Akademijina nagrada Bobu Fosseu za režiju “Cabareta” (1972.) dodijeljena je u godini “Kuma”. Dakle, Fosse je dobio Oscara u konkurenciji s Francisom Fordom Coppolom. Glumac Joel Gray osvojio je, pak, zlatni kipić za sporednu mušku ulogu pored “kumova” Ala Pacina, Jamesa Caana i Roberta Duvalla.
U konačnici je Fosseov mjuzikl dobio čak osam Oscara (glavna ženska uloga Lize Minelli, fotografija, scenografija, montaža, zvuk, adaptirana pjesma). To je pet Oscara više u odnosu na Coppolin “The Godfather” koji je u konačnici primio zlatni kipić za najbolji film, glavnu mušku ulogu Marlona Branda i adaptirani scenarij.
S toliko osvojenih Oscara, “Cabaret” je, zajedno s “My Fair Lady”, treći najnagrađivaniji mjuzikl u povijesti dodjele Akademijinih nagrada i ispred njih se nalaze samo “Priča sa zapadne strane” (deset) i “Gigi” (devet). Članovi Akademije prepoznali su u realnom vremenu važnost i viziju filma unutar žanra mjuzikla pa i šire.
Prije “Cabareta” mjuzikli su bili klasični u vedrini i njegovali fantazijski odmak samim time što bi akteri iznenada zapjevali i/li zaplesali (npr. “Amerikanac u Parizu” uz prethodno navedene). Divni “Šerburški kišobrani” razbili su “musical” kalup s opipljivom romantičnom melankolijom, a tragovi mraka ili realizma opstojali su po rubovima kadra u “Oliveru” (klinci siročići) i “Moje pjesme, moji snovi” (njemačka okupacija).
No, to su bile iznimke. “Cabaret” je jedini mjuzikl sa zloglasnim dobnim predikatom “X” (samo za odrasle) kojim je iste godine žigosan i “Posljednji tango u Parizu”, prije njih “Ponoćni kauboj” i “Paklena naranča”, a poslije, recimo, “Zla smrt”.
Fosseov film je bio dotad najmračniji i najrealističniji mjuzikl koji je, režiran u duhu “novog Hollywooda”, pripremio pozornicu za “Isusa Krista Superstara” i “Kosu”, pa i njegov “Sav taj jazz”, zrcaleći epohu prelaska seksualno revolucionarnih šezdesetih u turbulentije sedamdesete, onako kako su “lude dvadeste” (“Roaring Twenties”) prešle u hektičke tridesete.
U “Cabaretu” nitko iznebuha ne udari u pjesmu i pjevanje se mahom izvodi na bini dekadentnog berlinskog kabaretskog kluba “Kit-Kat” početkom tridesetih u Njemačkoj u razdoblju Weimarske republike, gdje stoluju Sally Bowles (briljantna Minnelli, ponosna kćerka Judy Garland) i meštar ceremonije (izvanredni Grey).
Jedina pjesma otpjevana izvan kluba (“Tomorrow Belongs to Me”) nije izvedena u formi mjuzikla, već počinje kao krasni recital plavokosog njemačkog mladića anđeoskog glasa i prerasta u jezivu zborsku nacističku budnicu svih generacija Nijemaca. Bujanje nacizma i rast nacističke stranke u Berlinu tridesetih u podlozi je priče ambijentirane u 1931., inspirane autobiografskim “Berlinskim pričama” Christophera Isherwooda, kao i istoimeni kazališni mjuzikl.
Kukasti križevi primjetni su u pozadini kadra i sve više ulaze u prvi plan kako radnja ide dalje. Radnja prati Sally, Amerikanku slobodnog duha koja živi boemski u trenutku i sanja o tome da postane glumica, “velika filmska zvijezda”, ako je “piće i seks prije ne unište”.
“Danju jurim okolo, a noću radim u kabareu”, opiše ona svakodnevicu budućem cimeru i učitelju engleskog jezika Brianu Robertsu (Michael York). Sally je “puna mudrosti”, pardon “nagona” za dekadenciju. “Božanstvena dekadencija, dragi”, oslika Sally sebe, kabaretski klub, Berlin, pa i sam film “Cabaret”.
Kao “međunarodna senzacija”, Sally plijeni pozornost na pozornici kluba pjevajući i plešući s atraktivnom maskarom, polucilindrom na glavi i crnim najlonkama na nogama. “Morate shvatiti kakva sam, tigar je tigar, a ne janje, kiselo neće postati slatko, radim ono što radim”, pjeva Sally pjesmu “Mein Herr”, koristeći stolicu kao scenski rekvizit.
“Seksi je, zar ne?”, čujemo. Jest, toliko da na nju pada i sramežljivi gay Brian s kojim će vrištati na ulici nadglasavajući vlak u prolazu i doživjeti preteču “naopakog” poljupca iz “Spider-Mana” u nekim od najpamtljivijih scena filma, pored onih sjajno koreografiranih klupskih sa Sally i meštrom ceremonije (Fosse je obnašao i ulogu koreografa, ne samo redatelja).
“Dobrodošao, stranče, drago mi je što te vidim. Dobrodošao u kabare. Ja sam vaš domaćin. Brige ostavite vani. Život vas je razočarao? Zaboravite ga, ovdje je život lijep...”, govori meštar ceremonije u uvodu filma, pozivajući posjetitelje i gledatelje u dekadentni klub. Kontrast između atmosfere u klubu i izvan njega isprve je golem.
Politička antisemitska propaganda, mržnja i nasilje na ulicama sve su bliži klubu i likovima. Dok se Brian i Sally nalaze u trokutu s baronom Maximilianom von Heuneom (Helmut Griem), njihov poznanik Fritz Wendel (Fritz Wepper) zaljubljuje se u židovsku nasljednicu Nataliju Landauer (Marisa Berenson). Brian će dobiti batine kad usred bijela dana verbalno napadne nacističku stranku, a jedno premlaćivanje menadžera kluba od strane SS-ovaca odvija se u uličici i montažno je ispresijecano s bavarskim kabaretskim nastupom na bini.
Pitanje je dana kad će nacisti preuzeti klub, čega je svjestan i meštar ceremonije koji, unatoč satiričkim žalcima s pozornice, polako prilagođava program za njih, svjestan neumitnog, proročki opjevanog u pjesmi “Tomorrow Belongs to Me” na razmeđi sadašnjosti i budućnosti.
Izvedba pjesme je, ponovimo, jeziva. “Okupimo se i pozdravimo oluju, sutrašnjica je moja”, pjeva dječak dok se kamera spušta s njegova lica i otkriva kukasti križ, a drugi okupljeni Nijemci ustaju i priključuju se pjevanju “Domovino, daj nam znak koji tvoja djeca čekaju, osvanut će dan kad će svijet biti moj” uz kolektivni nazi pozdrav. “Još mislite da ih možete obuzdati?”, Brian pita Maxa na kraju scene koja je i danas relevantna u prikazu psihologije pupanja fašiz(a)ma i drugih ekstremizama.
Pred nacizmom će ustuknuti i eskapizam kabaretskog kluba i “Cabareta”. Prvo izvođenje titularne pjesme “Cabaret” pršti od nade i optimizma (“Život je kabaret, stari moj, dođi u kabaret, samo kabaret, ja volim kabaret...”). Posljednja izvedba “Cabareta” je pesimistična, otpjevana kao mjuziklovski vapaj i uokvirena u iskrivljenom odrazu nacista u publici kluba.