Hoće li nam stranci pokupovati poljoprivredno zemljište? Naime, istek sedmogodišnjeg moratorija na kupovinu poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj otvorio je od prvog dana srpnja mogućnost da se kao kupci jave i strani državljani. To je uzbudilo duhove u hrvatskoj javnosti, javljaju se i dušebrižnici koje inače baš nešto i ne čujemo na temu opstanka poljoprivrede.
Zato smo se obratili – stručnjaku koji ovu i druge agrarne teme sustavno promišlja. Naš je sugovornik prof. dr. sc. Ivo Grgić sa Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, inače redovni član IANUBIH (Internacionalna akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini)...
Trebamo li strahovati od neke opće rasprodaje i masovnog prelaska vlasništva u ruke platežno snažnijih stranaca?
- Strah ima svoju doživljajnu, ali i fiziološku komponentu. U ovom se slučaju radi se samo o ovoj prvoj, doživljajnoj. Često se iznenadim cikličnošću ustrajnosti onih koji ga raspiruju, najčešće kod poljoprivrede, ali i brojnošću onih koji u tome sudjeluju, osjećajući se pozvanima brinuti o nečemu dajući tome prenesena, jaka značenja kao što su "obiteljsko srebro, nacionalno blago i slično“. Sada se ne radi o siru i vrhnju, o rakiji i kolinju kao prije ulaska u EU, nego o poljoprivrednom zemljištu.
Ali krenimo od početka. Već 1. srpnja 2013. smo znali što nas čeka kao članicu EU, a to su i sloboda protoka ljudi i kapitala. Kao jedna od znanih promjena je bila i ulazak fizičkih lica u vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem, iako su i prije toga dio površina koristili tuđinci kao (su)vlasnici tvrtki u području agrokompleksa. Ipak, za značajniju promjenu strukture vlasništva neophodno je nekoliko preduvjeta. Prvi i osnovni je da imamo dovoljno površina na strani ponude kao i dovoljan broj kupaca koji će po nekoj "jezivo visokoj cijeni" realizirati kupoprodaju. Svjesna opasnosti od nemirne javnosti, Hrvatska je zakonski odredila da se u kontinentalnom dijelu poljoprivredne površine iznad 10 hektara, a u jadranskoj iznad jednog hektara, prvo moraju ponuditi Državi i to po tržnoj cijeni. I ako Država ne otkupi, onda to može kupiti tuđinac po toj istoj. Osobno ne vidim što će se time postići, osim malo više gužve u ionako neuređenom tržištu poljoprivrednim zemljištem. I ako se dio površina proda strancima, na tim površinama kontrolu ima Država.
Drugo je pitanje, često potencirano, ugroza prehrambene sigurnosti. Kao da smo i do sada mogli odrediti gdje će i po kojoj cijeni sadašnji vlasnici prodati proizvedeno! I na kraju, dušebrižnici se straše da će Iva iz Kopanice prodati hektar oranice za 50 tisuća eura bez imalo empatije prema njemu koji nikada nije bio na hrvatskom moru, ne zato što nije htio, nego jer nije mogao platiti skupi smještaj u zgradurini izgrađenoj na kao od suhog zlata vrijednom kamenjaru. I taj strah i brigu iskazuju oni koji su pobjegli sa zemlje koja polako prelazi u nepoljoprivredno, ne želeći ga do sada prodati ili dati u najam, ako je i bilo nekog interesa od nekoga.
A Država, koja je i do sada malo o poljoprivrednom zemljištu brinula, ne pokušava pojasniti da je strah neopravdan i da nitko neće odnijeti poljoprivredno zemljište kao što su odnijeli naše banke, tvornice i slično. Znači, ako i dođe do veće kupnje poljoprivrednih površina po znatno višim cijenama, pobrinimo se da dobiveni novac završi u lukrativnim investicijama, a ne u luksuznoj potrošnji.
Nitko nam svih ovih godina dok je trajao moratorij nije branio staviti sva neobrađena zemljišta u funkciju, zašto bi bilo loše da to sutra učini neki strani vlasnik? Možda bi baš to moglo pokrenuti neke investicijske cikluse?
- Ulazak stranog kapitala je poželjan iz nekoliko razloga. Interes za bilo kojim ulaganjem je znak da, iako smo do tada sami zakazali, postoji prostor za kvalitetan iskorak, u ovom slučaju u poljoprivrednoj proizvodnji. On također donosi nove tehnologije, bolje sorte i pasmine, nova tržišta i slično, od čega koristi imaju i drugi proizvođači (sjetimo se krumpira, novih sorti pšenice i sl.). A još uvijek nezamjenjiv proizvodni resurs, zemljište, dobiva na cijeni i očekivan je porast trženja. A da bi se to i ostvarilo, žurno će se riješiti gruntovnica. I ne zaboravimo, i dalje ostaje velika uloga Države u čuvanju neprenosivog, ali lako uništivog blaga, poljoprivrednog zemljišta.
Poseban problem predstavljaju sve naglašenije devastirane poljoprivredne površine čije privođenje kulturi postaje sve skuplje. Nisam siguran da će biti velika potražnja za tim površinama, ali bih bio sretan da se to i dogodi. I ono što me muči je da se cijeli proces nakon 1. srpnja događa bez bilo kojih procjena (tko, koliko, gdje, što…), kako od strane resornog ministarstva tako niti od znanstvene zajednice.
Znači, možemo očekivati rast cijena poljoprivrednog zemljišta? Zadnji podaci Eurostata pokazuju da imamo najnižu prodajnu cijenu po hektaru obradivog zemljišta u Uniji. Hoće li istek moratorija zato drastično otežati stjecanje poljoprivrednog zemljišta domaćim poljoprivrednicima?
- Logično je da nakon medijske "reklame" dođe do značajnog porasta cijena, ali onih koje prodavači očekuju za svoje površine. To ne znači da će se to i ostvariti. Kod toga je nekoliko nejasnoća. Ako su površine "obiteljsko srebro, blago sl.“, kako se odjednom javlja suprotan interes za rasprodajom i to me podsjeća na vic "….draga moja, ima kurbi, ali nema para“.
Drugo, do sada niske cijene su pokazatelji i neatraktivnosti poljoprivrede kao djelatnosti i za privatno poljoprivredno zemljište je postojao mali interes čemu nije pogodovala niti neriješena vlasnička zavrzlama. Jedini interes je postojao za zemljištem u državnom vlasništvu i to prvenstveno zbog niske najamnine. I na kraju, zabrinutost pokazuju oni koji su ili pobjegli sa sela i od poljoprivrede ili oni koji su odlično zaradili prodajući trenutno atraktivne parcele uz more ne pitajući za ime i prezime kupca.
Oni koji dobro poznaju stanje u poljoprivredi znaju kazati da je ovakva, periodična i kampanjska briga za hrvatsku poljoprivredu zapravo – licemjerna. Slažete li se s takvim ocjenama?
- Suglasan i često sam o tome javno govorio. "Velika briga" dijelu aktera je oblik čišćenja savjesti zbog bijega sa sela, drugima da se nešto ušićari preko potpora, trećima da se ne upitamo zbog relativno manjih nepoljoprivrednih zarada, a oni koji se ozbiljno bave poljoprivrednom proizvodnjom odavno su spoznali da i dalje vrijedi "uzdaj se u se i u svoje kljuse".
I ne zaboravimo medije koji su na žalost vrlo često nekritični u prikazu nekih pojava te nam je velika vijest da su u srpnju vreline, kao i da su sezonska kolebljivost cijena poljoprivrednih proizvoda nešto neobično.
Tko se još ne sjeća "opasnosti koje dolaze ulaskom u EU kroz zabrane na gospodarstvu proizvodnje sira, zabrane kolinja ili proizvodnje rakije“, kao što se i sada halabuči da dolaze "oni koji nam kupuju naše obiteljsko srebro-poljoprivredno zemljište“, a ja samo se pitam - od koga? Da, postoje i to vrlo značajni problemi u agrokompleksu, svima je jasno da se sporo rješavaju i slično, samo se često sve adresira u Vukovarsku, na adresu Ministarstva, iako bi i sami proizvođači mogli malo više voditi računa o proizvodnji i brinuti za sebe, a ne čekati milost iz Bruxellesa ili s neba.
Stavimo na trenutak makroekonomske statistike sa strane: s obzirom da zbog svojih stručnih aktivnosti dosta putujete diljem Hrvatske, kakav vam je prvi dojam – razvija li se hrvatska poljoprivreda u dobrom smjeru?
- Malo sam u sukobu interesa kod odgovora na ovo pitanje. Ali, u kratko vremenu sam uspio pronaći niti poveznice između proizvođača, akademske zajednice i javne uprave. I svako od njih je nezadovoljan brzinom promjena na bolje. Proizvođači koji se sve više privikavaju na ad hoc rješenja i očekivanje državne intervencije i kad treba i kada ne treba. Akademska zajednica je uveliko zakazala jer nije iskoristila golemu priliku za veći iskorak jer je kriza, od sredine 90-ih preko ekonomske krize te pandemije i posljedica rata u Ukrajini, ponudila mogućnost kreiranja svega novog vezano za poljoprivredu, od tehničko-tehnoloških rješenja do poljoprivredne i ruralne politike.
Javna uprava, prvenstveno Ministarstvo poljoprivrede, pod pritiskom je traženja brzih rješenja te mnogi dobri učinjeni zahvati i oni koji su u tijeku vidjeti će se za nekoliko godina. A potrošači postaju sve nervozniji jer se još nisu privikli da će morati sve veći dio zarade davati za hranu. I malo im pomaže spoznaja da rješenje trebaju tražiti u povećanju svojih ukupnih zarada kako bi zadržali ili smanjili relativne izdatke za prehranu. I ne zaboravimo da je poljoprivredno-prehrambeni sektor najkompleksniji dio gospodarstva svake države.
Jesmo li izvukli ikakve pamćenja vrijedne pouke iz razdoblja pandemije, kada se forsiralo teme poput ekonomske, pa tako i poljoprivredne samodostatnosti i samoodrživosti?
- Jednom sam baš kod vas u ‘Slobodnoj‘ izjavio da "pamćenje traje do prvih jesenjih kiša“ i to je u suštini dobro jer život ide dalje, a nije dobro je jer se s pojedinim pojmovima igramo kako nam odgovara. Samoodrživost i samodostatnost nisu stanje, neki statični dosegnuti cilj. Danas u otvorenoj ekonomiji i nema potrebe proizvoditi samo za sebe jer protok roba, usluga i kapitala je nesmetan, barem u okvirima EU-a. Ali, smislena, proizvodno, ekonomski i održiva uporaba proizvodnih resursa mora biti svakodnevnica. Na taj način proizvodimo dovoljno poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za punom veći broj osoba nego što nas ima. Manji ili veći dio će se tržiti na domaćem tržištu, a drugi, po našim potencijalima veći, na drugim, dohodovno zanimljivim tržištima. I na taj način možemo jamčiti domaćem pučanstvu dovoljno hrane po priuštivim cijenama, a istodobno se dobro pozicionirati u okruženju i, zlu ne trebalo, biti samodostatni i samoodrživi. Na izgled jednostavno, ali i dalje samo kao cilj. I jesmo li blizu toga, odgovor je da nismo. Jesmo li ne nešto naučili, jesmo ali smo malo promijenili u djelovanju. I tužan sam zbog toga.
Jer najnoviji podaci pokazuju da je fizički obujam poljoprivredne bruto proizvodnje u prošloj odnosu na 2021. godinu manji za 6,7%. Tome je doprinijelo veće smanjenje biljne (-8,6%) te očekivano nešto niže (-3,2%) stočne proizvodnje. Kod biljne proizvodnje najveće smanjenje imamo kod kukuruza (-26,8%), zatim soje (-14,5%) te pšenice (-1,6%). Kod stočne proizvodnje jedino smo zabilježili porast proizvodnje mesa goveda (10,7%) i peradi (0,3%). Loše stanje pokazuje i visoki udjel biljne u ukupnoj bruto proizvodnji koji je iznosio 63,0%.
Prirodne nepogode su sve češće i nepredvidljivije. To je faktor rizika kojega poljoprivrednici očito moraju sve ozbiljnije ukalkulirati u izračune isplativosti bavljenja nekom granom proizvodnje, sijanja neke kulture. Utječu li već klimatske promjene na profil domaće poljoprivredne proizvodnje i što očekujete u budućnosti?
- Sigurno da je dio odgovornosti i na strani proizvođača jer oni se u konačnici odlučuju između različitih proizvodnji, različitih proizvoda, ali i između različitih kultivara i/ili pasmina, kod toga uvažavajući ekonomske, ali i neekonomske utjecaje. U ovom slučaju klimatske anomalije. Međutim, odgovorne administracije, pa tako i hrvatska, zbog učestalosti i nepredvidivosti tih promjena na koje nismo bili pripremljeni, dio odgovornosti preuzima i na sebe, najčešće nadoknađujući dio šteta.
Ovakav pristup je čak i opravdan u kraćem razdoblju ili u određenim situacijama, ali je dugoročno neodrživ. Jasno je da država, odnosno nadležne institucije moraju osigurati okvir i ciljeve sukladne klimatskim promjenama, da znanstvene institucije moraju raditi na rješenjima te preko od države ustrojene mreže za prijenos znanja to i prenijeti poljoprivrednicima, pri čemu i oni sami moraju iskazati jači interes za prihvaćanje inovacija.
Kod toga značaj problem predstavlja veliki broj proizvođača (166.430 proizvođača u 2022. godini), dobna struktura nositelja (23.890 ili 14% su mlađi od 41 godinu) te niska razina formalnog obrazovanja (kod OPG-ova njih 54,2% ima ispod srednjoškolskog obrazovanja). I zbog svega, i dalje u Hrvatskoj je dvije trećine biljna proizvodnja s velikim udjelom žita ta malo je proizvodnje u zaštićenim, kontroliranim prostorima. A proklamirano novom ZPP-om, zeleno i digitalno je u povojima. Znači, ovakvim tempom prilagodbe novim uvjetima dolazimo u veliku opasnost i "preživjeti" će mali broj proizvođača, a Hrvatska će postati još više uvozno ovisna. Hrane će biti, ali pitanje po kojoj cijeni. I zbog toga ne trebamo imati straha od ulaska novih vlasnika i kapitala u hrvatski poljoprivredni prostor.
I sami ste posljednjih godina preselili – na selo. Iako u većim gradovima cijene nekretnina ne padaju, Vaš je primjer još uvijek iznimka. Jeste li požalili zbog te odluke?
- Iako smo supruga i ja kod znanaca, ali i novih sumještana izazvali čuđenje, jer tko u godinama "zlatne ili treće dobi“ kreće iznova s mješalicom za beton, motikom i blatom, ali ovo nam je bila jedna od boljih životnih odluka. Zamijenili smo Šalatu s Bosanskim bregima, buku s tišinom, miris benzina s mirisima svinjca i kokošinjca i svako-jutarnje rano buđenje da bi vidjeli "što je preko noći novo u vrtu".
Za cijenu jednosobnog stana na zagrebačkoj periferiji dobili smo prekrasan smireni seoski život, sa svim komunalnim priključcima. Tu su i dobra suseda Milka i Marica, sused Joža i Šile te mi ne trebaju nadzorne kamere. A u selu je i dječji vrtić sa 50 klinaca, osmogodišnja škola, krčma Bregi i još jedna moderni kafić, crkva i angažirani svećenik iz Vareša te jeftino ukupno mjesto. I pitomi komarci, da ne zaboravim. Ali i sve veći interes i to mlađih obitelji za "nekaj sličnim“. “Eppur si muove”, rekao bi Galileo!