Hajduk je sačuvao poziciju lidera i nakon gostovanja u Maksimiru (0:0), što znači i poslije prve runde treće četvrtine prvenstva. Dinamo ga ni teoretski ne može sustići kad odigra dvije preostale, zaostale utakmice, pa prema tome jesenska titula „bijelih” nije samo virtualna, nego i stvarna, 41:40 je za Hajduk, u najgorem slučaju po „bijele”. Dinamo mora u goste Lokomotivi i kod kuće još dočekati Varaždin da se izjednači s Hajdukom sa po 19 odigranih susreta i ako obje utakmice riješi u svoju korist imat će 40 bodova. A Hajduk ima 41 i još onu prednost iz međusobnih susreta da je bolji ako na kraju budu poravnati.
Hajduk je u forsiranom finišu Mislava Karoglana prvi presjekao zamišljenu vrpcu na kraju jesenske etape, a bilo bi to još i bolje da u središnjici jeseni nije pogubio neke doista olako prosute bodove.
U trenutku, prije dolaska Karoglana, pisali smo da u 11 susreta ukupno ima sedam pobjeda i - četiri poraza. Nijedan remi.
Da je Hajduk barem dvije utakmice remizirao od te četiri što ih je izgubio, da je sačuvao protiv Istre 1961 0:0 i u posljednjoj minuti i da je kod Gorice ostalo 1:1, umjesto što je kroz sudačku nadoknadu primio i drugi gol i bio poražen, imao bi dva dodatna punta više: još dva ogromna boda više!
Pisali smo tada: kad ti ne ide, makar bod uzmi, svaki je dragocjen u konačnom zbrajanju bodova...
No, ne može se odreći ni činjenica da je Hajduk na primjer u prvom kolu u Maksimiru do pobjede došao u posljednjim trenucima, ono kad je Odjidja naciljao Pukštasa iz kornera za 2:1 pobjedu.
Dakle, negdje dobiješ, pa negdje i izgubiš...
Kako god, dolaskom Karoglana nakon Leke umirio se Hajdukov brod. Nije više bio na olujnim valovima i plovidba je nastavljena mirnijom rutom (šest pobjeda i dva remija u završnom jesenskom pomazanju novog trenera na klupi, Gospodina Neporaženog).
Danas smo u prilici slaviti Hajduka jesenskog prvaka, a po nama šestoricu bismo korifeja izdvojili koji su momčadi dali najviše, e da bi se Hajduk prvi put poslije 19 godina okitio naslovom jesenskog prvaka. Što je dovoljno znakovito videći da je tada, u sezoni 2004/05 bio i posljednji put hrvatski prvak.
1. Ivan Lučić
Vratar je došao na mala vrata, nakon što je Karlo Sentić primio četiri gola na ovom istom Maksimiru na kojem je sada Hajduk podigao „Kineski zid”. Sad je to bila neprobojna obrana... I nije Sentić tada bio (jedini) kriv, nego mu je tako pao – grah. Ili fažol. Ono kad gatara baci na stol šaku fažola pa kaže dogodit će ti se to i to... Platio je ceh. Sentić je sišao s Hajdukove branke, a na njih stao Lučić iz debele pričuve, zgrabio priliku i više se ne skida s gola. Dapače, vrata je – zaključao. Toliko dobro da se i Zlatko Dalić o njemu interesira, a Lučić je još davno, iz Beča i kasnije Muenchena (bio je treći vratar Bayerna u osvajanju Bundeslige 2014/15) slao signale da ga i te kako interesiraju „vatreni”; pa neka je u mladim uzrastima branio za Austriju. Iz obitelji je koja je početkom devedesetih iz Rajeva Sela kod Gunje odselila u Beč u bolje sutra. Lani pričuva u Istri 1961 a sad - reprezentativni kalibar. Gospodin Nesavladivi!
2. Zvonimir Šarlija
Još jedan koji je iz dopunske selekcije (preko Atene) postao reprezentativni kalibar. U istu rečenicu s njim ide i Filip Uremović, ali smo se opredijelili istaknuti Šarliju koji je ujesen bio za nijansu upečatljiviji i primorao nas u redakciji da i njega nutkamo Daliću, u trenutku kad je naš izbornik, srebrni Zlatko postao deficitaran na poziciji stopera. U paru Šarlija i Uremović postali su reinkarnacija Hajdukova najboljeg stoperskog para u ligi, bili su to svojedobno Maloča i Milović. A sad su Šarlija i Uremović.
3. Mihael Žaper
Pun pogodak „mercata”, iz Osijeka, s ljubavlju... Prema Hajduku. Dugo se lomio taj transfer, a kad je došao Žaper je učas pokazao da je on ono pravo što je Odjidja trebao biti, a nije mogao. A to je da predstavlja – težište igre. Da sam može odigrati zadaću zadnjeg veznog i onda s dvojicom stopera stvoriti trokut težišta Hajdukove momčadi. Napravite linijama trokut čiji vrhovi povezuju pozicije Šarlije, Uremovića i Žapera i to je Bermudski trokut u kojem nestaje sva moć i ambicije protivničke momčadi...
4. Rokas Pukštas
Velika je pegula za Ivana Leku što većinu jeseni dok je Leko vodio momčad Pukštas nije bio u momčadi. Odlučio je dva derbija na startu, Dinamo (2:1) i Rijeku (1:0) i nestao dva mjeseca zbog ozljede. Da je imao Pukštasa svo vrijeme u sastavu, zacijelo Leko ne bi u kratkom roku upisao četiri poraza i možda bi još bio u sedlu „bijelih”. Povratkom iz ambulante na teren, Karoglan se nauživao Pukštasovih blagodati i Rokas je uz Livaju danas najbolji igrač „bijelih”.
5. Emir Sahiti
Čas ga vidiš, čas ga ne vidiš, ali s dva pogotka u trenutku, za 1:0 pobjede protiv Lokomotive i naročito Dinama u Poljudu izronio je na vidjelo kad je najviše trebalo i bio onaj koji usmjerava momčad, izvodi je na pravi put. Talijani, osebujni u opisu uloge igrača u nogometnoj momčadi, rekli bi „trascinatore”, onaj koji vuče. Tegljač. Vozač. Usmjerivač. Kad ne ide. E to je bio Sahiti kad je najviše zatrebalo.
6. Marko Livaja
Čitamo da mu je cijela pala na transfermarktu kao da je to važno, ionako se nigdje više ne namjerava prodati, a evo su i Bruna Petkovića kapetani izabrali za najboljeg igrača lige, nakon što je Marko dvije godine bio laureat. Ove sezone Livaja će titulu u pojedinačnoj konkurenciji zamijeniti za ekipni trofej, utješit će se momčadskim naslovom prvaka. Kao da bi cijele ove hajdučke šampionske priče bilo da u nju nije utkan Marko Livaja?! Pa neka su mu brojke malo niže i sve je s njim malo tiše, nego ranijih sezona... Zato je momčad šampionski progovorila.