stdClass Object
(
[id] => 1172986
[title] => ‘The Day After‘ + ‘Threads‘: Nema pobjednika u nuklearnom ratu
[alias] => the-day-after-threads-nema-pobjednika-u-nuklearnom-ratu
[catid] => 286
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Oblak nuklearne gljive nadvija se nad svijetom u jeku ruske invazije na Ukrajinu. Vladimir Putin je naredio vojsci da se nuklearno oružje stavi u stanje visoke pripravnosti i nacrtao strah na licu planeta. Prijetnja nuklearnim ratom je opipljiva (ljudi panično kupuju jod), posebice nakon vijesti da Putin seli obitelj u sibirski bunker, možda i najopipljivija dosad, čak i u usporedbi s Kubanskom raketnom krizom početkom šezdesetih i hladnoratovskim tenzijama ranih osamdesetih.
Trenutna situacija izgleda kao "ne-daj-Bože" scenarij za Treći svjetski rat iz vizionarskih katastrofičnih filmova koji već godinama prenose brige o "kraju svijeta kakvog poznajemo" ("It's The End Of The World As We Know It") upozoravajući na nesagledive posljedice zveckanja nuklearnim oružjem. Snimljeno je podosta filmova tog tipa, ali dva najbolja i najrealnija datiraju iz prve polovice osamdesetih – američki "The Day After" (1983.) Nicholasa Meyera i britanski "Threads" (1984.) Micka Jacksona.
---
FILM: The Day After/Threads; fim katastrofe; SAD/Velika Britanija, 1983./1984. REŽIJA: Nicholas Meyer/Mick Jackson ULOGE: Jason Robards, John Lithgow/Karen Meagher, Reece Dinsdale OCJENA: **** (oba)
---
Gledajući ih ponovno, maratonski jedan za drugim, nevjerojatno je frapantna sličnost s današnjicom koju su projicirali njihovi scenariji 40-ak godina ranije. Iskustvo je bilo uznemirujuće jezivo, otprilike kao gledanje "Zaraze" na početku korone, jezivije nego da tijekom vožnje busom i avionom gledate "Brzinu" i "Umri muški 2".
"The Day After" i "Threads" su prilično slični neovisno o različitom režijskom pristupu, možda i prvi primjerci budućeg trenda "filmova blizanaca" koji će eksplodirati u devedesetima, s blockbusterima kao što su "Danteov vrh" i "Vulkan" (potonji je, zanimljivo, režirao upravo Jackson).
I jedan i drugi film se bave malim, običnim ljudima iz okolice Kansas Cityja, gdje su smješteni silosi za nuklearne projektile, tj. Sheffielda, koji vode normalan život u osvit nenormalnih atomskih tenzija između Amerike i Rusije, a među likovima se nalazi i jedan mladi par.
"Threads" i "The Day After" započinju priču kao filmovi katastrofe, predstavljanjem likova s kojima bi se publika mogla poistovjetiti, ali izdvajaju se od žanrovskih prethodnika poput "Posejdonove avanture", "Aerodroma" i "Paklenog tornja" geopolitičkim bildanjem napetosti i fokusom na dramsku situaciju proizišlu iz prospekta mogućeg nuklearnog rata.
Oba filma zaoštravaju političke tenzije oko sukoba NATO-a/Amerike i Rusije (SSSR-a), među ostalim i putem informacija u obliku vijesti na televiziji i radiju ili natpisa na ekranu (tolika-i-tolika populacija Sheffielda, najbliže vojne mete...), polako podižući napetost.
---
---
U "The Day After" vojska Sovjetskog Saveza se gomila diljem njemačke granice i širi prema jugu do češke, što Zapad osuđuje i zahtijeva ekonomske sankcije, unatoč tome što je NATO u Europi pozicionirao svoje projektile. Pitanje je dana kad će Rusi prodrijeti u Zapadnu Njemačku i vijesti javljaju o blokadi Berlina, tj. "berlinskoj krizi".
"Ne vjerujem da se ovo događa", komentira Helen Oakes (Georgann Johnson), u jednakoj nevjerici kao i mi danas. Spominje se Kubanska kriza iz 1962. godine. "Nije se dogodilo tada, neće ni sada. Ljudi su ludi, ali ne toliko ludi", tješi Helen njezin suprug, dr. Russell Oakes (Jason Robards). No, u zraku ostaje visjeti Helenino pitanje "Što ako se dogodi? Što ćemo napraviti?".
Zanimljivo je i opažanje Russelova kolege, također blisko aktualnom trenutku. "Ne govorimo više o Hirošimi, ona je bila kikiriki", kaže on, a kad se na to naš dobri doktor zapita ono što se i mi danas pitamo "Što se događa? Razumiješ li što se događa u svijetu?", ovaj fatalistički veli "glupost ima naviku da uvijek bude po njenome".
S druge strane, "Threads" seli nuklearno usijanje dalje od Europe, na Bliski istok, u Iran koji je neki dan greškom, umjesto Ukrajine, naveo američki predsjednik Joe Biden, a napose je nevjerojatno da njegova radnja počinje baš na današnji dan, 5. ožujka.
Tenkovi Crvene armije ulaze u Iran i Amerikanci bi mogli poslati svoje trupe na Bliski istok, ako Rusi ne maknu svoje snage. Amerika izdaje upozorenje Sovjetima nakon nestanka podmornice i optužuje SSSR da je preselio nuklearne rakete u novu bazu u sjevernom Iranu, čime "nas dovode na rub ratnog sukoba s neizbrojivim posljedicama po cijelo čovječanstvo".
---
---
SSSR od Amerike dobiva ultimatum o povlačenju trupa i rok polako istječe. Nažalost, situacija će se u oba filma pogoršavati iz trenutka u trenutak i eskalirati lansiranjem nuklearnih raketa s obje strane, iako smo slušali da "nijedna strana ne želi biti prva koja će upotrijebiti nuklearku".
Kad se to dogodi, poslije posljednjih momenata normale koja će ubrzo postati stvar prošlosti, fatalizam je neumitan i oba filma daju neuljepšanu sliku kako bi nuklearni rat mogao izgledati, ako do njega dođe, s naglaskom na "Threads" (dokumentaristički režiran i lišen poznatih imena u glumačkoj postavi, magli granicu između drame i dokumentarca, definirajući ono što danas zovemo dokudramom).
Scena polijetanja raketa iz silosa nedaleko od Kansas Cityja u "The Day After" još uvijek je moćna i izaziva stravu od zamisli da se nešto tako zapravo dogodi. Rakete lete jedna za drugom prema Rusiji, izazivajući podrhtavanje u obližnjim kućanstvima i tjerajući jednog konja u galop.
Istovremeno, rakete i dolijeću prema Americi (nije precizirano tko ih je prvi ispalio), potencirajući nuklearne neuroze gledatelja. Panika raste, formiraju se redovi za telefonske govornice kako bi se nazvali najbliži... Kad eksplozija stvori oblak u obliku gljive na nebu poviše Kansas Cityja, elektronika momentalno krepa, automobili staju na autocesti, nestaje svjetla na projekciji u kinu itd., a onda bljesak "kao da je Sunce eksplodiralo", ljudi isparavaju za sekundu u blicu rendgena, ruše se zgrade i nastupa totalna devastacija.
U Sheffieldu i okolici slične slike u trenucima razmjene nuklearne paljbe između svjetskih velesila, samo još realističnije, pa i naturalističnije. Nekog nesretnika eksplozija zatječe na WC-u, jedna žena se pomokrila od straha kad ugleda "gljivu" iznad grada... groteskno, ali i strašno. Ponešto zastarjeli specijalni efekti čine scene u oba filma, naročito "Threads", čak i stvarnijima u odnosu na moderne računalne učinke, tipa kad se (is)tope boce mlijeka i tijela ljudi i životinja pretvaraju u pepeo.
---
---
Baveći se i post-nuklearnim reperkusijama filmovi zorno ilustriraju kako u trenu društvo kakvo smo do jučer poznavali može danas i sutra postati stvar prošlosti, kad destrukcija doslovno unazadi ljudski rod. Beznadežni "Threads" je tu osobito nemilosrdan u prikazu posljedica udara i ostataka nekadašnjeg svijeta (preživjele se obavještava što da rade s tijelom bližnjih kad umru), šireći priču i nekoliko godina poslije, ne samo dana kao "The Day After", ponešto pomirujuć u scenama zagrljaja ljudi oboljelih od radijacijske bolesti.
Čak i ako ljudi nekako prežive atomski udar, ne mogu se nositi s posljedicama, bolesti, gladi, padom temperature, (nuklearnom) zimom, novonastalim kaosom i anarhijom koja post-ratno čovječanstvo i civilizaciju vraća u daleku prošlost, doba srednjeg vijeka ako ne i ranije, odakle će se teško vratiti u sadašnjost.
Prizori izgledaju kao preteča postapokaliptičnih "survival" drama poput "Ceste" s otimačinama posljednjih zaliha hrane, javnim smaknućima pljačkaša itd., čak i gore s "body horror" scenama rađanja fetusa pod utjecajem radijacije a la "Muha", ali i odrastanja za vrijeme potpunog sloma društva bez edukacije (nekoherentan, jedva razumljiv izgovor djece i mladih).
Poruka oba filma je jasna: "Ne možete pobijediti u nuklearnom ratu, odnosno ako i pobijedite, što bi točno dobili?". Nitko, dakle, ne pobjeđuje u nuklearnom ratu, pobjednika nema, no sve i da ima on ne dobiva ništa.
Konkretno, "The Day After" završava ovim natpisom: "Katastrofalni događaji kojima ste upravo svjedočili, vrlo vjerojatno, manje su ozbiljni od uništenja koje bi se u stvarnosti dogodilo u slučaju općeg nuklearnog napada na Sjedinjenje Države. Nadamo se da će slike prikazane u ovom filmu potaknuti nacije Zemlje, njihove ljude i vođe, da pronađu načina da spriječe taj kobni dan...".
Nada je nekoć urodila plodom, "The Day After" je izazvao debatu i uspio promijeniti Reaganovu perspektivu o oružju za masovno uništenje pa je nakon gledanja filma potpisao nuklearno primirje s Gorbačovom. Gotovo četrdeset godina kasnije, "The Day After" i "Threads" mogu i trebaju poslužiti kao posljednji poziv za buđenje ljudskog roda i vladare lake na okidaču nuklearnog oružja. Filmovi nisu za svakoga, ali svatko bi ih trebao pogledati prije negoli svane "dan poslije".
---
Film o Oppenheimeru
Redatelj Christopher Nolan upravo snima biografski film "Oppenheimer", o američkom znanstveniku J. Robertu Oppenheimeru (glumi ga Cillian Murphy) koji je imao ključnu ulogu u razvoju atomske bombe bačene na Hirošimu. Tajming za film je pogođen, da pogođeniji ne može biti, a u tom kontekstu sjećamo se citata iz akcijskog trilera "Crna kiša" kad se jedan Japanac prisjeća Hirošime u razgovoru s američkim policajcem u tumačenju Michaela Douglasa. "Imao sam deset godina kad je doletio B-29. Živjeli smo ispod zemlje tri dana. Kad smo se popeli gore, grada nije bilo. A onda je došla kiša. Crna kiša. Kiša je crna zbog tvojih ljudi."
---
---
Vizije atomske (post)apokalipse
Filmske vizije atomske post(apokalipse) su, kao i uvijek, imale snažno uporište u stvarnosti, počevši od bacanja nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu, čega se nedavno dotaknuo blockbuster "The Wolverine" o neuništivom mutantu koji štiti japanskog vojnika od atomskog udara.
Već je 1951., u zoru Hladnog rata, snimljen "Five" o opstanku jedinih preživjelih petero ljudi nakon nuklearne katastrofe, a osam godina kasnije, u filmu "On The Beach" s Gregoryjem Peckom, Avom Gardner, Fredom Astaireom i Anthonyjem Perkinsom u glavnim ulogama, samo je Australija zasad ostala koliko-toliko nastanjiva za post-apokaliptični život na radioaktivnoj Zemlji.
Japanska "Godzilla", snimljena nepunih deset godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata, kritizirala je negativne efekte atomske tehnologije, odnosno nuklearnih pokusa koji su probudili prahistorijsko čudovište.
Godina 1964. donijela je dva filma s različitim perspektivama nuklearne prijetnje i mogućeg Trećeg svjetskog rata kao odgovor na Kubansku krizu, od tenzičnog trilera do političko-satirične komedije.
U "Kritičnoj točki" američki predsjednik (Henry Fonda) pokušava opozvati ili oboriti bombardere koji su zbog računalne greške poletjeli prema Moskvi, a "tko ima veće... nuklearno dugme" eskalacija ratnog konflikta u "Doktoru Strangeloveu" oslikana je nezaboravnom scenom jahanja falusoidne atomske bombe.
Nuklearne šezdesete zaokružuje završnica SF-a "Planet majmuna", kad junak Charlton Heston otkrije razoreni Kip slobode na pješčanoj plaži i shvati da je zapravo putovao kroz vrijeme i doputovao u budućnost Zemlje uništene atomskim ratom. Budućnost je nakon toga bila zacrtana, odnosno strah od iste na filmu, posijan u "stvarnoj" sadašnjosti ili prošlosti.
Početkom hladnoratovskih osamdesetih "Terminator" je, kao SF s tematikom putovanja kroz vrijeme, ilustrirao nuklearnu sudbinu planeta iz buduće 2029. godine pod vladavinom samosvjesnih strojeva nakon što su lansirali nuklearno oružje svjetskih sila i uništili čovječanstvo, ali i donio priču o pokušaju izbjegavanja crnog scenarija koji ne mora biti/ostati nasljeđe čovječanstva.
"Terminatori" su ovjekovječili i dvije možda najsnažnije scene nuklearne devastacije. Riječi Sarah Connor da će "djeca gorjeti kao lišće" u "Terminatoru 2" su poprimile proganjajuću sliku nuklearnog udara iz njezina košmara o Sudnjem danu, a u "Terminatoru 3" masovna destrukcija planeta nuklearkama prikazana je iz svemira.
U akcijskim filmovima osamdesetih i devedesetih svaka scena eksplozije izgledala je kao manji nuklearni prasak s gljivastim oblakom. Stoga, nije čudno da je Superman u četvrtom filmu odnio sve nuklearne rakete svijeta u svemir, a da su se scenariji počeli vrtjeti oko krađe/preprodaje i mogućeg lansiranja nuklearki ("Zlatno oko", "Slomljena strijela", "Svijet nije dovoljan"...), morima su plovile nuklearne podmornice ("Lov na Crveni Oktobar", "Grimizna plima"), a okidač oružja za masovno uništenje stiskao se na Zemlji ("Cijena straha", "Luđaci"...) i u svemiru ("Aliens", "Dan nezavisnosti", "Armagedon"...).
Redatelji su u sličnim situacijama pronalazili i romantično-poetične trenutke kao u sekvencijama nuklearnog poljupca s parovima u prvom planu ispred eksplozije u drugom u "Istinitim lažima" i "Čuvarima", ali i pokušavali udariti brigu na veselje kao u sceni kad se Indiana Jones u četvrtom filmu nađe u pustinjskom gradiću za nuklearna testiranja i zaštiti od atomskog praska sakrivanjem u hladnjak.
Oblak nuklearne gljive nadvija se nad svijetom u jeku ruske invazije na Ukrajinu. Vladimir Putin je naredio vojsci da se nuklearno oružje stavi u stanje visoke pripravnosti i nacrtao strah na licu planeta. Prijetnja nuklearnim ratom je opipljiva (ljudi panično kupuju jod), posebice nakon vijesti da Putin seli obitelj u sibirski bunker, možda i najopipljivija dosad, čak i u usporedbi s Kubanskom raketnom krizom početkom šezdesetih i hladnoratovskim tenzijama ranih osamdesetih.
Trenutna situacija izgleda kao "ne-daj-Bože" scenarij za Treći svjetski rat iz vizionarskih katastrofičnih filmova koji već godinama prenose brige o "kraju svijeta kakvog poznajemo" ("It's The End Of The World As We Know It") upozoravajući na nesagledive posljedice zveckanja nuklearnim oružjem. Snimljeno je podosta filmova tog tipa, ali dva najbolja i najrealnija datiraju iz prve polovice osamdesetih – američki "The Day After" (1983.) Nicholasa Meyera i britanski "Threads" (1984.) Micka Jacksona.
---
FILM: The Day After/Threads; fim katastrofe; SAD/Velika Britanija, 1983./1984. REŽIJA: Nicholas Meyer/Mick Jackson ULOGE: Jason Robards, John Lithgow/Karen Meagher, Reece Dinsdale OCJENA: **** (oba)
---
Gledajući ih ponovno, maratonski jedan za drugim, nevjerojatno je frapantna sličnost s današnjicom koju su projicirali njihovi scenariji 40-ak godina ranije. Iskustvo je bilo uznemirujuće jezivo, otprilike kao gledanje "Zaraze" na početku korone, jezivije nego da tijekom vožnje busom i avionom gledate "Brzinu" i "Umri muški 2".
"The Day After" i "Threads" su prilično slični neovisno o različitom režijskom pristupu, možda i prvi primjerci budućeg trenda "filmova blizanaca" koji će eksplodirati u devedesetima, s blockbusterima kao što su "Danteov vrh" i "Vulkan" (potonji je, zanimljivo, režirao upravo Jackson).
I jedan i drugi film se bave malim, običnim ljudima iz okolice Kansas Cityja, gdje su smješteni silosi za nuklearne projektile, tj. Sheffielda, koji vode normalan život u osvit nenormalnih atomskih tenzija između Amerike i Rusije, a među likovima se nalazi i jedan mladi par.
"Threads" i "The Day After" započinju priču kao filmovi katastrofe, predstavljanjem likova s kojima bi se publika mogla poistovjetiti, ali izdvajaju se od žanrovskih prethodnika poput "Posejdonove avanture", "Aerodroma" i "Paklenog tornja" geopolitičkim bildanjem napetosti i fokusom na dramsku situaciju proizišlu iz prospekta mogućeg nuklearnog rata.
Oba filma zaoštravaju političke tenzije oko sukoba NATO-a/Amerike i Rusije (SSSR-a), među ostalim i putem informacija u obliku vijesti na televiziji i radiju ili natpisa na ekranu (tolika-i-tolika populacija Sheffielda, najbliže vojne mete...), polako podižući napetost.
---
---
U "The Day After" vojska Sovjetskog Saveza se gomila diljem njemačke granice i širi prema jugu do češke, što Zapad osuđuje i zahtijeva ekonomske sankcije, unatoč tome što je NATO u Europi pozicionirao svoje projektile. Pitanje je dana kad će Rusi prodrijeti u Zapadnu Njemačku i vijesti javljaju o blokadi Berlina, tj. "berlinskoj krizi".
"Ne vjerujem da se ovo događa", komentira Helen Oakes (Georgann Johnson), u jednakoj nevjerici kao i mi danas. Spominje se Kubanska kriza iz 1962. godine. "Nije se dogodilo tada, neće ni sada. Ljudi su ludi, ali ne toliko ludi", tješi Helen njezin suprug, dr. Russell Oakes (Jason Robards). No, u zraku ostaje visjeti Helenino pitanje "Što ako se dogodi? Što ćemo napraviti?".
Zanimljivo je i opažanje Russelova kolege, također blisko aktualnom trenutku. "Ne govorimo više o Hirošimi, ona je bila kikiriki", kaže on, a kad se na to naš dobri doktor zapita ono što se i mi danas pitamo "Što se događa? Razumiješ li što se događa u svijetu?", ovaj fatalistički veli "glupost ima naviku da uvijek bude po njenome".
S druge strane, "Threads" seli nuklearno usijanje dalje od Europe, na Bliski istok, u Iran koji je neki dan greškom, umjesto Ukrajine, naveo američki predsjednik Joe Biden, a napose je nevjerojatno da njegova radnja počinje baš na današnji dan, 5. ožujka.
Tenkovi Crvene armije ulaze u Iran i Amerikanci bi mogli poslati svoje trupe na Bliski istok, ako Rusi ne maknu svoje snage. Amerika izdaje upozorenje Sovjetima nakon nestanka podmornice i optužuje SSSR da je preselio nuklearne rakete u novu bazu u sjevernom Iranu, čime "nas dovode na rub ratnog sukoba s neizbrojivim posljedicama po cijelo čovječanstvo".
---
---
SSSR od Amerike dobiva ultimatum o povlačenju trupa i rok polako istječe. Nažalost, situacija će se u oba filma pogoršavati iz trenutka u trenutak i eskalirati lansiranjem nuklearnih raketa s obje strane, iako smo slušali da "nijedna strana ne želi biti prva koja će upotrijebiti nuklearku".
Kad se to dogodi, poslije posljednjih momenata normale koja će ubrzo postati stvar prošlosti, fatalizam je neumitan i oba filma daju neuljepšanu sliku kako bi nuklearni rat mogao izgledati, ako do njega dođe, s naglaskom na "Threads" (dokumentaristički režiran i lišen poznatih imena u glumačkoj postavi, magli granicu između drame i dokumentarca, definirajući ono što danas zovemo dokudramom).
Scena polijetanja raketa iz silosa nedaleko od Kansas Cityja u "The Day After" još uvijek je moćna i izaziva stravu od zamisli da se nešto tako zapravo dogodi. Rakete lete jedna za drugom prema Rusiji, izazivajući podrhtavanje u obližnjim kućanstvima i tjerajući jednog konja u galop.
Istovremeno, rakete i dolijeću prema Americi (nije precizirano tko ih je prvi ispalio), potencirajući nuklearne neuroze gledatelja. Panika raste, formiraju se redovi za telefonske govornice kako bi se nazvali najbliži... Kad eksplozija stvori oblak u obliku gljive na nebu poviše Kansas Cityja, elektronika momentalno krepa, automobili staju na autocesti, nestaje svjetla na projekciji u kinu itd., a onda bljesak "kao da je Sunce eksplodiralo", ljudi isparavaju za sekundu u blicu rendgena, ruše se zgrade i nastupa totalna devastacija.
U Sheffieldu i okolici slične slike u trenucima razmjene nuklearne paljbe između svjetskih velesila, samo još realističnije, pa i naturalističnije. Nekog nesretnika eksplozija zatječe na WC-u, jedna žena se pomokrila od straha kad ugleda "gljivu" iznad grada... groteskno, ali i strašno. Ponešto zastarjeli specijalni efekti čine scene u oba filma, naročito "Threads", čak i stvarnijima u odnosu na moderne računalne učinke, tipa kad se (is)tope boce mlijeka i tijela ljudi i životinja pretvaraju u pepeo.
---
---
Baveći se i post-nuklearnim reperkusijama filmovi zorno ilustriraju kako u trenu društvo kakvo smo do jučer poznavali može danas i sutra postati stvar prošlosti, kad destrukcija doslovno unazadi ljudski rod. Beznadežni "Threads" je tu osobito nemilosrdan u prikazu posljedica udara i ostataka nekadašnjeg svijeta (preživjele se obavještava što da rade s tijelom bližnjih kad umru), šireći priču i nekoliko godina poslije, ne samo dana kao "The Day After", ponešto pomirujuć u scenama zagrljaja ljudi oboljelih od radijacijske bolesti.
Čak i ako ljudi nekako prežive atomski udar, ne mogu se nositi s posljedicama, bolesti, gladi, padom temperature, (nuklearnom) zimom, novonastalim kaosom i anarhijom koja post-ratno čovječanstvo i civilizaciju vraća u daleku prošlost, doba srednjeg vijeka ako ne i ranije, odakle će se teško vratiti u sadašnjost.
Prizori izgledaju kao preteča postapokaliptičnih "survival" drama poput "Ceste" s otimačinama posljednjih zaliha hrane, javnim smaknućima pljačkaša itd., čak i gore s "body horror" scenama rađanja fetusa pod utjecajem radijacije a la "Muha", ali i odrastanja za vrijeme potpunog sloma društva bez edukacije (nekoherentan, jedva razumljiv izgovor djece i mladih).
Poruka oba filma je jasna: "Ne možete pobijediti u nuklearnom ratu, odnosno ako i pobijedite, što bi točno dobili?". Nitko, dakle, ne pobjeđuje u nuklearnom ratu, pobjednika nema, no sve i da ima on ne dobiva ništa.
Konkretno, "The Day After" završava ovim natpisom: "Katastrofalni događaji kojima ste upravo svjedočili, vrlo vjerojatno, manje su ozbiljni od uništenja koje bi se u stvarnosti dogodilo u slučaju općeg nuklearnog napada na Sjedinjenje Države. Nadamo se da će slike prikazane u ovom filmu potaknuti nacije Zemlje, njihove ljude i vođe, da pronađu načina da spriječe taj kobni dan...".
Nada je nekoć urodila plodom, "The Day After" je izazvao debatu i uspio promijeniti Reaganovu perspektivu o oružju za masovno uništenje pa je nakon gledanja filma potpisao nuklearno primirje s Gorbačovom. Gotovo četrdeset godina kasnije, "The Day After" i "Threads" mogu i trebaju poslužiti kao posljednji poziv za buđenje ljudskog roda i vladare lake na okidaču nuklearnog oružja. Filmovi nisu za svakoga, ali svatko bi ih trebao pogledati prije negoli svane "dan poslije".
---
Film o Oppenheimeru
Redatelj Christopher Nolan upravo snima biografski film "Oppenheimer", o američkom znanstveniku J. Robertu Oppenheimeru (glumi ga Cillian Murphy) koji je imao ključnu ulogu u razvoju atomske bombe bačene na Hirošimu. Tajming za film je pogođen, da pogođeniji ne može biti, a u tom kontekstu sjećamo se citata iz akcijskog trilera "Crna kiša" kad se jedan Japanac prisjeća Hirošime u razgovoru s američkim policajcem u tumačenju Michaela Douglasa. "Imao sam deset godina kad je doletio B-29. Živjeli smo ispod zemlje tri dana. Kad smo se popeli gore, grada nije bilo. A onda je došla kiša. Crna kiša. Kiša je crna zbog tvojih ljudi."
---
---
Vizije atomske (post)apokalipse
Filmske vizije atomske post(apokalipse) su, kao i uvijek, imale snažno uporište u stvarnosti, počevši od bacanja nuklearne bombe na Hirošimu i Nagasaki u Drugom svjetskom ratu, čega se nedavno dotaknuo blockbuster "The Wolverine" o neuništivom mutantu koji štiti japanskog vojnika od atomskog udara.
Već je 1951., u zoru Hladnog rata, snimljen "Five" o opstanku jedinih preživjelih petero ljudi nakon nuklearne katastrofe, a osam godina kasnije, u filmu "On The Beach" s Gregoryjem Peckom, Avom Gardner, Fredom Astaireom i Anthonyjem Perkinsom u glavnim ulogama, samo je Australija zasad ostala koliko-toliko nastanjiva za post-apokaliptični život na radioaktivnoj Zemlji.
Japanska "Godzilla", snimljena nepunih deset godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata, kritizirala je negativne efekte atomske tehnologije, odnosno nuklearnih pokusa koji su probudili prahistorijsko čudovište.
Godina 1964. donijela je dva filma s različitim perspektivama nuklearne prijetnje i mogućeg Trećeg svjetskog rata kao odgovor na Kubansku krizu, od tenzičnog trilera do političko-satirične komedije.
U "Kritičnoj točki" američki predsjednik (Henry Fonda) pokušava opozvati ili oboriti bombardere koji su zbog računalne greške poletjeli prema Moskvi, a "tko ima veće... nuklearno dugme" eskalacija ratnog konflikta u "Doktoru Strangeloveu" oslikana je nezaboravnom scenom jahanja falusoidne atomske bombe.
Nuklearne šezdesete zaokružuje završnica SF-a "Planet majmuna", kad junak Charlton Heston otkrije razoreni Kip slobode na pješčanoj plaži i shvati da je zapravo putovao kroz vrijeme i doputovao u budućnost Zemlje uništene atomskim ratom. Budućnost je nakon toga bila zacrtana, odnosno strah od iste na filmu, posijan u "stvarnoj" sadašnjosti ili prošlosti.
Početkom hladnoratovskih osamdesetih "Terminator" je, kao SF s tematikom putovanja kroz vrijeme, ilustrirao nuklearnu sudbinu planeta iz buduće 2029. godine pod vladavinom samosvjesnih strojeva nakon što su lansirali nuklearno oružje svjetskih sila i uništili čovječanstvo, ali i donio priču o pokušaju izbjegavanja crnog scenarija koji ne mora biti/ostati nasljeđe čovječanstva.
"Terminatori" su ovjekovječili i dvije možda najsnažnije scene nuklearne devastacije. Riječi Sarah Connor da će "djeca gorjeti kao lišće" u "Terminatoru 2" su poprimile proganjajuću sliku nuklearnog udara iz njezina košmara o Sudnjem danu, a u "Terminatoru 3" masovna destrukcija planeta nuklearkama prikazana je iz svemira.
U akcijskim filmovima osamdesetih i devedesetih svaka scena eksplozije izgledala je kao manji nuklearni prasak s gljivastim oblakom. Stoga, nije čudno da je Superman u četvrtom filmu odnio sve nuklearne rakete svijeta u svemir, a da su se scenariji počeli vrtjeti oko krađe/preprodaje i mogućeg lansiranja nuklearki ("Zlatno oko", "Slomljena strijela", "Svijet nije dovoljan"...), morima su plovile nuklearne podmornice ("Lov na Crveni Oktobar", "Grimizna plima"), a okidač oružja za masovno uništenje stiskao se na Zemlji ("Cijena straha", "Luđaci"...) i u svemiru ("Aliens", "Dan nezavisnosti", "Armagedon"...).
Redatelji su u sličnim situacijama pronalazili i romantično-poetične trenutke kao u sekvencijama nuklearnog poljupca s parovima u prvom planu ispred eksplozije u drugom u "Istinitim lažima" i "Čuvarima", ali i pokušavali udariti brigu na veselje kao u sceni kad se Indiana Jones u četvrtom filmu nađe u pustinjskom gradiću za nuklearna testiranja i zaštiti od atomskog praska sakrivanjem u hladnjak.
'Dan poslije'Photo by Archives du 7eme Art/Photo12 via AFP
Oblak nuklearne gljive nadvija se nad svijetom u jeku ruske invazije na Ukrajinu. Vladimir Putin je naredio vojsci da se nuklearno oružje stavi u stanje visoke pripravnosti i nacrtao strah na licu planeta. Prijetnja nuklearnim ratom je opipljiva (ljudi panično kupuju jod), posebice nakon vijesti da Putin seli obitelj u sibirski bunker, možda i najopipljivija dosad, čak i u usporedbi s Kubanskom raketnom krizom početkom šezdesetih i hladnoratovskim tenzijama ranih osamdesetih.
Trenutna situacija izgleda kao "ne-daj-Bože" scenarij za Treći svjetski rat iz vizionarskih katastrofičnih filmova koji već godinama prenose brige o "kraju svijeta kakvog poznajemo" ("It's The End Of The World As We Know It") upozoravajući na nesagledive posljedice zveckanja nuklearnim oružjem. Snimljeno je po...
