Sirenskom zovu igranofilmskih remakeova ili reinterpretacija Disneyjevih animiranih klasika, logično, nije mogla odoljeti ni “Mala sirena” ili “Little Mermaid”, ponajbolji crtić iz tzv. zlatnog doba studija inspiriran bajkom Hansa Christiana Andersena. “Mala sirena” je najnovija u sad već dugom nizu “live-action” verzija animiranih filmova uz koje smo odrastali.
Posljednjih desetak godina snimljeni su “Alisa u zemlji čudesa” (dobila i nastavak), “Čarobnjakov učenik”, “Gospodarica zla” (također s nastavkom), “Pepeljuga”, “Knjiga o džungli”, “Pete i zmaj”, “Ljepotica i zvijer”, “Christopher Robin”, “Dumbo”, “Aladin”, “Kralj lavova”, “Mulan”, “Cruella”, “Pinokio”...
Remakeovi načelno djeluju nepotrebno i odavaju dojam da su ponajprije nastali iz komercijalnih “uzmi-lovu-i-bježi” pobuda. Pa ipak, dok su jedni slabašni (“Pinocchio”) i nedostojni originala (“Aladdin”), drugi su ispali iznenađujuće dobri i vrijedni prethodnika (“The Jungle Book”) kao reinterpretacije (“Cruella”) ili barem na mahove uspjeli replicirati izvornu diznijevsku magiju (“Cinderella”, “Beauty and the Beast”).
U ovoj niski “Little Mermaid” je ugodno iznenađenje i svakako jedan od boljih remakeova, zaslugom iskusnog redatelja Roba Marshalla (“Chicago”, “Sjećanja jedne gejše”) specijaliziranog za raskošne mjuzikle (“Devet”, “U šumi”, “Povratak Mary Poppins”) i kostimirane avanture (“Pirati s Kariba 4”).
Film istovremeno poštuje original koji rekreira i produbljuje likove, tj. proširuje priču i pritom umije biti čaroban i emotivan, a tamnoputa Halle Bailey je vokalno i glumački poletna u glavnoj ulozi Ariel, s magičnim sirenskim glasom na usnama i “sense of wonder” pogledom u zaigranim očima. Multikulturalni pristup i promjena boje kože Ariel izazvali su kontroverzije u javnosti i hejt na društvenim mrežama davno prije premijere. No, radijantna Halle može razoružati i najvećeg hejtera u ulozi Ariel.
Kao i u crtiću, Ariel pati za površinskim svijetom na negodovanje njezina oca, gospodara sedam mora i kralja Tritona (dostojanstveni Javier Bardem) koji ima emotivnu scenu rastanka s najmlađom kćeri, odigranu po uzoru na “Bounty”, kad more plače umjesto njega. Ariel želi napustiti podvodno carstvo, posebice kad se zaljubi u princa Erica (Jonah Hauer-King).
Podvodno carstvo je, uz taktove zarazne pjesme “Under The Sea”, oslikano u živopisnim bojama na tragu “Potrage za Nemom/Dorom” i “Aquamana”, ako ne i “Avatara 2”, spektakularnije u odnosu na original koji je, međutim, imao vizualno-animacijski ekspresivnije životinjske likove, konkretno Arieline prijatelje kao što su ribica Flounder (Jacob Tremblay), rak Sebastian (Daveed Diggs) i galeb Scuttle (Awkwafina), ali glumci su zato prilično izražajni u vokalnim ulogama.
Površinski svijet je, pak, scenografski i kostimografski dovoljno raskošan da privlači Ariel koja će ga i istraživati u jednoj od dodatnih scena filma “Little Mermaid” kakvih nema u originalu. “Da barem mogu biti dio tog svijeta”, pjeva Ariel pjesmu “Part Of Your World” koja izaziva trnce i u interpretaciji mlade Bailey.
Zbog ispunjena te želje Ariel je spremna na faustovsku pogodbu s morskom vješticom Ursula (uživljena Melissa McCarthy) da, u zamjenu za njezin glas, iskusi kopneni svijet i dobije noge umjesto sirenskog repa, no ako do kraja trećeg dana ne poljubi princa bit će njezina zatočenica. Nova verzija uspijeva uslojiti povezanost Ariel i Erica u odnosu na pomalo anakronu ljubavnu priču originala koju Ursula ironično komentira u smislu kako je sirena prebrzo našla srodnu dušu.
Naime, Eric je prikazan kao jednako buntovan, radoznao i sklon avanturi i ispunjenju vlastitih snova nauštrb slijepom držanju kraljevske tradicije, dakle baš kao Ariel, a original je imao tu sreću da je bio feministički ispred vremena utoliko što sirena nije dama u nevolji, već za promjenu ona spašava princa iz oluje i jednako je aktivna u završnici. Scena Arielina plivanja prema površini mora da spasi Erica savršeno je vizualizirana i najbolja u filmu.
Marshall hvata Ariel u odrazu morske površine, prelamajući animiranu i igranu “Malu sirenu” u jednom kadru preko Bailey koja će tamnoputim cur(ic)ama u publici biti nova heroina kao tek druga crna Disneyjeva princeza nakon Tiane (“The Princess and the Frog”) i jedna od rijetkih nebijelih (Pocahontas, Moana, Mulan). “Little Mermaid” je proteklog vikenda privukao brojne tamnopute gledateljice u londonski multipleks “Vue”, mame i kćerkice.
Bilo je dirljivo vidjeti kako su mame i kćerke (po)dijelile emocije. Jedna je mama pustila suzu na odjavnoj špici “Male sirene” nakon što ju je zasigurno sustigao val emocija iz vlastitog djetinjstva, kad je maštala o nekoj svojoj tamnoputoj Ariel, a sad su je njezine kćerke i dobile. Mama je na taj način simbolički zatvorila krug filma otvorena Andersenovim citatom “Ali sirena nema suza i zato mnogo više pati”.