Pad nizozemske vlade zbog politike prema izbjeglicama istaknuo je važnost migrantskog pitanja kao arbitra europske politike, piše New York Times, a prenosi Jutarnji. Kao i prije osam godina, krajnje desne stranke jačaju zahvaljujući snažnom rastu broja imigranata koji stižu u Europu.
Zaustavljanje desnice sve je veći problem za vodeće europske političare, ocjenjuje NYT. Pad vlade Marka Ruttea istaknuo je sve polariziraniju europsku raspravu o tome kako upravljati migrantskom krizom, s tisućama ljudi koji riskiraju svoj život pokušavajući se dokopati blagostanja, analizira Vox.
Sada nema tako puno izbjeglica kao 2015., ali politički je situacija osjetljivija, s ratom u Ukrajini i rastućom nesigurnosti Europljana zbog inflacije i snažnog rasta troškova života.
U petak kasno navečer nizozemski premijer Mark Rutte objavio je da vlada pada zbog "nepremostivih razlika u useljeničkoj politici". U subotu je predao pisanu ostavku vlade kralju Willem-Alexanderu koji se samo zbog toga vratio s obiteljskog odmora u Grčkoj. Sporno je pitanje spajanja obitelji: ako su dali azil sinu ili kćeri, hoće li dopustiti da im se pridruže roditelji, možda supružnici i djeca?
Sukob u krhkoj četveročlanoj koaliciji izbio je ovaj tjedan kad je Rutte zatražio da se ograniči ulazak djece azilanata koji su već u Nizozemskoj: pravo na podnošenje zahtjeva dobili bi tek nakon dvije godine. Dvije godine bez djece? Kršćanska unija i liberalni D66 nisu to željeli prihvatiti. Zašto je Rutte uopće tražio tako radikalan zaokret u izbjegličkoj politici? Nizozemska je nekad bila uzor u ljudskim pravima, sedamdesetih i osamdesetih najširokogrudnije su otvarali svoja vrata ratnim izbjeglicama i pružali im utočište. I prva su zemlja u EU u kojoj je narasla krajnje desna, antiimigrantska stranka, još početkom milenija.
Mark Rutte nizozemski je premijer 13 godina, ovo mu je četvrta vlada, koju je uspio sastaviti nakon deset mjeseci pregovora, a trajala je manje od 18 mjeseci, piše Guardian. U vladi su sjedili Rutteov desno liberalni VVD, lijevo liberalni D66, demokršćanska stranka CDA i manja Kršćanska unija.
Nizozemska imigracijska politika već je stroža od politike mnogih europskih zemalja, ali nedavni porast migracije iz zemalja poput Tunisa i Pakistana ponovno je pokrenuo raspravu o migracijskoj politici diljem Europe. Zahtjevi za azil u Nizozemskoj prošle su godine porasli za trećinu, pa su neki upozoravali da bi ih do kraja godine moglo biti više od 70 tisuća, najviše od 2015. kad je iz Turske za Europu krenulo milijun sirijskih i drugih izbjeglica. Prema drugim procjenama, ove će godine broj tražitelja azila biti 45.000, otprilike kao i lani kad je cijela EU zabilježila velik porast. Nizozemska je četvrta najbogatija nacija u EU, ali broj izbjeglica koje pristaju primiti je u prosjeku EU.
Novi izbori u Nizozemskoj očekuju se na jesen, a stara vlada dotad će ostati u tehničkom mandatu.
Nizozemska vlada već je bila uzdrmana lokalnim izborima u ožujku kad je veliku pobjedu odnio desni populistički Pokret poljoprivrednika-građana (BBB) koji je osvojio glasove poljoprivrednika ogorčenih ekološkim mjerama za smanjenje emisije dušika, koja zahtijeva smanjivanje grla stoke. Očekuje se da će desno populistički BBB uspjeh ponoviti i na parlamentarnim izborima. Izbori se očekuju u studenome, a nakon toga najvjerojatnije još jedno mukotrpno sklapanje vladajuće koalicije.
Nizozemce muče visoke najamnine i nedostatak stanova, velik skok cijena plina i inflacija. U toj je situaciji krivnju lako svaliti na strane useljenike i, posebno, tražitelje azila. Nizozemsku je lani pogodila ocjena humanitarnih organizacija o vrlo lošim uvjetima za smještaj izbjeglica. Rutte je to htio popraviti smanjivanjem broja novih imigranata, ali nije uspio. Objavljujući ostavku, među problemima oko kojih se vlada nije mogla dogovoriti naveo je i smještaj tražitelja azila, nakon nedavnih rezova u sustavu i opće nestašice stambenog prostora. Iako je Rutte rekao da niti jedna stranka nije sama po sebi presudila padu vlade, Guardian piše da neki krive baš njega jer je njegova stranka pritiskala za stroži pristup za spajanje obitelji azilanata, u zamjenu za podršku zakonu za ravnomjerno "raspoređivanje" izbjeglica među općinama.
U kampanju je već krenuo Geert Wilders, čelnik antiimigracijske Stranke za slobodu, a ulazak u bitku objavila je i Caroline van der Plas, čelnica novog populističkog Pokreta poljoprivrednika građana. "Kampanja je počela!" objavila je Van der Plas na Twitteru, dijeleći snimku svojih pristaša kako vješaju stranačke zastave i plakate na rasvjetne stupove.
Pritisak izbjeglica utječe na političku situaciju u zemljama poput Austrije, Njemačke, Francuske i Španjolske. I ne samo tamo. Vjerojatno će također dominirati izbornom kampanjom u Nizozemskoj. Europa treba radnike, treba mlade ljude, ali ne želi ilegalne imigrante, one druge boje kože koji dolaze brodovima i preskaču žice. Na tom pitanju posvuda krajnje desne stranke osvajaju podršku. "Mi smo stranka koja može osigurati vladajuću većinu kako bi značajno ograničila protok tražitelja azila", poručio je Geert Wilders. Lider nizozemske antiimigracijske Stranke za slobodu podržao je prvu Rutteovu manjinsku vladu prije 13 godina, ali ju je i srušio. Sad je oduševljen: na Twitteru je napisao da će pad vlade učiniti Nizozemsku "opet prekrasnom zemljom, s manje tražitelja azila i kriminala, više novca i stanova za naše vlastite ljude".
Mark Rutte najdugovječniji je europski lider nakon Viktora Orbána, iznimno vješt u postizanju kompromisa, tako da je zaslužio nadimak "teflon", navodi NYT. Mjesecima je pregovarao o paketu mjera za smanjenje priljeva novih migranata. Guardian navodi da se pregovaralo o uspostavi dvije klase azilanata - onih koji bježe od rata i onih koji traže utočište od progona te o smanjenju broja članova obitelji koje smiju dovesti.
New York Times ističe kako je Rutteova odluka da sruši vladu, umjesto da ide na kompromis, istaknula novu fazu europske migracijske politike. Nedavnim izborima osnažene krajnje desničarske stranke dominiraju u raspravi o migraciji, manipulirajući strahom o nestajanju nacionalnog identiteta. Rutteovo neočekivano inzistiranje na neuobičajeno oštrom zaokretu prema izbjeglicama analitičari tumače upravo kao manevar da spriječi još veći odljev glasova desnici. Isti problem ima sve veći utjecaj diljem Europe, u sjeni inflacije i rasta troškova života, rastuće nesigurnosti koja proizlazi iz ruske invazije na Ukrajinu te sve većeg broja tražitelja azila.
Od vrhunca sirijske izbjegličke krize 2015. Italija, Njemačka i Francuska, kao i manje europske zemlje, doživjele su uspon ekstremno desnih političkih stranaka koje su preoblikovale političku sliku svojih zemalja.Tako je u Italiji ekstremno desni Matteo Salvini postao ključna politička figura, Marine Le Pen je prošlog proljeća opasno ugrozila Emmanuela Macrona u utrci za predsjednika Republike. Viktor Orbán pojačao je svoju antiimigrantsku retoriku i tako postao vodeći glas u svjetskom identitarnom pokretu, piše NYT, s velikim brojem sljedbenika i među američkim desničarima. Konačno, i Angela Merkel morala je, usprkos svojoj velikoj popularnosti, napustiti mjesto šefice njemačke vlade upravo zbog snažne kritike zbog propuštanja milijuna izbjeglica 2015., zbog čega je njezin CDU izgubio dio birača koji su prešli krajnje desnom AfD-u. Ali, ljudi koji sada dolaze u EU, suočavaju se s bitno drugačijim političkim i društvenim kontekstom od onih koji su stigli 2015., analizira NYT. Europska desnica, iako kontrolira samo nekoliko zemalja poput Mađarske i Italije, ima veći utjecaj nego prijašnjih godina.
Iznimno je iznenađujuće da se koalicija raspala zbog ove teme, rekao je za NYT Marcel Hanegraaff, politolog sa Sveučilišta u Amsterdamu. Naime, broj izbjeglica koji bi tražili da im se pridruže članovi obitelji tako je mali da to ne bi značajno utjecalo na ukupni broj izbjeglica u zemlji, ističe jedan nizozemski stručnjak za migracije. Ono što se dogodilo jest da je Rutte, poznat kao majstor konsenzusa, sada odlučio iskoristiti pitanje migracija za stjecanje političkih poena, što prije nije radio.
Mark Rutte se europskoj javnosti predstavio kao nepokolebljivi zagovornik suzbijanja migracija u EU, ali ne na način krajnje desnice. Nedavno je pratio predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen i Talijanku Giorgiu Meloni na putu u Tunis gdje su ponudili vlastima milijardu eura kako bi pomogli u zaustavljanju dolaska migranata u Europu. U Tunisu su utočište našli izbjeglice iz Malija, izloženog islamističkom nasilju, kao i iz ratnog Sudana, Obale Bjelokosti, Čada, Gvineje i Senegala. Optužujući ih za nasilje i kriminal, vlasti u Tunisu krenule su u rasističku akciju protiv crnih afričkih migranata, umjesto da puste humanitarnim organizacijama da im pomognu, izvijestio je Reuters u četvrtak.
Broj zahtjeva za azil u EU jako je pao u 2020. zbog epidemije covida-19. U 2019. izdano je tri milijuna dozvola boravka, što je 2020. palo na 2,3 milijuna, ali se u 2021. vratilo na 2,9 milijuna. Broj onih koji bez viza, često uz pomoć krijumčara ljudi, stižu u EU porastao je za 66 posto u 2022. godini u odnosu na prethodnu, objavila je Europska komisija. Tome treba dodati četiri milijuna Ukrajinaca koji su do kraja svibnja ove godine dobili status izbjeglica u EU. Povećalo se useljavanje iz Maroka, Tunisa i Pakistana, a ljudi i dalje bježe od rata i terora u Siriji i Afganistanu. No, to se ne može uspoređivati s 2015. godinom kad je rekordnih 1,3 milijuna ljudi zatražilo azil u Europi - otprilike dvostruko više od prethodnog rekorda nakon pada Sovjetskog Saveza.