StoryEditor
ObalaIGRAČ, TAJNIK, SUDAC

Barba Marino Vukšić donio je košarkaški duh uz Jadro: Brojeve na prvin dresovima crtali smo kredon, ma smo isto Šibenčane dobili! Sićam se i Kineza...

28. studenog 2020. - 20:05
Šjor Marino u amfiteatru svoga ditinjstva s pokalom za 50. rođendan Košarkaškog kluba 'Solin'Cropix

Kada je Košarkaški klub "Solin" lani obilježavao 50. rođendan i kada su ove godine dobili nagradu Grada, jedno ime, među brojnima, do danas zaslužnima za povijest ovog kluba, ipak se našlo na prvom mjestu.

Riječ je o Marinu Vukšiću, sportskom entuzijastu koji je 1969. godine okupio oko sebe skupinu istomišljenika i odlučio osnovati košarkaški klub. Međutim, šjor Marina, danas osamdesetogodišnjaka, u Solinu ne pamte samo košarkaši, već i rukometaši jer je kao momčić igrao između "dvi branke", a bio je jedno vrijeme i njihov predsjednik.

Sjećaju ga se i starije generacije solinskih nogometaša, kao i ribolovci jer je jednima i drugima bio tajnik kluba, a bio je angažiran i u ondašnjoj mjesnoj zajednici.

Pamte ga vjerojatno i generacije đaka s Drvenika Malog, gdje je na početku svoje karijere radio kao učitelj. U prosvjeti je barba Marino bio 15 godina, što učitelj, što direktor, jer je nakon Drvenika išao u Seget Gornji, pa u Rudu i Otok kod Sinja.

– Na Drvenik Mali san otiša radit još ka mladić i tad san bija jedini učitelj u školi. Predava san dici od prvog do četvrtog razreda, ali i onima od petog do osmog. U to vrime je u njihovin školskin klupama znalo bit četrdesetak đaka. Posli san iša u Seget Gornji, pa u Rudu i Otok – opisuje Vukšić. Dodaje da mu je život učitelja zbog stalne selidbe, budući da se često išlo "od škole do škole", počeo predstavljati problem kad je zasnovao svoju obitelj, pa se onda zaposlio u Zavodu za ispitivanje kvalitete robe koja je surađivala sa "Inom Petronaftom".

– Priša san posli i radit u "Petronaftu", a otamo san otiša i u mirovinu – govori nam šjor Marino, pa vrti škatulu sa crno-bijelim fotografijama.

Ima ih nekoliko, a jedna je i s prvim generacijama solinskih košarkaša, iz 1972. godine.

– Kad se samo sitin kako je to sve zapravo počelo, skromno. Okupija san neku omladinu i počeli smo trenirat, uglavnon je to bilo na otvorenome, dok se nije sagradila škola i dvorana današnje Osnovne škole Vjekoslava Paraća u Svetome Kaju, ispod naših kuća u Stipetini. Zapravo je i današnje školsko igralište teren na kojen je bija ćaćin vinograd – prisjeća se Marino.

– U tin počecima, sticajen okolnosti, jedan dan san sidija na Rivi, bija u jednon društvu i pija kafu sa Gojkom Škrbićem, u to vrime novinaron moje i vaše Slobodne Dalmacije, a kasnije tajnikon u Hajduka.

Pričan ja njemu kako san oko sebe okupija neku dicu, da smo malo počeli trenirat i kako ćemo osnovat košarkaški klub... A on to sutra odma stavija u novine, a košarkaški savez nas odma posli toga uvrstija u prvenstvo, jer je taman to bija početak devetog miseca. Posli san mu na tome bija zahvalan..., ali taj tren mislin se ja: "Šta ćemo sad?". Još ničega nemamo, ni dresova, ni para, ničega. I nije nan bilo druge nego brže-bolje snać se.

Iša san u "Petronaftu", onda su nan oni dali neke nogometne dresove dugih rukava. Bile su to modre majice na kojima smo za tu prvu utakmicu kredon ispisali brojeve na leđima – smije se solinski košarkaški pionir.

– Jednon zgodon kad smo igrali protiv Šibenika, bilo je malo igrača, a dva su zbog pet "osobnih" morala izać s utakmice, pa san i ja mora igrat... Ostali smo 51:50, pobijedili. Tu prvu godinu nije bilo uprave kluba, ni trenera, ni tajnika... ja san bija sve. Tako van je to bilo – veli Vukšić, dodajući da se za prvenstvo nije smilo igrat vanka, tako im je "Jugoplastika" izišla u susret i ustupila dvoranu za igrat utakmice, dok ne dobiju svoju.

image
Marino Vukšić bio je jedno vrijeme i košarkaški sudac
Privatni Album

Mlađarija se tih godina pomamila za košarkon, kaže.

– Igra san i ja nešto ka junior u "Jugoplastike", ali odlaskon na službovanje na Drvenik Mali sve je to moralo prestat. Bila je prava euforija jer se 1970. u Ljubljani održavalo Svjetsko prvenstvo u košarci, i to prvo svjetsko prvenstvo koje je održano vanka Južne Amerike. Igrale su se grupe i u drugin gradovima, koliko se sićan, u Splitu san gleda utakmicu s Kinezima – nastavlja šjor Marino, jer triba se sitit tih detalja dok vrti film otprije više od pola stoljeća.

– Bija san posli i košarkaški sudac, a surađiva san tih sedandesetih godina i ka novinar u Sportskin novostima, pisa izvještaje s terena, o solinskon rukometu, košarci, nogometu... Srića, imali smo pravo na besplatne telefonske pozive pa bi uvečer, iza utakmica, diktira u redakciju – ističe Solinjanin, pa nam pokazuje sve te članske iskaznice, za sportskog dopisnika, za košarkaškog suca, za tajnika...

Bile su to godine aktivnog angažmana u solinskom sportu i životu grada jer se iz stare kuće u Stipetini, solinskom zaseoku di žive Vukšići, preselija u stan koji se nalazija sadašnjem Domu kulture "Zvonimir".

Ima uspomena i iz Nogometnog kluba "Solin", u kojem je početkon 70-ih godina četiri godine bio tajnik kluba. U sjećanju mu je živa epizoda kako je u Solin doveo reprezentaciju Sovjetskog Saveza, koja je bila na pripremama u Makarskoj.

– Iša san po njih autobuson "Dalmacijacementa", tija san da odigraju utakmicu sa "Solinon", jer Rusi su u to vrime bili strašno jaki. Jedino san se boja da neće tit igrat kad vide kako izgleda naše igralište, ka ledina. Kako smo iz Makarske došli puno prije, odveja san jih prvo na Klišku tvrđavu. Sićan se kako su se njihovi vođe pripali da jin neko ne padne.

Došli smo odgori malo prije početka utakmice, a rezultat je osta neriješen, dva - dva, jer je Jajo da dva gola za nas... Nakon svega smo jin priredili večeru, janjetinu u Domu, ali jin vodstvo nije dalo ostat, pa san igračima uvalija bar po bocu domaće rakije na dar – pamti razne zgode šjor Marino, koji nije bio samo aktivan u solinskim sportskim krugovima.

Kad se s obitelji preselio u Split, angažirao se i u splitskom sportu, bija je tajnik ženskog rukometnog kluba "Dalma", s kojima je dosta proputovao jer su u to vrime osvojili europski Kup, kazuje Marino, dok ga fotografiramo na amfiteatru u Saloni, nedaleko njihovih starih kuća.

Zna on tamo sve pute i rupe gdje su se kao dječaci provlačili, prolazi koji postoje još od vrimena kad su se u amfiteatru odigravale gladijatorske borbe, kaže.

– U vrime našeg ditinjstva ovde je usrid amfiteatra resta kupus... Svaki komad zemlje su naši stari koristili za posadit zelen. Kako smo živili u blizini, često san bija po Starinama. Po Saloni su me znali vodit i podučavat i naš slikar Vjekoslav Parać i don Lovre Katić.

image
Kartica za obavljanje telefonskih razgovora na kredit sa svih javnih govornica - sve za redakciju Sportskih novosti 
Privatni Album

Moja obitelj je bila rod s Vjekinom, pa smo se posjećivali, a kad su otišli živit u Zagreb, jedno smo vrime i živili u njihovoj kući kod zgrade "Petronafte" kako bi pazili na sve dok njih nema. Don Lovre je bija vjenčani kum Vjekoslavu pa su se tako često družili.

Vjeko bi svako lito dolazija iz Zagreba, pa bi mu ja zna i pomagat.

Svako jutro bi mu nosija štafelaje kad je slika amfiteatar šta je izložen u solinskoj Galeriji u Domu. Pomaga san i njemu i Joki Kneževiću dok su slikali freske u upravnoj zgradi tvornice u Svetome Kaju. Kuva san jin kafu, pa su me dobro i platili ka svog asistenta, više nego šta je bila radnička plaća – prisjeća se šjor Marino prve zarade, ali i toga kako je prvi put vidija način kako se slikaju freske.

Ostali smo još malo sjediti uz lukove amfiteatra, nek' se uspomene vrate...

Dogurali i do NBA s Dukanom


Fotografija generacije Košarkaškog kluba "Solin" iz 1972. godine. Uz Marina Vukšića (prvi slijeva), su i trener Hrvoje Čulić (skroz desno), a među igračima su u gornjem redu slijeva nadesno: Nikola Zečević, Ivica Dukan - svima poznata i njegova karijera u NBA ligi kao skauta Chicago Bullsa, do njega Goran Alabanda, pa Boris Galić, Želimir Radović, Ivan Beljan, Stanko Brljević, dok čuče: Ivica Bosančić, Joško Vukšić, Srđan Rumora, Joško Čeh, Mate Šerić, Ante Delić, Marin Mikelić.

image
Generacija KK 'Solin' iz 1972. godine
 
PRIVATNI ALBUM
Meštroviću san nosija štap iz Otavica


– Sićan se i toga kad je Meštrović ovlastija Vjeku da mu gori, iz Otavica, donese neke stvari. Ima je neki pastirski štap i još neke predmete. Ja san Vjeki to pomoga nosit, pa smo ukrcali na jedan brod šta je iša za Ameriku – svjedoči naš sugovornik.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. siječanj 2021 10:48