte Gainsbourg, predstavljaju apsolutni forte Hersova filma koji je imao hrvatsku premijeru na ZFF-u, a kreće u kina kao najzvučniji naslov ovogodišnjih “Ženijalnih dana” uz “Ona je rekla” i “Saint Omer”. Hers vraća publiku natrag u (pariške) osamdesete, od 1981. pa negdje do 1988. godine.
Priča kreće od povijesne noći kad je na predsjedničkim izborima pobijedio Francois Mitterrand i fokusira se na lik Elisabeth Davies u tumačenju kćerke slavnog pjevača Sergea Gainsbourga i glumice/pjevačice Jane Birkin koja je opet u
glumačkom naponu.
Dok Parizom vlada optimizam i vjera u bolje sutra zbog Mitterandove pobjede, Elizabeth je ostavio suprug i ona je, kao razvedena i nezaposlena majka dvoje tinejdžera, Judith i Matthiasa (Megan Northam, Quito Rayon Richter), suočena s neizvjesnošću.
Posao pronalazi u noćnoj radijskoj emisiji Varde Porval (čuvena glumica francuske kinematografije Emmanuelle Beart), a tu negdje upoznaje i tinejdžericu beskućnicu Talulah (Noee Abita) koju udomljuje u velikom stanu s panoramskim pogledom na Pariz, kao da joj nije dovoljna briga o vlastitoj djeci.
Mladi ljudi postaju gotovo ravnopravni glavnom liku Elizabeth, pri čemu se Matthias zaljubljuje u Talulah. Glumci su solidni, ali redatelj i koscenarist Hers ne uspijeva uvijek dobro izbalansirati dvije linije priče, odnosno mlade i stare likove, obiteljsku dramu, film o odrastanju i mladenačku romansu.
Pa opet, bez mladih likova ne bismo dobili jednu od najboljih scena filma koja sugerira tko je Hersu uzor. Talulah, Judith i Matthias provuku se u kino kroz sporedan ulaz bez plaćanja karte nakon što je nisu uspjeli kupiti za traženi američki film “Birdy” Alana Parkera s Matthewom Modineom i Nicolasom Cageom koji je počeo prije deset minuta.
Najprije će uletjeti u dvoranu gdje se prikazuje “Le Pont du Nord” Jacquesa Rivettea s Pascale Ogier, a onda na “Noći punog mjeseca” Erica Rohmera u kojem glumi ista glumica, i to baš na jednu scenu s njom i Fabriceom Lucchinijem. Rohmerov film će ih neočekivano opčarati, kao što je opčarao i Hersa kojeg francuska kritika već proglašava nasljednikom velikana.
Iako Hersu treba još vremena da postane “novi Rohmer”, mora mu se priznati da umije uhvatiti svakodnevicu običnih malih ljudi u njezinoj realističnoj svakodnevnosti i načiniti je audiovizualno filmičnom pomoću snimatelja Sebastiena
Buchmanna i skladatelja Antona Sanka.
Svaka noćna scena filma je izvanredna u sinematičnosti, gorko-slatko melankolična, snolika, evokativna u smislu jednog vremena i prostora, premda u isti mah i univerzalna budući da Pariz osamdesetih može biti i neki drugi grad u neko drugo (modernije) vrijeme, ali nije. Pariz je jedan od likova filma i Hers mu odaje lijepu posvetu, apsorbirajući gledatelja u sliku/zvuk osamdesetih i odvodeći ga na jedno nostalgično putovanje s “Noćnim putnicima”.