Marko Mandić: Cijeli život nešto gradim, u Americi kuće, a u Hrvatskoj brodove. Ovo je moj četvrti kruzer

stdClass Object ( [id] => 1022875 [title] => Marko Mandić: Cijeli život nešto gradim, u Americi kuće, a u Hrvatskoj brodove. Ovo je moj četvrti kruzer [alias] => marko-mandic-cijeli-zivot-nesto-gradim-u-americi-kuce-a-u-hrvatskoj-brodove-ovo-je-moj-cetvrti-kruzer [catid] => 244 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Kada sam prije petnaestak godina u Las Vegasu (SAD) razgovarala s gospodinom Markom Mandićem, tada mlađahnim iseljenikom iz Splita i građevinskim poduzetnikom u toj svjetskoj oazi kocke, veći dio vremena je tada govorio kako će se vratiti u Hrvatsku jer je u Ameriku otišao raditi i zaraditi, ali njegovo srce je u rodnom mu Splitu. S puno ljubavi govorio je o svome gradu i zemlji, raspitivao se za detalje života i poznate ljude...

Činilo se to, naravno, tada kao još jedna svakidašnja jadikovka hrvatskih ljudi koji u tuđini idealiziraju svoju domovinu i stalno sebi i drugima obećavaju kako će, čim budu mogli, stići i ostati kući.

Milijuni takvih po svijetu generacijama pričaju istu priču na svim kontinentima, a danas 52-godišnji Marko Mandić svoj je san ostvario. I ne samo da se vratio kući nakon uspješnog „američkog sna“ u svoj Split, nego je tu započeo i uspješno vodi veliki posao u nautičkom turizmu.

Štoviše, baš on je u vrijeme nakon briga koje je svima zadao koronavirus oko nadolazeće sezone, pun optimizma osigurao prvu veliku i dobru turističku investiciju u ovoj godini: u petak je u „Brodotrogiru“ nakon gradnje porinut u more njegov četvrti kruzer, “Lady Eleganza”, luksuzan brod s četiri palube kakve viđamo u mondenim svjetskim lukama, investicija od oko 2,5 milijuna eura koju je realizirao s partnerima baš u godini pandemije.

Presudna je bila 2006.

A to mu je četvrti u floti sličnih mini-kruzera koji primaju četrdesetak ljudi u svojim luksuznim kabinama.

Počeo je s “Gulet Eleganzom” (kasnije je prodana), potom je 2010. sagrađena “Royal Eleganza” u Kaštelima, slijedila je dvije godine kasnije “Princess Eleganza”, novogradnja iz Korčule i “Queen Eleganza”, da bi sada u more otišla i “Lady Eleganza” u Trogiru. Prava flota luksuza.

I koliko god svakodnevno slušali žalopojke mnogih koji kukaju nad izgubljenom zaradom od ovogodišnjeg turizma, Marko je pun optimizma dok mu se u more spušta trenutno „mrtvi kapital“ koji ove godine neće uprihoditi ni kune, a pitanje je hoće li i iduće. A krediti idu, banke su za vratom...

Na vezu u Bajnicama još su mu dva gotovo jednaka kruzera u njegovu vlasništvu koja, kaže, ove godine neće ugostiti nikoga. Za njega je sezona u potpunosti otpisana, baš svi dolasci su otkazani do rujna, ali vedrine i dobrih prognoza mu ne nedostaje.

Na skromnoj svečanosti porinuća svoje četvrte novogradnje u “Brodotrogiru”, na koju je pozvao tek obitelj, partnere i nekoliko prijatelja, sve je prštalo od vedrine, optimizma, smijeha i dobrih najava za godine koje dolaze. Za naše pojmove zaista nevjerojatno.

Kako je počela vaša hrvatska povratnička priča nakon godina provedenih u SAD-u?

- Presudna je bila 2006. godina. Nakon više desetljeća provedenih u Americi, te zadnje godine bile su baš pretrpane poslom, jako, jako puno sam radio, a bavio sam se građevinskim poduzetništvom. Gradili smo luksuzne kuće u Las Vegasu koje su bile jako tražene, napravili bismo svake godine oko četiri stotine luksuznih kuća. Nekoliko puta sam davao otkaz i mislio prekinuti sve to jer je postajalo prenaporno, a svaki put kad bih dao otkaz, oni bi mi udvostručili plaću. I tako stalno. Pa onda čovjek ne zna kad je dosta. Eto, cijeli život nešto gradim, u Americi kuće, a u Hrvatskoj brodove. Valjda mi je tako suđeno.

Želio sam putovati svijetom

Što je bilo presudno za povratak kući kad vam je tamo posao tako dobro išao? I sama sam se uvjerila da ste u Las Vegasu bili ugledni član zajednice, odlično situirani, uspješni...

- U nekom trenutku sam shvatio da je istina da u životu nije bogat čovjek koji ima novca, nego onaj koji ima vremena. Ja sam u Americi svega imao osim vremena. Dani su mi bili isplanirani do u detalje jer jednostavno tamo život traje puno kraće nego ovdje. I procijenio sam da je došlo vrijeme da malo usporim, vratim se u Hrvatsku i još malo guštam. A ispalo je da sam ovdje upao u još više posla, ha, ha..

---

---

Kad ste se vraćali u Hrvatsku, jeste li planirali imati ovdje neki posao?

- U startu nisam, htio sam uzeti najprije sebi godinu-dvije odmora od svega u Las Vegasu, želio sam putovati svijetom i morima s prijateljem Leom Lemešićem, ali stvorila se obitelj, rodila su se djeca Paola i Duje, započeo je neki novi život.

Odakle ideja da uđete u posao baš s brodovima, mini-kruzerima?

- Kada sam se vratio kupio sam jedan katamaran koji je trebao ploviti, ali bio mi je mali, pa sam krenuo s drvenim brodom koji se zvao “Gulet Eleganza” i 2010. godine smo krenuli u gradnju broda “Royal Eleganza”, poslije toga svake dvije godine sam gradio po jedan novi brod. Sada ih je ukupno dva u Krilu Bajnice, dva se grade, a dva su već prodana. U tom poslu, brodove koji dođu do šest, sedam godina starosti obično prodajemo i kupujemo nove, odnosno gradimo ih.

Kada će primiti prve goste ovaj koji je danas imao porinuće i onaj koji se još gradi u Trogiru?

- Sljedeće ljeto, ako se uopće zaplovi i tada. A ako se ne zaplovi, onda ono ljeto iza. Realno ovaj novi brod vrijedi oko 2,5 milijuna do tri milijuna eura. Prima 36 ljudi u 18 prostranih kabina, napravljen je za međunarodnu plovidbu do Crne Gore, ima dva restorana, pet paluba, i to mu daje bogatstvo što se tiče prostora na brodu. I drugi moji brodovi su slični, imaju četiri palube, svaki ima nešto drukčije, a svaki ima nešto novo, usavršava se tehnika stalno. Brodovi, kada se sagrade, ostaju u ovom akvatoriju još najmanje šest mjeseci dok im se ne izliječe „dječje bolesti“ broda, stručnjaci ih popravljaju i dotjeruju. Poslije toga brod isplovi vani i ide u posao. A kada će to biti, vidjet ćemo.

Ne djelujete zabrinuto zbog toga što vam toliki kapital sada nije u funkciji nego počiva na vezu?

- Ma ne treba se žaliti. Bog nam je dao da budemo sretni i uživamo u svakom danu. Šta sad imam od toga da kukam kako je propala godina?! Radimo preko agencija iz Australije, Velike Britanije i SAD i samo te goste imamo. Meni to englesko govorno područje odgovara, a sve te agencije su trenutno u stanju mirovanja radi ove situacije s koronom. I svima nam je isto. Trebali smo staviti u funkciju dva broda ove godine, a sada nam je sve otkazano. Imali smo 26 tjedana rezerviranih i prodanih za oba broda, sve je otkazano. Ali, sada imamo vremena za sebe i možemo napraviti ono što nikada prije nismo stigli, pa nije svako zlo za zlo.

Kako se mislite vratiti na tržište nakon pandemije? Zemlje iz kojih vam dolaze gosti su baš problematične zbog avionskog prijevoza i još uvijek velikih problema s pandemijom, osobito u SAD-u i Velikoj Britaniji?

- Turizam je takav da je nepredvidiv. Ali, mi smo od svakog gosta tijekom ovih proteklih deset godina uzeli podatke i e-mail adrese i sada ih kontaktiramo, šaljemo im mailove, borimo se za sebe. Kontaktiramo sve naše goste i pokušat ćemo ih direktno animirati za dolazak čim bude moguće. Sve nam je otkazano za ovu godinu i mi smo ovu sezonu već zaboravili, ali pripremamo se za iduću godinu. U životu čovjek ako je likvidan, nakon ovoga će biti ranjen, a onaj koji nije likvidan, taj će propasti. Ne može uvijek biti dobro, čovjek mora razmišljati da će jednom doći kriza i mora se nekako na nju pripremati.

Kako je to stavljati u funkciju toliku investiciju svjesni da od nje nema ništa u ovoj godini?

- A kako je? Teško, naravno. Ali mi smo sve počeli graditi prije korone tako da se tu više nije moglo natrag. Ovaj brod ima četiri vlasnika i uz mene su tu moj brat Ivan Jurić, Vlado Brnas i Dalibor Deković. Mi smo svatko po 25 posto u ovoj firmi koja je gradila ovaj mini kruzer. A jedrilica koja se gradi u “Brodotrogiru” će biti baš moja, moj starački dom.

Koliko vrijedi vaš i kapital vaših partnera u četiri broda koja imate? To su veliki i luksuzni brodovi, koliko vrijede?

- Brodovi su izgubili na vrijednosti nakon korone i do trideset, četrdeset posto. Kvalitetan brod je onaj kojemu se okreće propela, a mojima se ne okreće. Zato su brodovi drastično izgubili na vrijednosti i kada bismo sada vratili sva dugovanja banci, možda bi nam ostalo za sladoled. To su veliki dugovi, sve što imam u životu mi je pod hipotekom i sve sam stavio u taj posao. Ako ne propadnem, jednog dana će to vridit. Nadam se da ću preživit. Važnije vam je bit u dobre s bankom nego sa ćaćom i materom.

---

---

Bogati umirovljenici

Očigledno vam je bilo važno graditi sve brodove u hrvatskim brodogradilištima, zašto?

- Naši škverovi su fenomenalni. Evo, neki Talijani koji žele graditi brod, kada su vidjeli ovaj naš koji je danas porinut, rekli su da se nigdje u svijetu ne bi mogao napraviti bolji brod od ovoga što su oni napravili u Trogiru. Jer hrvatski radnici imaju kvalitetu, iskustvo, ali moraju biti i bolje plaćeni. Mi smo sve svoje brodove radili u hrvatskim brodogradilištima. Kod opreme broda dio je uvoz, ali dosta toga se kupuje u Hrvatskoj. Obično strojarnica dolazi iz inozemstva, motori su po petsto konja, 80 posto interijera je iz Hrvatske, ali domaća radna snaga tu sve odradi, od stolarije do klimatizacije, elektrike, sve naši ljudi koji fantastično rade. Nigdje u svijetu ne možete napraviti brod ove kvalitete bolje nego u Hrvatskoj.

Tko su vaši gosti, koja je to publika koja krstari na ovom luksuzu?

- To je viša klasa, to su ljudi iznad šezdeset godina koji su cijeli život proveli na visokim položajima, profesionalci, vlasnici ili manageri, prodali su svoje biznise i sada žele uživati na ovakvim putovanjima. Ture su od Opatije do Dubrovnika ili Pula-Kotor. Prođemo cijeli Jadran, tri rijeke posjete: Zrmanju, Cetinu i Neretvu na izletima, idemo po svim otocima, ali najvažnije je da pazimo na detalje kod gostiju. Kvaliteta je važna, sluša se što gost želi i udovolji mu se i to nas čini drukčijim.

Naši gosti su uglavnom stariji ljudi i oni se neće pojaviti na putovanju dok im njihova zemlja ne dozvoli putovanje u Hrvatsku kao sigurnu zemlju. Mislim da naši gosti neće uopće doći dok se ne nađe cjepivo za koronavirus. Mi smo isključili svaku vrstu biznisa dok se ne pronađe cjepivo.

Koliko zaposlenih servisira tako bogatu klijenetelu na vašim brodovima?

- Svaki brod ima devet ljudi i to su ljudi koji dugo godina rade za nas, lojalni radnici, i nastojimo ih zadržati i preko zime. Koliko vrijede brodovi, ti ljudi vrijede još više. Pokušavamo ih zadržati, stimulirati, izlazimo ususret ako imaju problem. Sada na stalnoj plaći imamo deset ljudi do sljedeće godine, nikome nismo davali otkaze. Oni uvijek imaju nešto raditi na brodu zimi tako da se nekako preživi. Treba biti optimističan i vjerovati u sebe.

Nekoliko zadnjih godina se jako dobro zarađivalo u hrvatskom turizmu i svi to trebaju priznati. Ljudi su se zato navikli da ide dobro, a kad je krenulo loše, svi su u šoku. Znate, kada nešto jako stisnete u šaci, ponekad treba olabaviti taj stisak da nešto i ispadne, neće se ništa dogoditi. Kad ljudi umru, odijela za ukop im nemaju džepove.

Plaćate li vi svoje zaposlene na brodu dobro?

- Ha, je li ih dobro plaćam?! Nikada ja njih ne platim onoliko koliko oni dobro rade. Kada sam ja radio za drugoga, meni je motivacija bila da volim posao koji radim i da zarađujem. To su dva ključna motiva i moram ih se držati i kao vlasnik. Naši zaposleni su naši predstavnici pred gostima, oni su naše lice. Mi živimo na način da koliko god brod zaradi, sve te novce odmah vraćamo natrag u brod. To je politika firme - da imamo kvalitetne brodove i da to gosti prepoznaju.

Ali, za dobru cijenu morate dati dobru uslugu. Tura od tjedan dana na ovakvom brodu je oko 2,5 tisuća eura po osobi u all inclusive ponudi, tu su svi obroci i piće osim specijalnih pića. I zato su zaposlenici osobito važni.

Jeste li požalili što ste se vratili?

- Nisam, tu mi je dom i tu pripadam. Tisuću puta sam, radeći u onoj pustinji kraj Las Vegasa pomislio: pa šta radiš u ovoj prašini, vrati se doma di je lipo, čisto more... Ja sam Splićanin, krstio sam se u Svetom Duji i moj sin Duje također. Meni je Amerika drugi dom, tamo imam stan, tamo su mi dragi prijatelji i rado odem. Da nije bilo Amerike, ničega ovoga danas o čemu pričamo ne bi bilo. Zaradio sam dovoljno da nisam više morao raditi, ali morao sam se nečim baviti. Uslužne djelatnosti su mi posebno drage, kad ljude učinim sretnima i ja sam sretan. A baš to je turizam.

Kada sam prije petnaestak godina u Las Vegasu (SAD) razgovarala s gospodinom Markom Mandićem, tada mlađahnim iseljenikom iz Splita i građevinskim poduzetnikom u toj svjetskoj oazi kocke, veći dio vremena je tada govorio kako će se vratiti u Hrvatsku jer je u Ameriku otišao raditi i zaraditi, ali njegovo srce je u rodnom mu Splitu. S puno ljubavi govorio je o svome gradu i zemlji, raspitivao se za detalje života i poznate ljude...

Činilo se to, naravno, tada kao još jedna svakidašnja jadikovka hrvatskih ljudi koji u tuđini idealiziraju svoju domovinu i stalno sebi i drugima obećavaju kako će, čim budu mogli, stići i ostati kući.

Milijuni takvih po svijetu generacijama pričaju istu priču na svim kontinentima, a danas 52-godišnji Marko Mandić svoj je san ostvario. I ne samo da se vratio kući nakon uspješnog „američkog sna“ u svoj Split, nego je tu započeo i uspješno vodi veliki posao u nautičkom turizmu.

Štoviše, baš on je u vrijeme nakon briga koje je svima zadao koronavirus oko nadolazeće sezone, pun optimizma osigurao prvu veliku i dobru turističku investiciju u ovoj godini: u petak je u „Brodotrogiru“ nakon gradnje porinut u more njegov četvrti kruzer, “Lady Eleganza”, luksuzan brod s četiri palube kakve viđamo u mondenim svjetskim lukama, investicija od oko 2,5 milijuna eura koju je realizirao s partnerima baš u godini pandemije.

Presudna je bila 2006.

A to mu je četvrti u floti sličnih mini-kruzera koji primaju četrdesetak ljudi u svojim luksuznim kabinama.

Počeo je s “Gulet Eleganzom” (kasnije je prodana), potom je 2010. sagrađena “Royal Eleganza” u Kaštelima, slijedila je dvije godine kasnije “Princess Eleganza”, novogradnja iz Korčule i “Queen Eleganza”, da bi sada u more otišla i “Lady Eleganza” u Trogiru. Prava flota luksuza.

I koliko god svakodnevno slušali žalopojke mnogih koji kukaju nad izgubljenom zaradom od ovogodišnjeg turizma, Marko je pun optimizma dok mu se u more spušta trenutno „mrtvi kapital“ koji ove godine neće uprihoditi ni kune, a pitanje je hoće li i iduće. A krediti idu, banke su za vratom...

Na vezu u Bajnicama još su mu dva gotovo jednaka kruzera u njegovu vlasništvu koja, kaže, ove godine neće ugostiti nikoga. Za njega je sezona u potpunosti otpisana, baš svi dolasci su otkazani do rujna, ali vedrine i dobrih prognoza mu ne nedostaje.

Na skromnoj svečanosti porinuća svoje četvrte novogradnje u “Brodotrogiru”, na koju je pozvao tek obitelj, partnere i nekoliko prijatelja, sve je prštalo od vedrine, optimizma, smijeha i dobrih najava za godine koje dolaze. Za naše pojmove zaista nevjerojatno.

Kako je počela vaša hrvatska povratnička priča nakon godina provedenih u SAD-u?

- Presudna je bila 2006. godina. Nakon više desetljeća provedenih u Americi, te zadnje godine bile su baš pretrpane poslom, jako, jako puno sam radio, a bavio sam se građevinskim poduzetništvom. Gradili smo luksuzne kuće u Las Vegasu koje su bile jako tražene, napravili bismo svake godine oko četiri stotine luksuznih kuća. Nekoliko puta sam davao otkaz i mislio prekinuti sve to jer je postajalo prenaporno, a svaki put kad bih dao otkaz, oni bi mi udvostručili plaću. I tako stalno. Pa onda čovjek ne zna kad je dosta. Eto, cijeli život nešto gradim, u Americi kuće, a u Hrvatskoj brodove. Valjda mi je tako suđeno.

Želio sam putovati svijetom

Što je bilo presudno za povratak kući kad vam je tamo posao tako dobro išao? I sama sam se uvjerila da ste u Las Vegasu bili ugledni član zajednice, odlično situirani, uspješni...

- U nekom trenutku sam shvatio da je istina da u životu nije bogat čovjek koji ima novca, nego onaj koji ima vremena. Ja sam u Americi svega imao osim vremena. Dani su mi bili isplanirani do u detalje jer jednostavno tamo život traje puno kraće nego ovdje. I procijenio sam da je došlo vrijeme da malo usporim, vratim se u Hrvatsku i još malo guštam. A ispalo je da sam ovdje upao u još više posla, ha, ha..

---