Dugo je Hajduk tražio put do titule. Uvijek je nešto nedostajalo, bod - dva, igrač - dva, trener, uprava, novac, nadzorni odbor... Svega smo se nagledali i naslušali i većini je već dogulilo čitati razna opravdanja.
A onda se pojavio on. Gotovo niotkud. Bio je stalno tu negdje u prikrajku, nije da nitko baš nikad od navijača Hajduka na njega nije pomislio, ali dijelom jer su se bojali sanjati, a dijelom jer ga je put vodio negdje drugdje, nije bio nekako prvi ‘pick‘. Nije čak bio ni ‘prvi od svog imena‘, da se poslužimo Game of Thrones terminologijom.
Prije njega je došao drugi njegov imenjak, ili prvi, što se dolaska u Hajduk tiče. Onaj kojega se sanjalo i dozivao godinama. Čuješ li me, kako dozivam te...? Ali pokazao se kao teško razočarenje i gorka pilula navijačima Hajduka te knedla u grlu onima koji su se od njega na Poljudu rastajali. Ovaj potonji je, prepoznali ste ga, Ivan Perišić.