Premišljanje oko odabira filma za odavanje počasti preminulom režiseru Wolfgangu Petersenu naslijedilo je slične dvojbe u vezi "hommagea" Tonyju Scottu povodom desete godišnjice njegove smrti. Što odabrati? Četiri zvučna Petersenova filma već su dobila tekstualni tretman ("Podmornica", "Izvan kontrole", "Air Force One", "Oluja svih oluja").
"Posejdon" nije bio u optjecaju kao najslabiji hollywoodski uradak njemačkog filmaša, a o redateljevom posljednjem, njemačkom ostvarenju "Četvorica protiv banke" također postoji zapis. Nakon što se izbor sveo na "Beskrajnu priču", "Neprijateljski rudnik", "Raspad", "Na vatrenoj liniji" i "Troju", na koncu je odabrana – "Troja" ("Troy", 2004.).
Ovaj film, posebice u trosatnoj redateljskoj verziji, izvrsno zrcali Petersenovu umješnost u isprepletanju intimne drame i spektakla na visokoj proračunskoj ljestvici, njegov europski realistični senzibilitet i njemačku preciznost unutar budžetske blockbusterske hollywoodske kinematografije.
Naime, Petersen je bio jedan od onih Europljana koji su uspjeli ostaviti osoban pečat tijekom dugogodišnjeg rada u Hollywoodu, poput njegova približnog vršnjaka Paula Verhoevena ("Krv i meso", "RoboCop", "Potpuno sjećanje", "Sirove strasti", "Showgirls", "Svemirski marinci", "Čovjek bez tijela"). Verhoeven je specifičniji režiser-autor, no pogrešno bi bilo Petersena o(t)pisati samo kao zanatski vještog redatelja.
Petersen je ostavljao tragove autorstva i uspio Hollywoodu podvaliti "trojanskog konja", odnosno atraktivnu akciju obložiti opipljivom ljudskom dramom pa i antičkom tragikom, boreći se za sebe i svoj integritet pod tuđom zastavom kao i Ahilej (nikad mišićaviji Brad Pitt), pri čemu su glavešine studija bili njegovi Agamemnoni (Brian Cox).
U doslovnom ili prenesenom značenju, Petersen je režirao antiratne filmove o ratu ili sukobu na mitskoj skali koji "nikad ne završava", kako kaže Ahilej, uslijed čega je "Troy", s pričom o desantu na Troju, bio aktualan 2004. kao i danas (američka invazija na Irak, ruska na Ukrajinu). "Das Boot" govori o čovjeku protiv stroja u Drugom svjetskom ratu, "Enemy Mine" ostavlja dvojicu pripadnika zaraćenih strana "nasukane" na stranom planetu, "The Perfect Storm" donosi "man vs. nature" duel snimljen dijelom i iz božanske perspektive...
Redateljska verzija filma "Troy", znatno bolja od one prikazane u kinima, predstavlja kulminaciju takvih Petersenovih redateljskih preokupacija i oslikava filmašev herkulovski pothvat. Junaci su opet mahom ljudi, obični smrtnici suočeni s nečim većim od sebe (prethodno svjetski ili interplanetarni ratovi, pandemije virusa, divovski valovi) pod usnulim okom bogova koji su od njih digli ruke.
Ipak, Petersenovi smrtnici svejedno pokušavaju biti veći od života i smrti, dosežući besmrtnost s nekim neustrašivim podvigom, načiniti da ne umru uzalud, tj. da barem njihova imena nastave živjeti nakon pogibije, umjesto da budu samo kap u oceanu ili trag ispisan u trojanskom pijesku pored mora. "Za tisuću godina prašina s naših kostiju će nestati, ali naša imena će ostati", možda je i ključna rečenica "Troje".
Jedan od najvećih strahova junaka filma jest strah od zaborava, da svijet neće (za)pamtiti nečiji lik ili djelo i da njihovo ime neće trajati i odzvanjati kroz vrijeme, čega su se posredno doticali i Petersenu inspirativni "Conan Barbarin" i "Gladijator". Toga se boji čak i neustrašivi grčki ratnik Ahilej. Ahileju više znače riječi vođe protivničke vojske kad mu se predstavi ("zapamtit ću to ime") od njegova spektakularnog poteza kojim je okončao rat jednim skokom i vitlanjem mača.
"Ljude proganja prostranstvo vječnosti. Pitamo se hoće li naše akcije odjekivati kroz vjekove. Hoće li stranci čuti naša imena i pitati se tko smo bili, koliko hrabro smo se borili...", naratorski pripovijeda Odisej (Sean Bean) u uvodu dok kamera prati psa kako prolazi preko nedavnog ratišta i osluškuje stupanje vojski novog rata.
Nadahnut Homerovim epom "Ilijada", film je mogao biti mitološki fantazijski spektakl o ljudima i bogovima, tipa "Sudar titana" ili "Bijes titana". No, Petersen nije želio superjunake u sandalama i demitologizirao je mit u povijesnoj interpretaciji Homera iz pera scenarista Davida Benioffa ("25. sat", "Igra prijestolja", "Blizanac"), fokusiravši se isključivo na ljude koji plaćaju skupu cijenu rata, ne bogove, ali na način da je sačuvao mitologiju priče i zadržao epsko-mitski zamah.
Napravio je to u vrijeme kad su superjunaci postajali filmski trend ("Spider-Man") i, dakle, hrabro zaplivao protiv hollywoodske struje, inspiriravši realističnije, prizemljenije pristupe Jamesu Bondu i Batmanu. "Troy" izgleda kao epski spektakl jučerašnjice ("Lawrence od Arabije", "Spartak", "Hrabro srce"), jedan od posljednjih iz perioda kad je film od 100+ milijuna dolara izgledao kao film od 100+ milijuna dolara i kad su filmski setovi još uvijek bili filmski setovi.
Snimljena na pravim lokacijama, gdje su izgrađene prave kulise, "Troja" je tek tu i tamo oslikana gotovo neprimjetnim novomilenijskim računalnim učincima, mahom korištenim u scenama da desetine replika brodova i statista od krvi i mesa pretvore u njih tisuću. Flota brodova i čete vojske dokle pogled seže impresivi su prizori filma koji odlično podnosi zub vremena zbog monumentalnosti žive slike i optimalnog korištenja računalne.
Upravo zato, Petersenove masivne bitke na pješčanoj plaži i ispred obzidanog trojanskog grada i dalje su impresivne, impresivnije (u redateljskoj verziji i krvavije) od bitaka u "Gospodarima prstenova" ili novijim Marvelovim spektaklima poput "Osvetnika", a na ruku im idu i prozračni, sunčani kadrovi. Još su impresivnije manje, osobne bitke, s naglaskom na tenzičnu borbu Ahileja i starijeg trojanskog princa Hektora (izvanredni Eric Bana), čiji će otac, stari kralj Prijam (veliki Peter O‘Toole), tražiti doličan pokop za sina u dramski najmoćnijoj sceni filma.
Treba reći, redateljska verzija je tek minimalno (p)ojačala priču o zabranjenoj ljubavi i njezine aktere, mladog trojanskog princa Parisa i prelijepu spartansku kraljicu Helenu (Orlando Bloom, Diane Kruger), glavne krivce za napad na Troju od strane Menelaja (Brendan Gleeson), uvrijeđenoga kralja Sparte, te njegova pohlepnoga brata Agamemnona, vladara Mikene. Znatno je kompleksnija ljubavna priča Ahileja i Trojanke Briseide (Rose Byrne), Hektorove i Parisove rodice.
Međutim, "director‘s cut" je dodatno uslojio mnoge druge konfliktirane likove koji se hrvaju s k(r)ivnjom i sumnjom u sebe ili svijet oko sebe u rijetkim trenucima mira u ratno doba kako bi spektakl dobio i emotivnu grandioznost, ne samo vizualnu. Prednjače srditi Ahilej i plemeniti Hektor, "jing-jang" junaci povezani osjećajem za moral i čast, tako da nije čudno da prvi zaplače nad tijelom drugog nakon što ga ubije, plačući i za sobom na neki način.
Akcijskom duelu Ahileja i Hektora prethodi karakterna introspekcija i emocija prije paralelnog naružavanja za borbu tako da svaki udarac koplja ili mača o štit zvuči snažnije. Hektorov odlazak u boj dok Ahilej doziva njegovo ime posjeduje veću težinu kad kamera pokaže njegova oca koji se boji za sina i njegovu ženu koja strahuje za muža.
I Hektor strahuje od ishoda boja, ali to ne pokazuje drugima. Posredno i gledatelj strahuje za njega i koliko god puta gledao "Troy" nada se da će ostati živ, kao u slučaju Ala Pacina i Roberta De Nira u "Carlitovu načinu" i "Vrućini". To je veliki kompliment ne samo Bani, već i Petersenu, neovisno o tome što se redatelj više ogleda u Ahileju i njegovim težnjama ka besmrtnosti u prostranstvu vječnosti. Besmrtnosti dosegnutoj u "Troji".