Interes je bio golem za svečano otvaranje jubilarnog 70. Pulskog filmskog festivala u amfiteatarskoj Areni s premijerom ljubavne drame “Hotel Pula”, solidnog dugometražnog igranog prvijenca Andreja Korovljeva. “Sve karte za večeras su rasprodane”, obznanila je direkcija PFF-a i ulaznice se nisu više mogle naći.
Pula je dodala još jednu ekstra projekciju filma u Istarskom narodnom kazalištu, uz onu repriznu u kinu “Valli”. Odakle takvo ludilo za svečanim otvaranjem Pule i “Hotelom Pula”? Oduvijek vlada jagma za otvaranje Pule, ali obavijest “rasprodano” nije baš bila istaknuta zadnjih nekoliko festivalskih godina.
Sigurno je tome pridonio i veliki jubilej Pule, ali i sami film. Naime, “Hotel Pula” je pulski film od glave do pete kao rijetko koji. Teško je sjetiti se da je neki hrvatski film nosio Pulu u naslovu i bio snimljen na njezinim autentičnim lokacijama kao ovaj debitantski igrani cjelovečernjak Andreja Korovljeva.
“Hotel Pula” nastao je prema kratkom romanu “Pula” Vladimira Stojsavljevića iz 2009. godine. Priča romana (i filma) dobrim je dijelom ambijentirana u titularni hotel na pulskoj Verudi. Devedesetih godina prošlog stoljeća hotel je bio utočište izbjeglica iz Bosne i “simbol prihvaćanja i otvorenosti”, dok je njegov diskoklub slovio kao omiljeno, kultno mjesto alternativne pulske mladeži, tj. okupljalište metal i punk-scene, što ima nostalgičnu notu za cijelu jednu generaciju.
Nadalje, filmsku ekipu, od redatelja i glumaca do “tehničara”, čine mnogi Puležani. Korovljev je rođeni Puležanin i dosad je snimio dokumentarne filmove posvećene Puli i njezinim ljudima (“Una storia polesana”, “Godine hrđe”), a među njima se posebno izdvaja dokumentarac “Tusta” o frontmenu pulskog punk-rock benda “Kud Idijoti”.
Sad je dobio priliku da u rodnom gradu predstavi svoj prvijenac u 53. godini (Radislav Jovanov Gonzo je na prošlogodišnjoj Puli debitirao u 58. s “Punim plućima”) i, povrh toga, svečano otvori festival. Napokon, veća potražnja za kartama zasigurno ima veze i s time što festival ove godine nije otvorila teška ratna drama kao prošle “Šesti autobus”, već ljubavna priča s ehom rata.
Ratna prisjećanja bosanskohercegovačkih izbjeglica otvaraju film, nakon čega slijedi “rez” na atmosferu u klubu, gdje upoznajemo maturanticu Unu (Nika Grbelja), mladu djevojku iz disfunkcionalne obitelji. Među ratnim izbjeglicama je i sredovječni Mahir (Ermin Bravo) koji već nekoliko godina živi u hotelu.
Jedne tople ljetne večeri, kad se otisne na noćno kupanje, Mahir će se na plaži sresti s Unom. Nakon još jednog sudbonosnog susreta u busu i klubu, Mahir i Una ostvaruju kontakt i tako počinje njihova nemoguća i zabranjena ljubavna priča s akterima koje povezuje osjećaj nepripadnosti i potraga za vlastitim identitetom.
“Mogu ti otac bit”, kaže Mahir koji je, k tome, na rasprodaji kupio košulju njezina oca, odbjeglog od rata u Italiju. “Nije baš pohvalno prodavat ostatke tuđih života”, govori na rasprodaji Unina majka (Petra B. Blašković), nesvjesna da će Mahir ostvariti romansu s njezinom kćeri.
“Ostatke tuđih života” prodaje i film u slučaju Mahira, čovjeka nepoznate (ratne) prošlosti. Kad Mahirova prošlost počne polako izlaziti na površinu, “Hotel Pula” zna biti “heavy-handed” u dramskom smislu, ali film nivelira ljubavna priča koja spaja dva različita svijeta i prilično je lijepo prenesena na ekran zahvaljujući redatelju i glumcima, s nerijetko dodirljivim emocijama.
Bravo je možda nikad bolji, Grbelja otkriće i nova mlada ženska nada hrvatskog filma. Nešto od punkerske energije “Tuste” Korovljev prenosi u klub-scene kakve se ne viđaju često u hrvatskoj kinematografiji i uključuju jednu fino režiranu techno partijanu. Pamti se i Mahirova izvedba pjesme Indexa “Sanjam” na akustičnoj gitari. Čini se i da je Korovljev gledao “Adelin život” s obzirom na to kako kadrira Unu koja od prve do zadnje scene proživljava “roller coaster” emocija, a nadahnut je i filmom “Lost In Translation”. Jedan, dva, tri, četiri, “Izgubljeni u prijevodu”... ima nas još.