Pop quiz, hot shot: scenarij "Brzine" zamalo je upotrijebljen za akcijsku komediju "Policajac s Beverly Hillsa III" ("Beverly Hills Cop III", 1994.). Predsjednik Paramounta razmatrao je Eddieja Murphyja kao detroitskog policijskog detektiva Axela Foleyja postaviti u potencijalno eksplodirajući autobus i od toga stvoriti premisu "Policajca s Beverly Hillsa III".
Sjećate se "pop quiz, hot shot" monologa negativca Dennisa Hoppera u filmu "Speed": "U busu je bomba. Kad bus prijeđe 50 milja na sat, bomba je aktivirana. Ako padne ispod 50, eksplodira." Hopper je na kraju taj monolog izgovorio Keanuu Reevesu umjesto Murphyju, ali nije to prvi takav scenaristički slučaj, jer scenarij, na koncu iskorišten za "Umri muški 3", razmatrao se najprije za "Smrtonosno oružje 3".
No, dok je treći dio "Lethal Weapon" serijala ispao dobar i s drugim scenarijem, to se baš i ne može reći za "Beverly Hills Cop III".
Da stvar bude gora, scenarij je napisao Steven E. De Souza, iskusno pero žanrovske kinematografije ("48 sati", "Komandos", "Trkač", "Umri muški", "Umri muški 2", "Ricochet", "Hudson Hawk"). Pa ipak, unatoč scenariju, napisanom u formi prvoloptaške, većinski neinspirirane akcijske komedije, teško da je De Souza kriv za neuspjeh filma koji je u američkim kinima 1994. zaradio tri puta manje od "Brzine" i našao se tek na 36. mjestu godišnje top-liste, a "Policajci s Beverly Hillsa I&II" bili su (po)najveći hitovi 1984. i 1987. godine. Na snazi je bila raštimanost vizije ekipe ispred i iza kamere, tako da vjerojatno ni "Speed" scenarij ne bi pomogao.
Redatelj John Landis ("Kolo sreće", "Princ otkriva Ameriku", "Oscar je kriv za sve") bolje se snalazi u komediji, čak i kad snima horor poput "Američkog vukodlaka u Londonu", ali ovdje nije bio nadahnut: akcija je sve samo ne njegov "strong suit", za razliku od prethodnika Martina Bresta ("Ponoćna utrka") i posebice Tonyja Scotta ("Prljavi igraju prljavo", "Prava romansa"), neovisno o prometnom rusvaju u "Braći Blues". Murphy se, pak, ponešto uozbiljio za komediju i glumi Foleyja kao nešto zrelijeg lika, što bi bilo u redu da je treći dio dramski evoluirao i da je snimljen nekoliko dekada kasnije, a ne sedam godina nakon drugog filma, otprilike kao "Rocky Balboa", "Umri muški 4.0", "John Rambo" ili peti "Indiana Jones".
U jednoj sceni Foley će i pustiti suzu, točnije na sprovodu kapetana Douglasa Todda (nezaboravni Gill Hill), kojeg je u uvodnoj akcijskoj sceni ustrijelio odbjegli negativac Ellis DeWald (Tim Carhart, izgleda kao zločesti Bradley Cooper) i junak opet odlazi iz Detroita u L.A. da pronađe ubojicu i privede ga pravdi.
Uvodna akcija policijskog prepada na ilegalnu auto-limariju režirana je mahom rutinski, s rijetkim proplamsajevima uzbuđenja kad uslijedi potjera s Foleyjem u raspadajućem sportskom automobilu, ali ni blizu uzbudljivu uvodu s kamionom u "Beverly Hills Cop I".
Film je izgubio ulaštenu akcijsku vizualnu patinu prvih dvaju filmova bez producenata Jerryja Bruckheimera i Dona Simpsona ("Top Gun", "Dani groma"), a veliki gubitak bio je i izostanak skladatelja Harolda Faltermeyera, tvorca prepoznatljive teme "Axel F". Bruckheimera i Simpsona zamijenili su Mace Neufeld i Robert Rehme, producenti ozbiljnijih filmova, poput "Lova na Crveni Oktobar", pa i "Neposredne opasnosti", prema kojoj "Policajac s Beverly Hillsa III" izgleda akcijski skromno, kamoli u odnosu na ostale spektakle 1994. kao što su "Istinite laži", "Brzina" ili "Specijalist".
Najspektakularnija scena odvija se u zabavnom parku "Wonder World" i Foley spašava klince iz pokvarene vožnje nalik panoramskom "Ferris" kotaču, skačući s jedne (rasklimane) kabine na drugu. Scott bi od tog blockbusterskog "setpiecea" napravio akcijski "rollercoaster".
Kod Landisa je, međutim, sekvencija tek umjereno razigrana, kao i završnica u tematskom parku, uključujući i jurske dinosaure, što je u nečijim drugim rukama mogla biti i (vizionarska) satira (budućih) blockbusterskih akcija, snimljenih u formi lunaparkovskih atrakcija.
Upravo toga, razigranosti, ali i akcijsko-komične spontanosti nedostaje u "Beverly Hills Cop III", počevši od Murphyja, koji više ne izvodi nepodopštine poput stavljanja banane u auspuh. Štoviše, najveću spontanost demonstrira klinac, otimajući se iz očeva zagrljaja i gnjaveći Foleyja, a Eddie se skriva u kostimu plišanog slonića i ostavlja dojam da je izgubio "mojo", što nije čudno uzimajući u obzir da njegove prethodne dvije komedije nisu postale veliki kinohitovi ("Bumerang", "Ugledni gospodin").
Iako je dobio 15 milijuna dolara da reprizira ulogu Foleyja, Murphy rijetko istinski živne u svome stilu i u nekoliko scena djeluje kao na autopilotu, bez sjajnih verbalnih improvizacijskih bravura kojima je u prijašnjim filmovima mitraljirao sve oko sebe kao hodajuće utjelovljenje komične akcijske kinetike.
Ne pomaže ni što Murphy ovaj put nema s kime komičarski kliknuti: Judge Reinhold izvlači što može iz lika sada birokratskog policajca Billyja Rosewooda, a John Ashton je odsutan u liku Johna Taggarta i Hector Elizondo je njegova nedostojna zamjena u ulozi Jona Flinta, jednako kao što ni Carhart nije dostojan negativaca poput Stevena Berkoffa, tj. Jürgena Prochnowa i Brigitte Nielsen.
Mali "klik" ("Get the fuck outta here") događa se kratkom pojavom Bronsona Pinchota: nakon art galerije Serge vodi butik za "luksuzno osobno oružje" i "ultimativni alat za preživljavanje" – "Annihilator 2000". Jasno, Foley će upotrijebiti "hi-tech" oružje, spoj strojnice, bazuke, mikrovalne pećnice, faksa i CD playera koje je od Sergea kupio i Sylvester Stallone, inače prvi izbor za lik Foleyja. Zgodno, samo ovaj put nema Taggarta da metafilmski ispali "Fuck Rambo" kao "Policajcu s Beverly Hillsa II".