Album “Jesus Christ Superstar”, objavljen 1970., bio je rokersko-operni temelj istoimene brodwayske predstave iz 1971. i filmskog mjuzikla redatelja Normana Jewisona “Isus Krist Superstar” (1973.). Libreto za “Jesus Christ Superstar” napisao je Tim Rice, a ulogu skladatelja preuzeo Andrew Lloyd Webber, obojica danas iznimno zvučna imena u svome fahu. Vokalnu ulogu Isusa Krista na albumu otpjevao je Ian Gillan, jedan od najboljih hard rock pjevača, član benda Deep Purple.
Gillan nije nastupio u kazališnom i u filmskom “Isusu Kristu Superstaru”, ali visoke hard&heavy vokalne dionice karakteriziraju soundtrack ispunjen specifičnim zvukom kasnih šezdesetih/ranih sedamdesetih. Predstava i film uhvatili su duh epohe, a Jewison je Webberovoj glazbi dao filmsku sliku i obojao pjesme bojom epskog biblijskog ili povijesnog kinematografskog spektakla.
Filmski “Jesus Christ Superstar” bio je čak i više odvažan i provokativan komad mjuzikla u odnosu na kontroverzni kazališni izvornik.
Katolicima je smetalo što je Juda dobio gotovo jednaku važnost i minutažu kao Isus, posebice sugestija intimne veze s Marijom Magdalenom, dekadu i pol prije nego je to ekspliciralo “Posljednje Kristovo iskušenje” Martina Scorsesea.
Kod Jewisona je Juda postao crnac (Carl Anderson), Magdalenu je, pak, utjelovila Yvonne Elliman, glumica japanskog podrijetla rođena na Havajima, a Rimski vojnici izgledaju kao preteče disko-skupine kasnih sedamdesetih Village People, što je bio presedan i rani vjesnik suvremenih rasno diverziranih mjuzikla poput “Hamiltona”.
Zanimljivo, taj i takav Juda recitira stihove “Misliš li da si ono što kažu da jesi?”, a Magdalena pjevuši “Ne znam kako da ga volim” (Isusa). No, tamnoputi Anderson je izvrstan i energičan u ulozi koju je dobio na audiciji u Londonu gdje se pokazao najboljim. “Anderson je bio na audiciji zajedno s mnogim drugima. Audicija je bila toliko uspješna da uopće nisam sumnjao u to da je on najtalentiraniji za tu ulogu”, rekao je Jewison suočen s pitanjem angažmana crnog glumca za lik Jude.
Nesumnjivo, Jewison je pomaknuo granice, ali to je nešto što je on već navikao raditi kao redatelj kontroverznog oskarovskog klasika “U vrelini noći” s prijelomnom scenom kad tamnoputi Sidney Poitier uzvrati šamarom kad mu bijelac opali pljusku. “Isus Krist Superstar” nastao je u Jewisonovu periodu između “Guslača na krovu” te “Rollerballa”, a nekako se prirodno nastavlja na prvospomenuti film, također adaptaciju broadwayskog mjuzikla židovske tematike.
Sam koncept filma je intrigantan u prikazu Isusa kao prve (rock) superzvijezde u povijesti čovječanstva i “celebrity” ličnosti svoga vremena, davno prije idoliziranja glumaca i pjevača, ali i kombinaciji tog vremena s (tada) modernim šezdesetima i sedamdesetima, dakle daleko od dotadašnjeg biblijskih ostvarenja poput “Kralja kraljeva” Nicholasa Raya, “Najveće priče ikad ispričane” Georgea Stevensa..., pa i onoga što je uslijedilo godinama kasnije (brutalna “Pasija” Mela Gibsona).
Isusovi apostoli su svojevrsni “groupieji” i ugođaj je hipijevski kao u kasnijoj “Kosi” Miloša Formana. Kontrovezijama je pogodovao i datum premijere filma, 15. kolovoza 1973., baš kad se slavi Vela Gospa ili svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, Isusove majke. Ipak, kontroverzije su se ublažile kad je Papa Pavao VI prihvatio “Jesus Christ Superstar” nakon kinoprojekcije posebno organizirane za njega od strane Jewisona.
“Gospodine Jewison, ne samo da cijenim vašu prekrasnu filmsku rock operu, već i vjerujem da će dovesti više ljudi diljem svijeta kršćanstvu nego išta ikada prije”, izjavio je Papa koji je toliko zavolio film da je dao blagoslov Tedu Neeleyju koji u ulozi Isusa izgleda klasično i tradicionalno gotovo poput Roberta Powella (“Jesus Of Nazareth”), kao i ostatku glumačke ekipe.
Jewison je svakako mudro postupio što je “Isusu Kristu Superstaru” dao fantazijski odmak prepričavajući znanu priču, koliko god da neki likovi djelovali prepoznatljivo ljudski, počevši baš od Jude s kojim se film otvara dok on izvodi pjesmu “Heaven On Their Minds”.
“Ako odvojiš mit od čovjeka, vidjet ćeš gdje ćemo svi uskoro biti. Stvarno vjeruješ da je ova priča o Bogu istinita? Sve dobro što si napravio uskoro će nestati. Počeo si vrijediti više od stvari koje govoriš”, pjeva Juda kojemu će Isus kasnije zapjevati “Bit ćeš izgubljen i bit će ti žao kad me ne bude” prije nego što se počne preispitivati pred samim sobom, drugima i Bogom (“Moje ime neće značiti ništa deset minuta nakon što umrem... Možeš li mi pokazati sad da neću umrijeti uzalud?”).
Pjesme su izvanredne i zamjenjuju dijalog, a redovito su zarazne i poletne i u trenucima kad odašilju mračnu i zlokobnu vibru u interpretaciji negativaca (“Trik-dva s gubavcima i cijeli grad mu je pod nogama”, “Dokaži mi da si božanstven – pretvori moju vodu u vino”) složnih u zaključku da je Isus “opasan” jer su njegovi “fanovi izvan kontrole” i “popularnost mu raste” zbog čega “mora umrijeti”.
Koreografija je na visokoj plesačkoj razini, kao i “wide screen” fotografija Douglasa Slocombea (“Otimači izgubljenog kovčega”, “Nikad ne reci nikad”, “Indiana Jones i Posljednji križarski pohod”) koji s Jewisonom poštuje teatarsko podrijetlo, ali se i trudi da “Jesus Christ Superstar” bude sunčan i filmičan kao “Ben Hur” Williama Wylera ili “Lawrence od Arabije” Davida Leana, neovisno o tome što se nazire da je film nastao u istom periodu kao i “off-Hollywood” kontrakulturalni kultovi s početka sedamdesetih “Zabriskie Point” Michelangela Antonionija i “Točka nestajanja” Richarda C. Sarafiana.
Možda i najimpresivniji kadar dolazi u trenutku nakon Judine izdaje, kad dva borbena zrakoplova prolete iznad njegove glave. Naime, “Jesus Christ Superstar” se snimao na (pustinjskim) izraelskim lokacijama i među drevnim spomenicima koji mogu biti dio kazališne scenografije.
Interesantno je da je Jewison konceptualizirao “Isusa Krista Superstara” kao kazališnu predstavu/mjuzikl unutar filma. U uvodnoj sceni hipijevski glumci izlaze iz busa usred pustinje i dolaze na set spremni zaigrati svoje uloge odjeveni u moderne kostime. Film tako i započinje, a završava ukrcavanjem glumačke postave u bus i odlaskom nakon što odigraju uloge. Nedostaje samo Neeley i tumač Jude među rijetkima u glumačkoj trupi opaža da Isusa nema među njima.