Godine 1974., kad je doktoru Ralfu Lengenu (55) bilo samo pet godina, njegova je majka dala oglas u novinama u Donjoj Saskoj. Glasio je: “Koja bi žena ili par koji voli djecu brinio o petogodišnjem dječaku?”
Ralf Lengen je tada bio najmlađi od troje djece u obitelji. Njegova majka bila je samohrani roditelj i zbog preopterećenosti je jedno dijete odlučila privremeno dati pod skrbništvo. Javilo se nekoliko obitelji i na kraju je odabrana jedna. Ali situacija nije bila privremena i Ralf Lengen je ostao sa svojom novom obitelji cijeli život.
Danas 55-godišnjak koji živi i radi u Berlinu, u to se vrijeme nije zapitao zašto je baš on morao napustiti svoju obitelj.
– Nisam dopustio da me to pogodi. Kasnije sam pak osjećao ljubomoru i mislio zašto su moji brat i sestra ostali s našom majkom, a ja nisam, piše Fenix magazine.
Odnos s njegovim novim roditeljima bio je dobar. Ralf Lengen nikada se nije osjećao kao autsajder u novoj obitelji.
– Odnos s mojim ocem bio je puno bolji nego s mojom majkom. Tek sam tijekom istraživanja saznao da je za mnogu udomljenu i posvojenu djecu odnos s majkom teži, jer se ljutnja prema prvoj majci često prenosi na posvojiteljicu ili udomiteljicu, kaže dr. Lengen. Ono što je postojalo od početka, a što nikad ne prolazi je strah od gubitka.
– Postoji taj osjećaj da ako uđem u dublju vezu, opet bi se moglo dogoditi da budem napušten. Danas sam odrastao čovjek i još uvijek mislim da moram funkcionirati kako me roditelji ne bi izbacili, govori dr. Ralf Lengen.
Prema Lengenovom mišljenju, ono čemu se ne pridaje dovoljno pozornosti jest koliko posvajanje i udomiteljstvo mogu biti traumatični.
– Trebali biste biti sretni i zadovoljni što ste primljeni. Ali postoji i aspekt darivanja. Paradoks ove situacije postaje posebno jasan na dan kada dijete odlazi živjeti s novim roditeljima. Za njih je to dan radosti, za dijete je to dan boli, govori liječnik.
Zato je čest slučaj da udomitelji ili posvojitelji ne žele imati ništa s djetetovom boli “jer to doživljavaju kao napad na sebe.” Ali obje stvari često se uzajamno prožimaju: tuga zbog onoga što je izgubljeno i radost onog što je dobiveno.
Lengen je kao dijete dugo posjećivao svoju prvu majku. Sve dok nije odlučio prekinuti kontakt u 14-oj godini. Kad je konačno napunio 18 godina, a budući da je bio punoljetan mogao je slobodno odlučiti hoće li ga posvojiti nova obitelj pa je odlučio da ga posvoje njegovi udomitelji.
Danas je ponovno u kontaktu sa svojom prvom majkom i predan je povećanju fokusa na perspektivu djece u posvojenju.
Roditeljima koji su udomili djecu savjetuje: „Poštujte djetetovu obitelj. To se često doživljava kao natjecanje. Ako dijete u nekom trenutku krene tražiti prve roditelje, to ne treba shvatiti kao napad na samoga sebe. Zanimanje za vlastite korijene nema nikakve veze s odnosom s posvojiteljima ili udomiteljima, kaže liječnik.
A sama posvojena djeca? Prema Lengenovom iskustvu, važno je suočiti se s boli.
– Potiskivanje pomaže samo kratkoročno, morate preraditi traumu i, u najboljem slučaju, potražiti stručnu pomoć. Jer posvojenje će vjerojatno uvijek ostati paradoks u kojem bol i sreća, osjećaj odbijanja i prihvaćanja postoje zajedno, veli.