Serijsko-ubilački trileri bili su isključiva domena Hollywooda, naročito u osamdesetima, devedesetima i ranim dvijetisućitima. No, sve se promijenilo prije 20 godina, kad je premijeru imao južnokorejski biser “Sjećanja na ubojstvo” (“Salinui chueok”/”Memories Of Murder”, 2003.) Joon-ho Bonga.
“Sjećanja na ubojstvo” su višestruko značajan komad novomilenijske kinematografije. Film je prebacio “serial killer” triler iz Amerike u Južnu Koreju i otvorio vrata filmskim serijskim ubojicama iz Španjolske, Njemačke i Irana (“Močvara”, “Zlatna rukavica”, “Sveti pauk”).
Jednako tako, “Memories Of Murder” je predstavio Bonga kao redatelja koji obećava i oslikao obrise njegova autorstva (“Domaćin”, “Snowpiercer”, “Majka”, “Parazit”) te navijestio podizanje južnokorejskog “novog vala” 2003. (“Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće”, “Oldboy”), odnosno pretvaranja Južne Koreje u veliku kinematografsku silu novog milenija.
Ovako jedinstven film o serijskom ubojici, nadahnut istinitom pričom o neriješenim ubojstvima iz osamdesetih, nije se vidio dotad, pa i otad. Bong je snimio najljudskiji ili najživotniji “serial killer” triler, koliko god bio filmičan i režijski virtuozan. Pod “najljudskiji” cilja se na živopisne likove policajaca koji su sve samo ne profesionalci iz američkih filmova.
Policajci kao što su Park Doo-man (glavno muško lice novog južnokorejskog filma Song Kang-ho) i njegov temperamentni partner Cho Young-Koo (Kim Roi-ha) više su nekompetentni lakrdijaši nego spretni heroji, imaju mane, neiskusni su, potkapacitirani i (zbog toga) očajni i frustrirani, skloni nasilju.
“Najživotniji” se odnosi na situacije, kaotične, apsurdne, čudne, užasne, melankolično-komične, ali i poetične, poput svakodnevnog žvota. Sve to je zalog da Bong s lakoćom organski spaja nekoliko žanrova u cjelinu, što će raditi i u kasnijim filmovima, u ovom slučaju na trenutke urnebesnu crnu komediju i misteriozni atmosferični mračni triler na granici političke alegorije i tragične drame o bolnom sjećanju na jednu eru.
Uvodna scena perfektno svodi sve prethodno napisano. Godina je 1986. i kadar suncem pomilovanog polja riže evocira idiličan jesenji dan na selu kojeg se nostalgično prisjećamo iz djetinjstva. Klinci doista i napučuju kadar igrajući se na polju, ali idilu prekida pronalazak beživotnog tijela neke nesretnice u odvodnoj cijevi.
Na poprište zločina dolazi Park Doo-man, lokalni policajac iz provincije Gyeonggi. Sveprisutna kamera fluidno zvijera po poprištu i kronicira kaos i nemar, sugerirajući koliko Park i ostali policajci nisu dorasli zadatku i vični nečem takvom. Ljudi i djeca šetaju unaokolo, policajac se stropošta niz padinu, a u odsudnom momentu preko potencijalnog dokaznog materijala (trag cipele) prelazi traktor.
Sličan ton vlada i malo kasnije, kad Park napadne policajca iz Seula Seo Tae-Yoona (Kim Sang-kyung) misleći da je sumnjivac, i to tako da skoči u zrak i prokine ga s obje noge, iako evidentno nije Jackie Chan. Govoreći o sumnjivcima, Park i Cho će uhititi mentalno hendikepirana seoskog mladića (Park No-shik) i nasilu izvući priznanje iz njega u nekolicini nelagodnih scena neovisno o tome što nema šanse da je on ubojica, da bi zatim nesretnik dobio “Nike” tenisice u formi isprike.
Dakako, film umije biti i vrlo napet, pa i postupno sve intenzivniji i jeziviji kad se prepozna obrazac serijskog ubojice: ženske žrtve su nosile crveno, umorene kad je padala kiša i pronađene zavezane s gaćicama ili najlonkama na glavi. Mlada policajka (Ko Seo-hee) otkriva da žrtve ne povezuje samo crvena odjeća na kišni dan, već i pjesma “Gloomy Letter” koja biva naručena na radiju od strane jednog “usamljenog čovjeka” i poklapa se s umorstvima.
Kiša potiče jezovitu atmosferu horora i misterije u noćne sate, posebice jer se Bong voli suptilno prikrasti gledatelju i iznenaditi ga ukazanjem neidentificiranog serijskog ubojice iz polja riže na samom rubu kadra gdje se ubrzo i gubi nakon što zgrabi žrtvu. Saznanje da jedan osumnjičenik ne govori ono što je napravio nego vidio također umije nakostriješiti kožu, kao i spoznaja da ubojičina pjesma svira baš sad kad je kiša.
Da tragedija bude veća, možda bi policija tad i uhvatila ubojicu da većina policajaca nije poslana da uguši studentski prosvjed protiv vojne diktature u obližnjem gradu. Tko god da je bio ubojica, možda i jedan od protivnika sistema, on je za svoja nedjela iskoristio društveno-političku situaciju i nekompetenciju lokalnih policajaca koji su, u nedostatku domaćih tehnoloških resursa, morali dati DNK sjemena jednog sumnjivca (Park Hae-ill) na analizu u Ameriku i čekati rezultate.
Osjećaj beznadežnosti, uparen mišlju da zlo može pobijediti i ostati nekažnjeno, eksponencijalno raste kako film ide prema kraju i policajci su sve dalje od istine, tj. otkrivanja ubojičina identiteta, otprilike kao u sjajnom, četiri godine mlađem “Zodijaku” s kojim “Sjećanja na ubojstvo” dijele motiv očaja i opsesije lovaca na serijskog ubojicu bez lica. Završnica se simbolički odvija u neposrednoj blizini tunela u čijoj će tami nestati osumnjičenik. Istina o serijskom ubojici zauvijek ostaje u mraku tunela bez svjetla na kraju.