stdClass Object
(
[id] => 1353884
[title] => Sudbine najpoznatijih štrajkača glađu: neki su umrli, neki odabrani za zastupnike, a neke je na silu hranilo rektalno
[alias] => sudbine-najpoznatijih-strajkaca-gladu-neki-su-umrli-neki-odabrani-za-zastupnike-a-neke-je-na-silu-hranilo-rektalno
[catid] => 241
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Zadnji dan 2023. godine je ujedno bio i posljednji dan štrajka glađu srpskih oporbenih političara protiv - po njima nepoštenih - rezultata izvanrednih izbora održanih 17. prosinca. Naime, cilj ovog višednevnog posta je trebao biti poništavanje izbora zbog sumnje da je Srpska napredna stranka (SNS) provela krađu glasova dovođenjem građana iz susjednih zemalja na beogradska birališta. Navodno je glasao i određeni broj mrtvih Srba.
Troje političara iz redova opozicijskog SSP-a - Marinika Tepić, Jelena Milošević i Branko Miljuš - dane štrajka provodili su u zgradi Republičke izborne komisije, a hospitalizirani su nakon što im je zbog odbijanja hrane zdravlje postalo ugroženo. Osim navedenih, na jednaki način prosvjedovali su i opozicijski političari Janko Veselinović i Danijela Grujić koji su kalorije počeli unositi 28. prosinca. Dan prije njih je štrajk obustavio i predsjednik Udruženih sindikata "Sloga" Željko Veselinović.
Tepić, čija je lista s duplo manje glasova od one Aleksandra Vučića bila drugoplasirana na izborima, svakako je bila zaštitno lice ove protestne akcije. Na pitanje kada joj je bilo najteže tijekom tih 12 dana, ova dugogodišnja novinarka odgovara: "Kada me je mlađe dijete pitalo: ‘Hoćeš li moći pobijediti tog Štrajka?‘... Prvo me je nasmijala, ali onda slomila."
O tome kako je podnosila krize prilikom dužeg perioda neunosa hrane u organizam, Tepić tvrdi da glad nije osjećala, pošto je "odlučnost bila presnažna, a uvjerenje da čini ispravnu stvar jedini alarm da se što dalje i glasnije čuje istina o besprizornoj izbornoj krađi u Srbiji u režiji Aleksandra Vučića i institucija koje je privatizirao". Međutim, dodala je, poslije 10. dana počele su ubrzane vidljive fizičke promjene i vrtoglavice. "Parametri su se naglo pogoršali, a vene sposobne primiti infuziju nije više bilo nijedne. Sve su pucale, ruke kao u ratu. Jednostavno, tijelo se više nije moglo boriti iako je glava bila jaka i bilo nam je svima jasno da će me Hitna odvesti najkasnije u petak ili maksimalno subotu, ukoliko uz pomoć liječnika uspijemo prebroditi tu noć bez nesvjestice", prepričala je političarka.
---
Oliver Bunic/Afp
---
Ipak, je li ovaj štrajk uopće rezultirao ikakvim pomacima na javno-političkoj sceni Srbije? Tepić smatra da - jest. "Danas ne postoji država Europske unije, Zapada i od značaja širom svijeta, do Japana i Australije, u kojoj se i zbog ovog štrajka glađu nije čulo za besramnu izbornu krađu u Srbiji autokrata Aleksandra Vučića. Doslovno takva ne postoji. Cijela međunarodna zajednica je sada saznala da se ovaj režim održava na vlasti zahvaljujući lažnoj slici, lažnim rezultatima, lažnim izborima, lažnim biračima, prevarantima i lopovima na vlasti. To je prvi postignuti cilj. I drugi, kao što znate, jest da sada postoje već ozbiljni zahtjevi i iz Europskog parlamenta i iz Savjeta Europe za provođenjem istrage o izbornim neregularnostima, zbog kojih bi se poništili i raspisali novi, pod novim uvjetima, naročito u Beogradu – oba cilja zbog kojih sam i otpočela štrajk glađu."
Republička izborna komisija Srbije (RIK) priopćila je poslije ponovljenih izbora 2. siječnja na osam biračkih mjesta da je, na osnovu svih obrađenih lokacija na parlamentarnim izborima, lista "Aleksandar Vučić - Srbija ne smije stati" osvojila 46,75 posto glasova, a "Srbija protiv nasilja" 23,66 posto.
A što bi se dogodilo da oporbenjaci, u štrajku protiv "Srbija ne smije stati", nisu stali? Pa, to bi svakako ovisilo o količini masti u tijelu, fizičkom zdravlju i samoj strategiji posta. Ako osoba odbija tekućine, neće preživjeti više od tjedan dana. Uzima li tekućinu sa šećerom ili solju, štrajk je moguće produljiti na mnogo dulje vrijeme. Najduži zabilježeni štrajk glađu zašećerenom vodom bio je 94 dana. U pitanju je bio jedan irski republikanac iz 1920-ih, koji je potom preminuo. Ako se u štrajku, uz šećer i sol, uzimaju i vitamini, na taj način je moguće ostati živ tristotinjak dana.
U prva tri dana posta tijelo još uvijek koristi energiju iz glukoze. Nakon toga jetra počinje prerađivati tjelesnu mast, u procesu koji se naziva ketoza, iza čega tijelo ulazi u "fazu gladovanja". Tada organizam počinje "rudariti" mišiće i vitalne organe za energiju, a gubitak koštane srži postaje opasan po život. Dolazi do slabosti mišića, osjetljivosti na infekcije, psiholoških problema i halucinacija te, na kraju, otkazivanja organa. Procjenjuje se da, ako je prosvjednik zdrav prije štrajka glađu i nastavi uzimati tekućinu, postoji opasnost od smrti od pothranjenosti nakon šest do osam tjedana. Smrt obično nastupa kada štrajkač glađu izgubi oko 40-50 posto težine.
---
---
Prve pisane primjere ovakvog načina nenasilne borbe za određenu svrhu možemo naći u staroj Indiji, gdje su prosvjedi glađu organizirani ispred vrata onih za koje su štrajkači smatrali da su počinili prekršaj protiv njih, obično dužnika. Ova praksa, poznata kao "sjedeća dharma", datira barem iz 400.-750. godine prije Krista, gdje se pojavljuje u drevnom sanskrtskom epu Ramayana. Ukinuta je zakonom tek 1861. godine.
U srednjovjekovnoj Irskoj - gdje su štrajkovi glađu bili kodirani i u građanskom pravu - bila je uobičajena praksa da ljudi poste na kućnom pragu nekoga za koga su smatrali da im je počinio nepravdu. Ako bi prosvjedniku bilo dopušteno da umre, osoba na čijoj adresi se smrt dogodila bila bi dužna nadoknaditi štetu obitelji pokojnika. A prema legendi je čak i irski svetac zaštitnik, sveti Patrik, štrajkao glađu protiv Boga. Nakon četrdeset pet dana, kaže priča, Bog je odstupio.
Ove drevne irske i indijske tradicije štrajkanja glađu kasnije su odigrale značajne uloge u irskom republikanskom pokretu i indijskoj borbi za neovisnost. U Irskoj je ta taktika eksplodirala u popularnosti nakon Uskršnjeg ustanka 1916. godine, vojno neuspjele pobune kojom se htjelo osloboditi britanske vlasti. Godine 1917. Thomas Ash, irski republikanski zatvorenik koji je tražio status političkog zatvorenika, umro je nakon prisilnog hranjenja, dok je 1920. štrajk glađu gradonačelnika Corka, Terencea MacSwineyja, privukao svjetski interes. Kad je umro nakon 73 dana bez hrane, 40.000 ljudi mu je došlo na pogreb, a čak je i Papa poslao blagoslov.
Nakon završetka Irskog građanskog rata 1923., više od osam tisuća IRA-inih zatvorenika koji su se protivili anglo-irskom sporazumu iz 1921. stupilo je u štrajk glađu. U 1940-ima se održalo na stotine takvih prosvjeda, a 1970-ih je IRA oživjela tu taktiku. No štrajk u zatvoru Maze iz 1981. godine, u kojem su Bobby Sands i devet drugih zatvorenika postili do smrti, ostao je duboko urezan u kolektivnom sjećanju.
---
Artur Widak/Nurphoto Via Afp
---
Naime, njih desetero je stupilo u štrajk glađu nakon što je britanska vlada prekršila dogovor o vraćanju njihovog statusa političkih zatvorenika. Umjesto da svi zatvorenici poste u isto vrijeme, svaki je štrajkač ciklički gladovao tjedan dana, kako bi se povećao publicitet. Tijekom štrajka, stranka Sinn Fein je nominirala Sandsa kao izbornog kandidata za Britanski parlament i njegova pobjeda privukla je svjetsku pozornost. Unatoč smrti, Sands je postao moćna simbolična figura u borbi za ujedinjenu Irsku.
"Ovo nije odmah donijelo ustupke od strane države. Ali imalo je ogroman utjecaj na irsku javnost, kako pomicanjem ljudi prema irskom republikanizmu, tako i rasplamsavanjem emocija onih koji su već bili predani cilju... Oni su također potkopali podršku politici britanske države među dijelom britanske javnosti", pojasnio je ovaj slučaj Michael Biggs, sociolog sa Sveučilišta u Oxfordu.
Vjerojatno globalno najpoznatiji izvođač ove prakse, Mahatma Gandhi, organizirao je ukupno sedamnaest štrajkova glađu 1920-ih, 30-ih i 40-ih godina. Dok je većina njih bila usmjerena protiv britanske kolonijalne vladavine, onaj iz 1948. imao je za cilj zaustaviti krvavo međureligijsko nasilje koje je uslijedilo nakon odcjepljenja. Objavivši da neće jesti dok nasilje ne prestane, uvelike je zaslužan za prekid borbe.
Gandhija su Britanci zatvarali 1922., 1930., 1933. i 1942. i svaki put je zbog toga štrajkao glađu. Gandhijev post iz 1932. koji je pozvao na poboljšanje života kaste Nedodirljivih rezultirao je značajnim promjenama politike nakon samo šest dana posta. Iako je britanska vlada popustila mnogim njegovim zahtjevima, zapisi s kojih je skinuta oznaka tajnosti 2006. pokazuju da se Winston Churchill protivio tim ustupcima i davao prednost strategiji da se pusti da Gandhi umre u zatvoru.
Ghandi je bio je snažan zagovornik posta, ali više kao ograničene, samopročišćavajuće vježbe u skladu s njegovim teorijama zdravlja. Osim u ekstremnim kriznim situacijama, nije zagovarao beskonačne postove i obično je dopuštao uzimanje soli ili razrijeđenog voćnog soka. njegovi postovi bili su bliži vrsti posta za čišćenje koji je danas postao popularan među sljedbenicima alternativnih zdravstvenih terapija. Imao je pravila za post, uključujući klistir i pranje toplom spužvom.
---
---
Svakako, i irski republikanci i Gandhi inspirirali su se sufražetkinjama koje su početkom 20. stoljeća štrajkale glađu kao dio svoje borbe za žensko pravo glasa. Od 1905. do izbijanja Prvog svjetskog rata oko tisuću sufražetkinja poslano je u zatvor. Prvi štrajk glađu organizirala je Marion Dunlop koja je 1909. osuđena na zatvor jer je ispisala izvadak iz Povelje o pravima na zidu zgrade parlamenta. Štrajkala je glađu tražeći da joj se prizna status političke zatvorenice i puštena je nakon tri i pol dana gladovanja.
Ohrabrene njezinom pobjedom, druge sufražetkinje u zatvoru također su štrajkale glađu i, u strahu da ne izgube kontrolu, zatvorske vlasti uvele su brutalan sustav prisilnog hranjenja. Ono je uključivalo umetanje gumene cijevi kroz nos ili niz grlo - do želuca. Za potonju metodu, čelični obruč je gurnut u usta i zavrnut što je moguće šire. Ako bi se cijev slučajno umetnula u dušnik, hrana bi ušla u pluća, što je moglo biti smrtonosno.
Nekoliko je žena umrlo od posljedica prisilnog hranjenja, a Sylvia Pankhurst je, opisujući posljedice tog čina, napisala da su joj desni bile "uvijek bolne i krvarile, s komadićima labavog, izrezanog mesa". Kada je žena bila preslaba da uzima hranu kroz usta ili nos, ponekad su hranjene rektalno ili vaginalno, često korištenom ili nečistom cjevčicom.
Godine 1913. donošenje Zakona o privremenom otpuštanju zatvorenika zbog lošeg zdravstvenog stanja - nazvanog "Zakon o mački i mišu" - značilo je da su štrajkači glađu bili pušteni kada bi se razboljeli i ponovno uhićeni čim bi se dovoljno oporavili. Ovaj proces često je produžio razdoblje kazne, a neke su žene zbog toga prisilno hranjene više od 200 puta. Američke sufražetkinje također su štrajkale glađu te su, kao i u Britaniji, u zatvoru bile podvrgnute brutalnom tretmanu, uključujući prisilno hranjenje. S obje strane Atlantika, sufražetkinje su u konačnici bile uspješne u svojim kampanjama, a štrajk glađu bila je ključna taktika njihovog uspjeha.
---
Shutterstock
---
Štrajkovi glađu koji se organiziraju u zatvorima - a koji su posljednja linija otpora - često će teže dobiti publicitet, osobito ako se nalaze na udaljenim mjestima ili u zemljama s represivnim režimima. Tako se dogodilo da najduži i najsmrtonosniji štrajk glađu na svijetu, u stvari, nije toliko međunarodno poznat. Započeo je u Turskoj 2000. godine, protiv osnivanja zatvora najviše sigurnosti u kojima se zatvorenike izolira od odvjetnika i obitelji. Uključivao je političke zatvorenike diljem zemlje, trajao više od dvije godine te rezultirao s preko 100 smrti i oko 400 slučajeva neizlječivih bolesti.
Protesti u zatočeničkom logoru Guantánamo Bay dobili su više pozornosti, ali zbog ograničenog pristupa medijima, izvještavanje je bilo šturo, a detalji nejasni. Procjenjuje se da je 2005. godine 150 do 200 tamošnjih zatočenika dvaput štrajkalo glađu. Unatoč činjenici da Deklaracija iz Tokija izričito zabranjuje prisilno hranjenje kada subjekt ima "neoštećenu i racionalnu prosudbu", a Malteška deklaracija izjednačava prisilno hranjenje s oblikom "neljudskog i ponižavajućeg postupanja", ovi ugovori nisu pravno obvezujući. U Guantánamu je prisilno hranjenje bila standardna praksa, dok se zatvorenicima vezanima za stolice kroz nosnice gurala nazogastrična cijev promjera 12 milimetara.
---
---
Vlasti obično pribjegavaju prisilnom hranjenju jer žele otkloniti sve potencijalne posljedice umiranja zatvorenika, gnušajući se "spektakla" koji štrajkovi glađu mogu proizvesti. Međunarodne skupine poput Ujedinjenih naroda, Međunarodnog Crvenog križa i Svjetskog medicinskog udruženja odavno priznaju pravo zatvorenika da odbije hranu. Prisilno hranjenje štrajkača glađu je posebni izvjestitelj UN-a za mučenje i zlostavljanje nazvao "okrutnim, neljudskim i ponižavajućim postupanjem". Isto je označeno kao "oblik mučenja i protivno medicinskoj etici", prema Svjetskom medicinskom udruženju.
Srpska oporba, doduše, nije imala problema s prisilnim hranjenjem. Dapače, po riječima Tepić, "policija nije htjela pustiti ni medicinsku sestru da uključi infuziju", pa su je držali pola sata pred vratima jer "nije bila najavljena". Međutim, tih pola sata je svakako bilo lakše progutati nego da je, recimo, u posjet štrajkačima stigao predsjednik Vučić i ponudio ih svojim dobro poznatim specijalitetom - sendvičima s parizerom.
Zadnji dan 2023. godine je ujedno bio i posljednji dan štrajka glađu srpskih oporbenih političara protiv - po njima nepoštenih - rezultata izvanrednih izbora održanih 17. prosinca. Naime, cilj ovog višednevnog posta je trebao biti poništavanje izbora zbog sumnje da je Srpska napredna stranka (SNS) provela krađu glasova dovođenjem građana iz susjednih zemalja na beogradska birališta. Navodno je glasao i određeni broj mrtvih Srba.
Troje političara iz redova opozicijskog SSP-a - Marinika Tepić, Jelena Milošević i Branko Miljuš - dane štrajka provodili su u zgradi Republičke izborne komisije, a hospitalizirani su nakon što im je zbog odbijanja hrane zdravlje postalo ugroženo. Osim navedenih, na jednaki način prosvjedovali su i opozicijski političari Janko Veselinović i Danijela Grujić koji su kalorije počeli unositi 28. prosinca. Dan prije njih je štrajk obustavio i predsjednik Udruženih sindikata "Sloga" Željko Veselinović.
Tepić, čija je lista s duplo manje glasova od one Aleksandra Vučića bila drugoplasirana na izborima, svakako je bila zaštitno lice ove protestne akcije. Na pitanje kada joj je bilo najteže tijekom tih 12 dana, ova dugogodišnja novinarka odgovara: "Kada me je mlađe dijete pitalo: ‘Hoćeš li moći pobijediti tog Štrajka?‘... Prvo me je nasmijala, ali onda slomila."
O tome kako je podnosila krize prilikom dužeg perioda neunosa hrane u organizam, Tepić tvrdi da glad nije osjećala, pošto je "odlučnost bila presnažna, a uvjerenje da čini ispravnu stvar jedini alarm da se što dalje i glasnije čuje istina o besprizornoj izbornoj krađi u Srbiji u režiji Aleksandra Vučića i institucija koje je privatizirao". Međutim, dodala je, poslije 10. dana počele su ubrzane vidljive fizičke promjene i vrtoglavice. "Parametri su se naglo pogoršali, a vene sposobne primiti infuziju nije više bilo nijedne. Sve su pucale, ruke kao u ratu. Jednostavno, tijelo se više nije moglo boriti iako je glava bila jaka i bilo nam je svima jasno da će me Hitna odvesti najkasnije u petak ili maksimalno subotu, ukoliko uz pomoć liječnika uspijemo prebroditi tu noć bez nesvjestice", prepričala je političarka.
---
Oliver Bunic/Afp
---
Ipak, je li ovaj štrajk uopće rezultirao ikakvim pomacima na javno-političkoj sceni Srbije? Tepić smatra da - jest. "Danas ne postoji država Europske unije, Zapada i od značaja širom svijeta, do Japana i Australije, u kojoj se i zbog ovog štrajka glađu nije čulo za besramnu izbornu krađu u Srbiji autokrata Aleksandra Vučića. Doslovno takva ne postoji. Cijela međunarodna zajednica je sada saznala da se ovaj režim održava na vlasti zahvaljujući lažnoj slici, lažnim rezultatima, lažnim izborima, lažnim biračima, prevarantima i lopovima na vlasti. To je prvi postignuti cilj. I drugi, kao što znate, jest da sada postoje već ozbiljni zahtjevi i iz Europskog parlamenta i iz Savjeta Europe za provođenjem istrage o izbornim neregularnostima, zbog kojih bi se poništili i raspisali novi, pod novim uvjetima, naročito u Beogradu – oba cilja zbog kojih sam i otpočela štrajk glađu."
Republička izborna komisija Srbije (RIK) priopćila je poslije ponovljenih izbora 2. siječnja na osam biračkih mjesta da je, na osnovu svih obrađenih lokacija na parlamentarnim izborima, lista "Aleksandar Vučić - Srbija ne smije stati" osvojila 46,75 posto glasova, a "Srbija protiv nasilja" 23,66 posto.
A što bi se dogodilo da oporbenjaci, u štrajku protiv "Srbija ne smije stati", nisu stali? Pa, to bi svakako ovisilo o količini masti u tijelu, fizičkom zdravlju i samoj strategiji posta. Ako osoba odbija tekućine, neće preživjeti više od tjedan dana. Uzima li tekućinu sa šećerom ili solju, štrajk je moguće produljiti na mnogo dulje vrijeme. Najduži zabilježeni štrajk glađu zašećerenom vodom bio je 94 dana. U pitanju je bio jedan irski republikanac iz 1920-ih, koji je potom preminuo. Ako se u štrajku, uz šećer i sol, uzimaju i vitamini, na taj način je moguće ostati živ tristotinjak dana.
U prva tri dana posta tijelo još uvijek koristi energiju iz glukoze. Nakon toga jetra počinje prerađivati tjelesnu mast, u procesu koji se naziva ketoza, iza čega tijelo ulazi u "fazu gladovanja". Tada organizam počinje "rudariti" mišiće i vitalne organe za energiju, a gubitak koštane srži postaje opasan po život. Dolazi do slabosti mišića, osjetljivosti na infekcije, psiholoških problema i halucinacija te, na kraju, otkazivanja organa. Procjenjuje se da, ako je prosvjednik zdrav prije štrajka glađu i nastavi uzimati tekućinu, postoji opasnost od smrti od pothranjenosti nakon šest do osam tjedana. Smrt obično nastupa kada štrajkač glađu izgubi oko 40-50 posto težine.
---
---
Prve pisane primjere ovakvog načina nenasilne borbe za određenu svrhu možemo naći u staroj Indiji, gdje su prosvjedi glađu organizirani ispred vrata onih za koje su štrajkači smatrali da su počinili prekršaj protiv njih, obično dužnika. Ova praksa, poznata kao "sjedeća dharma", datira barem iz 400.-750. godine prije Krista, gdje se pojavljuje u drevnom sanskrtskom epu Ramayana. Ukinuta je zakonom tek 1861. godine.
U srednjovjekovnoj Irskoj - gdje su štrajkovi glađu bili kodirani i u građanskom pravu - bila je uobičajena praksa da ljudi poste na kućnom pragu nekoga za koga su smatrali da im je počinio nepravdu. Ako bi prosvjedniku bilo dopušteno da umre, osoba na čijoj adresi se smrt dogodila bila bi dužna nadoknaditi štetu obitelji pokojnika. A prema legendi je čak i irski svetac zaštitnik, sveti Patrik, štrajkao glađu protiv Boga. Nakon četrdeset pet dana, kaže priča, Bog je odstupio.
Ove drevne irske i indijske tradicije štrajkanja glađu kasnije su odigrale značajne uloge u irskom republikanskom pokretu i indijskoj borbi za neovisnost. U Irskoj je ta taktika eksplodirala u popularnosti nakon Uskršnjeg ustanka 1916. godine, vojno neuspjele pobune kojom se htjelo osloboditi britanske vlasti. Godine 1917. Thomas Ash, irski republikanski zatvorenik koji je tražio status političkog zatvorenika, umro je nakon prisilnog hranjenja, dok je 1920. štrajk glađu gradonačelnika Corka, Terencea MacSwineyja, privukao svjetski interes. Kad je umro nakon 73 dana bez hrane, 40.000 ljudi mu je došlo na pogreb, a čak je i Papa poslao blagoslov.
Nakon završetka Irskog građanskog rata 1923., više od osam tisuća IRA-inih zatvorenika koji su se protivili anglo-irskom sporazumu iz 1921. stupilo je u štrajk glađu. U 1940-ima se održalo na stotine takvih prosvjeda, a 1970-ih je IRA oživjela tu taktiku. No štrajk u zatvoru Maze iz 1981. godine, u kojem su Bobby Sands i devet drugih zatvorenika postili do smrti, ostao je duboko urezan u kolektivnom sjećanju.
---
Artur Widak/Nurphoto Via Afp
---
Naime, njih desetero je stupilo u štrajk glađu nakon što je britanska vlada prekršila dogovor o vraćanju njihovog statusa političkih zatvorenika. Umjesto da svi zatvorenici poste u isto vrijeme, svaki je štrajkač ciklički gladovao tjedan dana, kako bi se povećao publicitet. Tijekom štrajka, stranka Sinn Fein je nominirala Sandsa kao izbornog kandidata za Britanski parlament i njegova pobjeda privukla je svjetsku pozornost. Unatoč smrti, Sands je postao moćna simbolična figura u borbi za ujedinjenu Irsku.
"Ovo nije odmah donijelo ustupke od strane države. Ali imalo je ogroman utjecaj na irsku javnost, kako pomicanjem ljudi prema irskom republikanizmu, tako i rasplamsavanjem emocija onih koji su već bili predani cilju... Oni su također potkopali podršku politici britanske države među dijelom britanske javnosti", pojasnio je ovaj slučaj Michael Biggs, sociolog sa Sveučilišta u Oxfordu.
Vjerojatno globalno najpoznatiji izvođač ove prakse, Mahatma Gandhi, organizirao je ukupno sedamnaest štrajkova glađu 1920-ih, 30-ih i 40-ih godina. Dok je većina njih bila usmjerena protiv britanske kolonijalne vladavine, onaj iz 1948. imao je za cilj zaustaviti krvavo međureligijsko nasilje koje je uslijedilo nakon odcjepljenja. Objavivši da neće jesti dok nasilje ne prestane, uvelike je zaslužan za prekid borbe.
Gandhija su Britanci zatvarali 1922., 1930., 1933. i 1942. i svaki put je zbog toga štrajkao glađu. Gandhijev post iz 1932. koji je pozvao na poboljšanje života kaste Nedodirljivih rezultirao je značajnim promjenama politike nakon samo šest dana posta. Iako je britanska vlada popustila mnogim njegovim zahtjevima, zapisi s kojih je skinuta oznaka tajnosti 2006. pokazuju da se Winston Churchill protivio tim ustupcima i davao prednost strategiji da se pusti da Gandhi umre u zatvoru.
Ghandi je bio je snažan zagovornik posta, ali više kao ograničene, samopročišćavajuće vježbe u skladu s njegovim teorijama zdravlja. Osim u ekstremnim kriznim situacijama, nije zagovarao beskonačne postove i obično je dopuštao uzimanje soli ili razrijeđenog voćnog soka. njegovi postovi bili su bliži vrsti posta za čišćenje koji je danas postao popularan među sljedbenicima alternativnih zdravstvenih terapija. Imao je pravila za post, uključujući klistir i pranje toplom spužvom.
---
---
Svakako, i irski republikanci i Gandhi inspirirali su se sufražetkinjama koje su početkom 20. stoljeća štrajkale glađu kao dio svoje borbe za žensko pravo glasa. Od 1905. do izbijanja Prvog svjetskog rata oko tisuću sufražetkinja poslano je u zatvor. Prvi štrajk glađu organizirala je Marion Dunlop koja je 1909. osuđena na zatvor jer je ispisala izvadak iz Povelje o pravima na zidu zgrade parlamenta. Štrajkala je glađu tražeći da joj se prizna status političke zatvorenice i puštena je nakon tri i pol dana gladovanja.
Ohrabrene njezinom pobjedom, druge sufražetkinje u zatvoru također su štrajkale glađu i, u strahu da ne izgube kontrolu, zatvorske vlasti uvele su brutalan sustav prisilnog hranjenja. Ono je uključivalo umetanje gumene cijevi kroz nos ili niz grlo - do želuca. Za potonju metodu, čelični obruč je gurnut u usta i zavrnut što je moguće šire. Ako bi se cijev slučajno umetnula u dušnik, hrana bi ušla u pluća, što je moglo biti smrtonosno.
Nekoliko je žena umrlo od posljedica prisilnog hranjenja, a Sylvia Pankhurst je, opisujući posljedice tog čina, napisala da su joj desni bile "uvijek bolne i krvarile, s komadićima labavog, izrezanog mesa". Kada je žena bila preslaba da uzima hranu kroz usta ili nos, ponekad su hranjene rektalno ili vaginalno, često korištenom ili nečistom cjevčicom.
Godine 1913. donošenje Zakona o privremenom otpuštanju zatvorenika zbog lošeg zdravstvenog stanja - nazvanog "Zakon o mački i mišu" - značilo je da su štrajkači glađu bili pušteni kada bi se razboljeli i ponovno uhićeni čim bi se dovoljno oporavili. Ovaj proces često je produžio razdoblje kazne, a neke su žene zbog toga prisilno hranjene više od 200 puta. Američke sufražetkinje također su štrajkale glađu te su, kao i u Britaniji, u zatvoru bile podvrgnute brutalnom tretmanu, uključujući prisilno hranjenje. S obje strane Atlantika, sufražetkinje su u konačnici bile uspješne u svojim kampanjama, a štrajk glađu bila je ključna taktika njihovog uspjeha.
---
Shutterstock
---
Štrajkovi glađu koji se organiziraju u zatvorima - a koji su posljednja linija otpora - često će teže dobiti publicitet, osobito ako se nalaze na udaljenim mjestima ili u zemljama s represivnim režimima. Tako se dogodilo da najduži i najsmrtonosniji štrajk glađu na svijetu, u stvari, nije toliko međunarodno poznat. Započeo je u Turskoj 2000. godine, protiv osnivanja zatvora najviše sigurnosti u kojima se zatvorenike izolira od odvjetnika i obitelji. Uključivao je političke zatvorenike diljem zemlje, trajao više od dvije godine te rezultirao s preko 100 smrti i oko 400 slučajeva neizlječivih bolesti.
Protesti u zatočeničkom logoru Guantánamo Bay dobili su više pozornosti, ali zbog ograničenog pristupa medijima, izvještavanje je bilo šturo, a detalji nejasni. Procjenjuje se da je 2005. godine 150 do 200 tamošnjih zatočenika dvaput štrajkalo glađu. Unatoč činjenici da Deklaracija iz Tokija izričito zabranjuje prisilno hranjenje kada subjekt ima "neoštećenu i racionalnu prosudbu", a Malteška deklaracija izjednačava prisilno hranjenje s oblikom "neljudskog i ponižavajućeg postupanja", ovi ugovori nisu pravno obvezujući. U Guantánamu je prisilno hranjenje bila standardna praksa, dok se zatvorenicima vezanima za stolice kroz nosnice gurala nazogastrična cijev promjera 12 milimetara.
---
---
Vlasti obično pribjegavaju prisilnom hranjenju jer žele otkloniti sve potencijalne posljedice umiranja zatvorenika, gnušajući se "spektakla" koji štrajkovi glađu mogu proizvesti. Međunarodne skupine poput Ujedinjenih naroda, Međunarodnog Crvenog križa i Svjetskog medicinskog udruženja odavno priznaju pravo zatvorenika da odbije hranu. Prisilno hranjenje štrajkača glađu je posebni izvjestitelj UN-a za mučenje i zlostavljanje nazvao "okrutnim, neljudskim i ponižavajućim postupanjem". Isto je označeno kao "oblik mučenja i protivno medicinskoj etici", prema Svjetskom medicinskom udruženju.
Srpska oporba, doduše, nije imala problema s prisilnim hranjenjem. Dapače, po riječima Tepić, "policija nije htjela pustiti ni medicinsku sestru da uključi infuziju", pa su je držali pola sata pred vratima jer "nije bila najavljena". Međutim, tih pola sata je svakako bilo lakše progutati nego da je, recimo, u posjet štrajkačima stigao predsjednik Vučić i ponudio ih svojim dobro poznatim specijalitetom - sendvičima s parizerom.
Zadnji dan 2023. godine je ujedno bio i posljednji dan štrajka glađu srpskih oporbenih političara protiv - po njima nepoštenih - rezultata izvanrednih izbora održanih 17. prosinca. Naime, cilj ovog višednevnog posta je trebao biti poništavanje izbora zbog sumnje da je Srpska napredna stranka (SNS) provela krađu glasova dovođenjem građana iz susjednih zemalja na beogradska birališta. Navodno je glasao i određeni broj mrtvih Srba.
Troje političara iz redova opozicijskog SSP-a - Marinika Tepić, Jelena Milošević i Branko Miljuš - dane štrajka provodili su u zgradi Republičke izborne komisije, a hospitalizirani su nakon što im je zbog odbijanja hrane zdravlje postalo ugroženo. Osim navedenih, na jednaki način prosvjedovali su i opozicijski političari Jank...
