Jakobušić i Nikoličius sada moraju pokazati da su drugačiji od svojih prethodnika: sljedeći trener koji dođe na klupu Hajduka mora slijediti prezentiranu Strategiju

stdClass Object ( [id] => 1139509 [title] => Jakobušić i Nikoličius sada moraju pokazati da su drugačiji od svojih prethodnika: sljedeći trener koji dođe na klupu Hajduka mora slijediti prezentiranu Strategiju [alias] => jakobusic-i-nikolicius-sada-moraju-pokazati-da-su-drugaciji-od-svojih-prethodnika-sljedeci-trener-koji-dode-na-klupu-hajduka-mora-slijediti-prezentiranu-strategiju [catid] => 275 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Je li se itko iznenadio kada je Jens Gustafsson dobio otkaz jutro nakon poraza u Koprivnici? Oni koji jesu vjerojatno su u manjini, jer sve je ovo već toliko puta viđeno u Hajduku. No, zar ovoga puta nije trebalo biti drugačije? Pogotovo nakon predstavljene dugoočekivane Strategije.

Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius trebali su biti osvježenje za Hajduk, osobe koje će se odmaknuti od ustaljenog načina funkcioniranja na Poljudu i donijeli stabilnost klubu. Ipak, 365 dana nakon što je Jakobušić stigao na čelo Bijelih gledamo već četvrtu trenersku smjenu, momčad je ispala u 2. pretkolu Konferencijske lige i trenutno se nalazi na 4. mjestu prvenstvene ljestvice, sa samo dva osvojena boda iz posljednja četiri susreta (s Osijekom, Šibenikom, Goricom i Slaven Belupom).

Glavna pitanja koja se postavljaju nakon što je na Poljudu pala još jedna trenerska glava glase: je li trebalo smijeniti Gustafssona i što slijedi?

Ovo prvo pitanje smo pitali i vas, cijenjeni čitatelji, a čak 68 posto onih koji su ispunili anketu odgovorili su da je Gustafsson trebao dobiti otkaz. Takvi rezultati nisu začuđujući ako znamo kakve je Šveđanin rezultate imao na klupi Hajduka. Ispadanje u 2. pretkolu Konferencijske lige, 21 bod iz 13 prvenstvenih utakmica, bez pobjede protiv momčadi iz Top 4, i četvrtfinale kupa preko leđa Primorca iz Biograda i Belišća nisu baš bogznakakva postignuća za momčad koja se ovog ljeta napunila zvučnim imenima i ciljala na puno veće stvari.

Šveđanin je doveden umjesto Paola Tramezzanija prvenstveno zato što je bio drugačiji profil trenera na svaki mogući način. Tramezzani je temperamentni Talijan, a Gustafsson „hladni” Skandinavac. Tramezzanija prati epitet trenera koji donosi kratkoročan uspjeh i ne zadržava se puno u klubu, dok je Gustafsson u Halmstadsu proveo gotovo tri i pol godine, a u Norrköpingu četiri i pol. Tramezzaniju je primarni fokus bila faza obrane, a Gustafssona je pratio glas da njeguje pozitivniji pristup, onaj u kojem je kontrola i faza napada u prvom planu.

I nakon Tramezzanijevog odlaska se pojavilo pitanje je li mu klub trebao otkazati suradnju, ali Nikoličius je tada jasno iskomunicirao da Hajduk dugoročno treba igrati drugačiji nogomet, onakav kakav je javnosti prezentiran na svečanom otkrivanju Strategije prošlog petka, a koji se temelji na aktivnom branjenju i napadanjem kroz posjed.

---

---

Gustafsson je od početka svog mandata pokazivao da želi igrati takav tip nogometa u fazi napada, iako su u fazi obrane Bijeli "štekali", odnosno samo su sporadično dobro igrali visoki presing, što je bio veliki minus ako znamo da je Hajduk kvalitetom iznad barem šest ekipa HNL-a. Određeni mehanizmi u igri mogli su se vidjeti, a dosta toga je na neki način sjelo na svoje mjesto nakon dolaska Gerga Lovrencsicsa koji se odmah nametnuo kao jedna od najjačih karika u fazi napada i koji je ponekad bio jednostavno „ispušni ventil” kada bi zagustilo u podfazi središnjice napada ili kada jednostavno nije bilo ideje.

Ipak, u jednom trenutku razvoj igre je stao i Hajduk je počeo padati. Prilike su se i dalje stvarale, Bijeli su izvlačili pobjede, ali ta nekakva progresija koja je davala naznake da je kompletiranje ideje pitanje vremena, odjednom je nestala i stekao se dojam kao da je momčad u slobodnom padu.

Taj dojam dodatno su naglasile mnoge ozljede koje su zadesile Gustafssonovu momlad, naročito one u veznom redu, ali bilo bi promašeno sve probleme u Hajdukovoj izgradnji napada svesti na to. Uzmemo li period kada su Bijeli igrali u najjačem sastavu, momčad je u pravilu bila postavljena u 4-2-3-1, s Vukovićem i Krovinovićem na pozicijama centralnih veznjaka, dvama krilima (najčešće Sahitijem i Biukom) i Livajom iza napadača (Mlakara ili Ljubičića).

Livaja je u tom sustavu imao dosta slobodnu ulogu u fazi napada, dok je u fazi obrane sudjelovao minimalno. Dojam je da to nije bila njegova krivica, jer, kao što sam već naglasio, Hajduk nije često bio u organiziranom presingu. Da jest, pa da ga Livaja nije odrađivao kako je trebao, onda bismo mogli uprijeti prstom u njega, ali ovako tu nema ništa sporno.

Problem od samog početka bio je taj da se Livaja često morao spuštati nisko kako bi primio loptu, ili jednostavno otvorio prostor svojim suigračima, što bi onda značilo da ga nema u završnici. A kada bi ostajao visoko, onda se Krovinović morao podizati i biti playmaker. Problem u tome bio je taj što bi njegovo pogrešno dodavanje, u kombinaciji s visoko podignutim bekovima, u pravilu značilo kontru za protivnika. A kako igra u nijednom trenutku nije dovedena na razinu na kojoj se može gotovo bezopasno napadati ekipu koja se brani u niskom bloku, Hajduk je zapravo stalno imao problema.

Zatim se pojavila ideja o tome da bi Livaja trebao u vrh napada, igrati „lažnu devetku”, a Krovinović doći na njegovu poziciju. Argument je bio taj da bi Gustafsson onda mogao na teren staviti dvojicu defenzivnijih centralnih veznjaka i tako bolju osigurati fazu defenzivne tranzicije. No, Krovinović je sam jednom prilikom rekao da mu više odgovara povučenija uloga, dok se u obzir morala uzeti i činjenica da bi Gustafsson takvom odlukom praktički zacementirao Marina Ljubičića na klupu, dok bi Jan Mlakar, koji je tek doveden ovog ljeta, a i Dimitrios Diamantakos također u startu ostali bez šanse.

I tu dolazimo do ključnog problema u cijelom ovom periodu u kojem je Gustafsson bio na klupi Hajduka. Jakobušić i Nikoličius su od njega tražili da uspostavi stil igre u kojem će Hajduk dominirati u posjedu te iz toga stvarati šanse i u kontinuitetu pobjeđivati slabije ekipe, dok su s druge strane napunili momčad igračima do kojih su mogli doći, ne vodeći računa o tome jesu li oni kompatibilni s tom idejom.

Radi se redom o igračima koji imaju "ime i prezime”, ali koji su prvenstveno zbog toga dovedeni. Krovinović je klasa, ali pitanje je kako se svojim stilom uklapa u ekipu u kojoj su ti najizraženiji mladi talenti napadač i lijevo krilo, najbolji igrač ti je napadač koji se najugodnije osjeća u povučenijoj ulozi u kojoj će imati potpunu slobodu i u koju si usto na ljeto doveo još jednog napadača koji ti je trebao podići kvalitetu ekipe, a ne samo popuniti kadar.

Dario Melnjak pruža sasvim dobre partije otkad je potpisao za Hajduk i u fazi napada za sada djeluje kao korak naprijed u odnosu na Davida Čolinu, ali je li zaista imalo smisla dovesti ga u klub kada znaš da imaš mladog reprezentativca kojeg još možeš razvijati i još jednog mladog igrača na istoj poziciji, koji je još ofenzivnijih karakteristika?

Stvar je u tome da Jakobušić nije „posložio sve, pa samo trener nedostaje”, kao što se može često čuti u našem javnom prostoru. On i Nikoličius su samo nabacali igrače na hrpu i nadali se da će ih Gustafsson posložiti onako kako su oni zamislili, ne shvaćajući da stvari nisu toliko jednostavne, iako su to mogli naučiti od svojih prethodnika.

---

---

Jednostavno ne možeš donijeti odluku kako želiš da momčad dugoročno igra, dati otkaz treneru koji je ostvario cilj i uveo mlade eksponate akademije u ekipu na velika vrata zbog toga što ga ne smatraš kompatibilnim s tom idejom, dovesti anonimnog stručnjaka za kojeg misliš da svojim profilom odgovara toj ideji, pa onda natrpati ekipu igračima samo zato što se radi o klasama koje imaju iskustvo igranja ozbiljnog europskog nogometa, ne vodeći računa o tome kako će se oni uklopiti u sustav.

Uvijek je teško govoriti je li trener trebao dobiti otkaz, pogotovo ako se radi o Hajduku, koji se iz sezone u sezonu nada najvišim postignućima i troši trenere nevjerojatnom brzinom. Isto pitanje postavilo se i kada je Tramezzani otišao u svibnju, ali taj rastanak se čini logičnim u retrospektivi koju nam je osvijetlila prezentacija Strategije.

Isto tako će odgovor na pitanje je li Gustafsson trebao dobiti otkaz donijeti izbor sljedećeg trenera i ono što će momčad pod njim pokazivati. A praktički jedini slučaj u kojem će otkaz Šveđaninu imati smisla bit će onaj u kojem će sljedeći trener Bijelih biti netko sa sličnom vizijom nogometa i koji će uspjeti ispuniti potencijal ekipe.

Sve drugo bit će u startu gaženje šestogodišnje strategije koja je javnosti tek prezentirana, stoga Jakobušić i Nikoličius moraju dobro odvagnuti tko će sljedeći zasjesti na uvijek klimavu i vruću klupu Hajduka, kako ne bi nastavili dosadašnju „klupsku strategiju” - srljanje.

Je li se itko iznenadio kada je Jens Gustafsson dobio otkaz jutro nakon poraza u Koprivnici? Oni koji jesu vjerojatno su u manjini, jer sve je ovo već toliko puta viđeno u Hajduku. No, zar ovoga puta nije trebalo biti drugačije? Pogotovo nakon predstavljene dugoočekivane Strategije.

Lukša Jakobušić i Mindaugas Nikoličius trebali su biti osvježenje za Hajduk, osobe koje će se odmaknuti od ustaljenog načina funkcioniranja na Poljudu i donijeli stabilnost klubu. Ipak, 365 dana nakon što je Jakobušić stigao na čelo Bijelih gledamo već četvrtu trenersku smjenu, momčad je ispala u 2. pretkolu Konferencijske lige i trenutno se nalazi na 4. mjestu prvenstvene ljestvice, sa samo dva osvojena boda iz posljednja četiri susreta (s Osijekom, Šibenikom, Goricom i Slaven Belupom).

Glavna pitanja koja se postavljaju nakon što je na Poljudu pala još jedna trenerska glava glase: je li trebalo smijeniti Gustafssona i što slijedi?

Ovo prvo pitanje smo pitali i vas, cijenjeni čitatelji, a čak 68 posto onih koji su ispunili anketu odgovorili su da je Gustafsson trebao dobiti otkaz. Takvi rezultati nisu začuđujući ako znamo kakve je Šveđanin rezultate imao na klupi Hajduka. Ispadanje u 2. pretkolu Konferencijske lige, 21 bod iz 13 prvenstvenih utakmica, bez pobjede protiv momčadi iz Top 4, i četvrtfinale kupa preko leđa Primorca iz Biograda i Belišća nisu baš bogznakakva postignuća za momčad koja se ovog ljeta napunila zvučnim imenima i ciljala na puno veće stvari.

Šveđanin je doveden umjesto Paola Tramezzanija prvenstveno zato što je bio drugačiji profil trenera na svaki mogući način. Tramezzani je temperamentni Talijan, a Gustafsson „hladni” Skandinavac. Tramezzanija prati epitet trenera koji donosi kratkoročan uspjeh i ne zadržava se puno u klubu, dok je Gustafsson u Halmstadsu proveo gotovo tri i pol godine, a u Norrköpingu četiri i pol. Tramezzaniju je primarni fokus bila faza obrane, a Gustafssona je pratio glas da njeguje pozitivniji pristup, onaj u kojem je kontrola i faza napada u prvom planu.

I nakon Tramezzanijevog odlaska se pojavilo pitanje je li mu klub trebao otkazati suradnju, ali Nikoličius je tada jasno iskomunicirao da Hajduk dugoročno treba igrati drugačiji nogomet, onakav kakav je javnosti prezentiran na svečanom otkrivanju Strategije prošlog petka, a koji se temelji na aktivnom branjenju i napadanjem kroz posjed.

---