Tko je pustio Bandićev duh iz boce? Evo zašto su Tomašević i ekipa daleko od statusa alternative na nacionalnoj razini

stdClass Object ( [id] => 1260457 [title] => Tko je pustio Bandićev duh iz boce? Evo zašto su Tomašević i ekipa daleko od statusa alternative na nacionalnoj razini [alias] => sve-dok-i-u-radnicima-budu-trazili-prikrivene-bandicevce-tomasevic-i-ekipa-nemaju-sansi-postati-nacionalno-relevantni [catid] => 142 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Bio je to mali korak za politički PR, ali veliki u političkom odrastanju Tomislava Tomaševića.

Još u srijedu, na pitanje novinara zašto nije odmah došao među radnike zagrebačke “Čistoće” koji su u ponedjeljak pokrenuli štrajk, on je poručio: “Ja nisam Bandić, O.K.? I ovo nije igra. Ako treba, uključit ću se u pregovore, no s kime, tko su predstavnici?”

Citirala se ovih dana i njegova izjava: “Ja nisam Bandić, koji je za svako zapošljavanje u ‘Holdingu’, od čistačice do direktora, davao svoj potpis.”

Dan poslije, Tomašević je sa zagrebačkim “smećarima”, u njihovoj radnoj uniformi žute boje, marljivo ubacivao vrećice smeća u kamion.

Nije bio od velikih riječi pred okupljenim novinarima (mnogi su ga na prvu usporedili s Bandićem), još je manje bio raspoložen za dijeljenje lekcija o (ne)opravdanosti štrajka samim radnicima – samo dan prije objavio je poduži status na Facebooku na temu zahtjeva radnika – nego je skrušeno poručio: “Idemo počistiti grad.”

Pomoćni radnik

Dodao je i “Ovdje sam na edukaciji kao pomoćni radnik”, e kako bi iz prve ruke vidio s kojim se sve problemima susreću komunalci.

I gle vraga, jedan od prvih Tomaševićevih terenskih uvida glasio je: “Pogledajte ovo, miješani otpad u žutoj vrećici! I onda se dogodi da radnik u isti kontejner baca različite vrećice, a građani prijavljuju. Evo zašto!”, pokazao je Tomašević novinarima svoj “ulov”. Svašta čovjek sazna o gradu kad iziđe iz ureda i uskog kruga suradnika kojima je svakodnevno okružen, zar ne?

Nije nebitno da je cijela drama i počela zbog izvanrednih otkaza trojici zaposlenika “Čistoće” koji su, po dojavi građana iz zagrebačkog naselja Središće, više kontejnera namijenjenih za različite vrste otpada ispraznili u isti kamion. Radnici su u tome vidjeli “okidač” za pravu pobunu, a na stol su iznijeli i sve drugo što ih tišti, prije svega na temu plaća i koeficijenata.

”Potpisao sam da se pet od 11 zahtjeva radnika ispuni odmah, a da se o ostalih šest razgovara u idućih mjesec dana, počevši od sutra, i da se vidi kako se zahtjevi mogu ispuniti u što je veće mogućoj mjeri, a da to ne bude neodrživo za ‘Zagrebački holding’ i ‘Čistoću’”, kazao je Tomašević u četvrtak, čime je štrajk, ili, kako se već pravno kategorizirao, pobuna radnika, i službeno bio okončan.

---

---

No iz događanja “Čistoće” može se svašta naučiti. Prvo, da zagrebačka vlast, iako u dijelu javnosti percipirana i kao možebitna alternativa na nacionalnoj razini, politički tek odrasta. Otuda valjda i ovo Tomaševićevo: “Ako treba, uključit ću se u pregovore...” Takvu si retoriku iskusan političar ne bi dopustio.

Iako su čelnim ljudima zagrebačke vlasti pitanja radničkih prava i problematike otpada trebala biti itekako bliska (još iz aktivističkih dana), na oba su dobrano zapeli.

U istom kontekstu treba shvatiti i raniji istup gradonačelnikove zamjenice Danijele Dolenec, koja je u utorak, potpuno netaktički, s novinarima komentirala mogućnost da se “radnicima koji sudjeluju u nezakonitom štrajku podijele otkazi”. Dakle, bilo je to nešto kao “gašenje” požara štrajka - tehnikom dolijevanja ulja na vatru!

Dan kanije, jednako je "taktičan" bio i Davor Vić, voditelj podružnice "Čistoća" Zagrebačkog Holdinga: "Tu su i agencije za uvoz stranih radnika, to je isto jedna od opcija koju razmatramo... Mi njima ne prijetimo otkazima, ali morate znati da smo mi odgovorna Uprava koja upravlja javnim novcem i inzistiranje na nekakvih hitnim dogovorima, da ne kažem ucjenama, to jednostavno ne može proći!"...

Dociranje nije prekinulo niti jedan štrajk, pa tako ni ovaj.

Sve je ovo zato ujedno postala i prigoda da se ekipi iz zagrebačke vlasti poželi – dobrodošlica u politiku, odnosno, svijet odraslih! Jer su ovim i doslovno zakoračili iz svijeta aktivizma i gotovo ekskluzivističkog shvaćanja politike u – realnost. Koja podrazumijeva i razgovor sa zaposlenicima “Čistoće”, a ne samo raspravljanje o posljednjem eseju Janisa Varoufakisa. Ili, kako je to u nedavnom intervjuu rekla Dolenec: “Puno je društvenih i političkih aktera koji ne žele da uspijemo, velika je pažnja na nama i jako puno otpora.”

O da, tako je to u nemilosrdnoj političkoj areni. I gle vraga, uvijek netko želi i srušiti vlast. Da, ima i udaraca ispod pojasa, nećete vjerovati! Politika je, uostalom, sličnija brutalnim borbama u kavezu nego mačevanju s jasno određenim pravilima...

---

---

I makar je već iz prvih reakcija zagrebačke oporbe, od ostataka Bandićeve stranke preko HDZ-a do Mosta, bilo jasno da bi oni to rado iskoristili, a možda su i huškali ili barem suflirali, pokušavajući instruirati nezadovoljne komunalce kako bi kanalizirali njihov bijes u svoju korist; ali ni to ne pravda način na koji su zagrebački lijevi vlastodršci u početku komunicirali sa štrajkašima.

Tomašević i njegovi ljudi više su se obraćali javnosti nego štrajkašima, kao da su oni u svemu tome neka uvrijeđena strana “kojoj netko podmeće štrajk iako za njega nema razloga”, a ne kao netko tko obnaša vlast i tko želi izravni razgovor s radnicima, kako bi ih zaista saslušao prije nego što uzvrati citatima iz kolektivnog ugovora i frazama u stilu “za razliku od prethodne vlasti...”. Uostalom, Tomaševićev salto mortale i doslovni “skok” u kontejnere to najbolje dokazuje.

Jedna od mogućih pouka kaže i da je definitivno gotov “medeni mjesec” zeleno-lijeve koalicije i građana, i makar su zaista naslijedili gomilu gradskih problema koji se ne mogu riješiti u nekoliko mjeseci, Tomašević i suradnici moraju shvatiti da se, unatoč svim problemima koje im je Bandić ostavio u amanet, neće moći vječno vaditi na breme ostavštine svog prethodnika, od premreženosti interesnih skupina svih fela do zapuštenosti gradske infrastrukture.

Građane suočene s nekim konkretnim problemom u kvartu spominjanje Bandića u budućnosti može samo iziritirati. I zato Tomašević i suradnici Bandićev duh trebaju što prije vratiti u bocu. Njegovo često spominjanje u doglednoj budućnosti moglo bi im samo štetiti i biti percipirano kao loš izgovor.

---

---

Bilo je zanimljivo posljednjih dana pratiti i medijske reakcije, naročito one na društvenim mrežama. Simpatizeri i “navijači” Možemo!, iako se inače vole deklarirati kao zaštitnici i saveznici radništva (pogotovo kad je na drugoj strani mrski HDZ), od prvog su trenutka počeli propitivati pozadinu, a onda i zakonsku utemeljenost radničkog štrajka. Zahtjevi radnika nisu im bili toliko važni.

Neki su kolege išli i do rezolutnih zaključaka o tome kako je “ekipa Tomislava Tomaševića olako odustala od svoje (neugodne) odluke o otkazima zbog obustave rada u ‘Čistoći’”, a čulo se i kako je “zagrebačka gradska vlast u recentnoj priči s radnicima napravila pogrešku kad je, pod pritiskom s ulice, odustala od otkaza trojici radnika te gradske firme”. Neki su od početka bili uvjereni kako iza svega stoji netko kome “lijeva vlast nikako ne sjeda na želudac”...

Dnevnopolitičko licemjerje

Dobro, nitko nije spominjao reaktiviranje Golog otoka, toliko se daleko nije išlo, ali popusta sentimentu prema ostacima “radničke klase” nije bilo! I zato je bilo urnebesno slušati i čitati ljevičare koji se odlučno odriču “zavedenog radništva” i u njihovim zahtjevima za većim plaćama “raskrinkavaju” urotu protiv aktualne zagrebačke vlasti. Opasan je taj “duh bandićizma”, još opasniji duh kontrarevolucije koji su medijski i samozvani čuvari Tomaševićeva imidža pravovjernog ljevičara nepogrešivo “namirisali” u štrajku “smećara”!

Gotovo da se može kazati da su lijevi simpatizeri Možemo! u ovom konkretnom slučaju pokazali prema radnicima jednaku dozu ignoriranja ili barem odsutnosti empatije kakvu desničari inače isporučuju prema migrantima; ili, posljednjih nekoliko tjedana, prema Hrvatima koji su zaglavili u zambijskom pravosudnom labirintu zbog toga što su planirali posvojiti djecu iz Afrike, pri čemu je posebna doza likovanja izazvana činjenicom da je jedna od uhićenih osoba bila usko povezana s platformom Možemo!...

Ali pustimo dnevnopolitičko hrvatsko licemjerje, za njega barem nije teško naći povoda.

Ova epizoda s “Čistoćom” ilustrativna je i za iščitavanja odnosa današnje hrvatske ljevice s radništvom. Primjerice, propadanje škverova, od Pule do Splita, kao i odumiranje posljednjih oblika “metalne” industrije u Hrvatskoj, gotovo da je prošlo potpuno izvan fokusa lijevih stranaka, ne računamo li pokoje “reda radi” priopćenje lokalnih političara.

Ovoga puta, stvar je spasilo i to što se Tomašević "obukao" u Bandića, kao da je u maškarama, čime je vjerojatno i ekipi iz kamiona sa smećem postao prijemčiviji i simpatičniji, ali to neće biti dovoljno za rješavanje moguće novih prijepora, štrajkova, itd. Ljevica koja na radnike gleda svisoka jednostavno ne može biti autentična.

Istraživanja rejtinga političkih stranaka jasno govore da lijeve stranke u Hrvatskoj nisu kapitalizirale globalni rast nejednakosti i posljedice ekonomskog neoliberalizma, a niti domaću političku i(li) ekonomsku situaciju, afere i propuste vladajućih...

Posljednji Crobarometar Dnevnika Nove TV, koji se odnosi na siječanj, kaže da je HDZ i dalje neprikosnoven, s podrškom od 30 posto. Neodlučnih je 16,5 posto, dok se pad SDP-a zaustavio na podršci od 11,6 posto. Možemo! je na 8 posto, tik ispod Mosta s 8,7 posto...

Istina, neki politolozi i sociolozi su još 90-ih godina prošlog stoljeća konstatirali “kraj socijaldemokratske ere jer su njeni ključni zadaci ostvareni” (npr. Ralf Gustav Dahrendorf), što će reći da je postala žrtvom vlastitog uspjeha. Dodamo li tome i zaključke o “krizi identiteta ljevice” koju prati i “ideološki vakuum”, čini se da strankama ljevice ostaje – tražiti nove paradigme i alternativne poglede na kapitalizam.

Problem ljevice u Hrvatskoj

Ili, kako je to u stručnom članku “Moderna demokratska ljevica i ekonomska kriza” (“Anali”, Vol. 8, No. 1) konstatirao Dubravko Radošević, ugledni ekonomist i savjetnik predsjednika Stipe Mesića u dva mandata: “Nužno je ostvariti novi (post)kejnezijanski konsenzus, novu kombinaciju postkejnezijanske ekonomike i socijalne demokracije.”

Mogu li to Tomašević i društvo? Zasad teško, pogotovo dok pomalo paranoično posvuda vide “bandićevce”, pa na trenutke djeluju kao svojevrsna politička sekta (način pristupanja samoj stranci ide u prilog takvim kvalifikacijama), iako bi istodobno htjeli postati nacionalno relevantna snaga. Ili mislite da bi ljevicu mogao oživjeti Peđa Grbin, iako lider bez karizme? Možda Katarina Peović sa svojom malobrojnom stranačkom sljedbom...

---

--- ---

---

Osobno se ne bih kladio ni na jednu od tih opcija, a ne bih puno stavio ni na izglede njihova zajedničkog nastupa na nekim idućim izborima. Uostalom, nije tajna da u Možemo! zaziru od prevelike otvorenosti SDP-a za suradnju s predsjednikom Zoranom Milanovićem, u čijoj nepredvidivosti i svadljivosti vide potencijalnu “minu” za uspjeh ljevice. Hoće li se SDP-ovci odreći tutorstva Pantovčaka, teško je reći, ali još je teže povjerovati da bi Možemo! pristalo na takav “kišobran”.

Reklo bi se, ustrajnost u tom smislu predstavljala bi mali korak za politički PR, ali veliki u političkom odrastanju Tomislava Tomaševića.

---

Bio je to mali korak za politički PR, ali veliki u političkom odrastanju Tomislava Tomaševića.

Još u srijedu, na pitanje novinara zašto nije odmah došao među radnike zagrebačke “Čistoće” koji su u ponedjeljak pokrenuli štrajk, on je poručio: “Ja nisam Bandić, O.K.? I ovo nije igra. Ako treba, uključit ću se u pregovore, no s kime, tko su predstavnici?”

Citirala se ovih dana i njegova izjava: “Ja nisam Bandić, koji je za svako zapošljavanje u ‘Holdingu’, od čistačice do direktora, davao svoj potpis.”

Dan poslije, Tomašević je sa zagrebačkim “smećarima”, u njihovoj radnoj uniformi žute boje, marljivo ubacivao vrećice smeća u kamion.

Nije bio od velikih riječi pred okupljenim novinarima (mnogi su ga na prvu usporedili s Bandićem), još je manje bio raspoložen za dijeljenje lekcija o (ne)opravdanosti štrajka samim radnicima – samo dan prije objavio je poduži status na Facebooku na temu zahtjeva radnika – nego je skrušeno poručio: “Idemo počistiti grad.”

Pomoćni radnik

Dodao je i “Ovdje sam na edukaciji kao pomoćni radnik”, e kako bi iz prve ruke vidio s kojim se sve problemima susreću komunalci.

I gle vraga, jedan od prvih Tomaševićevih terenskih uvida glasio je: “Pogledajte ovo, miješani otpad u žutoj vrećici! I onda se dogodi da radnik u isti kontejner baca različite vrećice, a građani prijavljuju. Evo zašto!”, pokazao je Tomašević novinarima svoj “ulov”. Svašta čovjek sazna o gradu kad iziđe iz ureda i uskog kruga suradnika kojima je svakodnevno okružen, zar ne?

Nije nebitno da je cijela drama i počela zbog izvanrednih otkaza trojici zaposlenika “Čistoće” koji su, po dojavi građana iz zagrebačkog naselja Središće, više kontejnera namijenjenih za različite vrste otpada ispraznili u isti kamion. Radnici su u tome vidjeli “okidač” za pravu pobunu, a na stol su iznijeli i sve drugo što ih tišti, prije svega na temu plaća i koeficijenata.

”Potpisao sam da se pet od 11 zahtjeva radnika ispuni odmah, a da se o ostalih šest razgovara u idućih mjesec dana, počevši od sutra, i da se vidi kako se zahtjevi mogu ispuniti u što je veće mogućoj mjeri, a da to ne bude neodrživo za ‘Zagrebački holding’ i ‘Čistoću’”, kazao je Tomašević u četvrtak, čime je štrajk, ili, kako se već pravno kategorizirao, pobuna radnika, i službeno bio okončan.

---

---

No iz događanja “Čistoće” može se svašta naučiti. Prvo, da zagrebačka vlast, iako u dijelu javnosti percipirana i kao možebitna alternativa na nacionalnoj razini, politički tek odrasta. Otuda valjda i ovo Tomaševićevo: “Ako treba, uključit ću se u pregovore...” Takvu si retoriku iskusan političar ne bi dopustio.

Iako su čelnim ljudima zagrebačke vlasti pitanja radničkih prava i problematike otpada trebala biti itekako bliska (još iz aktivističkih dana), na oba su dobrano zapeli.

U istom kontekstu treba shvatiti i raniji istup gradonačelnikove zamjenice Danijele Dolenec, koja je u utorak, potpuno netaktički, s novinarima komentirala mogućnost da se “radnicima koji sudjeluju u nezakonitom štrajku podijele otkazi”. Dakle, bilo je to nešto kao “gašenje” požara štrajka - tehnikom dolijevanja ulja na vatru!

Dan kanije, jednako je "taktičan" bio i Davor Vić, voditelj podružnice "Čistoća" Zagrebačkog Holdinga: "Tu su i agencije za uvoz stranih radnika, to je isto jedna od opcija koju razmatramo... Mi njima ne prijetimo otkazima, ali morate znati da smo mi odgovorna Uprava koja upravlja javnim novcem i inzistiranje na nekakvih hitnim dogovorima, da ne kažem ucjenama, to jednostavno ne može proći!"...

Dociranje nije prekinulo niti jedan štrajk, pa tako ni ovaj.

Sve je ovo zato ujedno postala i prigoda da se ekipi iz zagrebačke vlasti poželi – dobrodošlica u politiku, odnosno, svijet odraslih! Jer su ovim i doslovno zakoračili iz svijeta aktivizma i gotovo ekskluzivističkog shvaćanja politike u – realnost. Koja podrazumijeva i razgovor sa zaposlenicima “Čistoće”, a ne samo raspravljanje o posljednjem eseju Janisa Varoufakisa. Ili, kako je to u nedavnom intervjuu rekla Dolenec: “Puno je društvenih i političkih aktera koji ne žele da uspijemo, velika je pažnja na nama i jako puno otpora.”

O da, tako je to u nemilosrdnoj političkoj areni. I gle vraga, uvijek netko želi i srušiti vlast. Da, ima i udaraca ispod pojasa, nećete vjerovati! Politika je, uostalom, sličnija brutalnim borbama u kavezu nego mačevanju s jasno određenim pravilima...

---

---

I makar je već iz prvih reakcija zagrebačke oporbe, od ostataka Bandićeve stranke preko HDZ-a do Mosta, bilo jasno da bi oni to rado iskoristili, a možda su i huškali ili barem suflirali, pokušavajući instruirati nezadovoljne komunalce kako bi kanalizirali njihov bijes u svoju korist; ali ni to ne pravda način na koji su zagrebački lijevi vlastodršci u početku komunicirali sa štrajkašima.

Tomašević i njegovi ljudi više su se obraćali javnosti nego štrajkašima, kao da su oni u svemu tome neka uvrijeđena strana “kojoj netko podmeće štrajk iako za njega nema razloga”, a ne kao netko tko obnaša vlast i tko želi izravni razgovor s radnicima, kako bi ih zaista saslušao prije nego što uzvrati citatima iz kolektivnog ugovora i frazama u stilu “za razliku od prethodne vlasti...”. Uostalom, Tomaševićev salto mortale i doslovni “skok” u kontejnere to najbolje dokazuje.

Jedna od mogućih pouka kaže i da je definitivno gotov “medeni mjesec” zeleno-lijeve koalicije i građana, i makar su zaista naslijedili gomilu gradskih problema koji se ne mogu riješiti u nekoliko mjeseci, Tomašević i suradnici moraju shvatiti da se, unatoč svim problemima koje im je Bandić ostavio u amanet, neće moći vječno vaditi na breme ostavštine svog prethodnika, od premreženosti interesnih skupina svih fela do zapuštenosti gradske infrastrukture.

Građane suočene s nekim konkretnim problemom u kvartu spominjanje Bandića u budućnosti može samo iziritirati. I zato Tomašević i suradnici Bandićev duh trebaju što prije vratiti u bocu. Njegovo često spominjanje u doglednoj budućnosti moglo bi im samo štetiti i biti percipirano kao loš izgovor.

---