“Nagrade pomažu promovirati film i zabavno je ići na dodjele, ali osobno to nije ono što me pokreće. Ako film dobije nagrade i pozornost, super, a ako ne, to nije razlog zašto snimam filmove. Ne trčim za nagradama, no uživam u njima ako dođu”, izjavio je Pablo Larrain u ekskluzivnom intervjuu za “Slobodnu” krajem ljeta 2020. godine. Vodeći čileanski redatelj je imao i još uvijek ima razloga za uživanje.
Prije našeg intervjua, primjerice, primio je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za “Klub” i njegovi filmovi bili su nominirani za Zlatni globus (“Neruda”) i Oscara (“Ne”), pri čemu je “Jackie” dobila čak tri oskarovske nominacije, uključujući glavnu žensku ulogu Natalie Portman.
---
FILM: El Conde; horor satira; Čile, 2023. REŽIJA: Pablo Larrain ULOGE: Jaime Vadell, Paula Luchsinger OCJENA: ****
---
U međuvremenu je Larrain snimio “Spencer” i ponovno se jedna njegova glumica, Kristen Stewart, našla u utrci za Oscara, a friško je na festivalu u Veneciji osvojio i nagradu za najbolji scenarij filma “El Conde” u kojem je zloglasni čileanski diktator Augusto Pinochet prikazan kao monstrum – 250 godina stari vampir u tumačenju Jaimea Vadella. “El Conde” je imao pogođen tajming za premijeru na Netflixu nakon venecijanskog uspjeha. Naime, premijera je upriličena u tjednu kad se obilježavala 50. godišnjica krvavog vojnog puča u Čileu (11. rujna 1973.), kad je general Pinochet svrgnuo demokratskog socijalističkog predsjednika, ljevičara Salvadora Allendea, okončavši demokraciju na dulje vrijeme u toj zemlji.
Pinochetov desničarski duh i dalje bdije nad Čileom 33 godine nakon što je sišao s vlasti (1990.), odnosno dekadu i pol poslije smrti (2006.), pa su njegovi pristaše održali demonstracije na dan komemoracije, a samo 42 posto Čileanaca drži da je državni udar iz 1973. ubio demokraciju. (Ne)posredno se Larrain doticao Pinocheta i njegove diktatore u ranijim čileanskim filmovima “Post Mortem”, “No” ili “El Club”.
Zatim se profilirao kao filmaš koji otvara zatvorena vrata problematičnih, nerijetko klaustrofobičih privatnih života poznatih ličnosti i dekonstruira njihove mitove, poput Pabla Nerude, Jacqueline “Jackie” Onassis i Diane Spencer alias princeze od Walesa znane kao lady Di. Utoliko, “El Conde” je spoj dviju dominantnih Larrainovih autorskih preokupacija, ali odlazi nekoliko hororskih, satiričnih i fiktivnih koraka naprijed u odnosu na biografske prethodnike pretvarajući Pinocheta u vampira.
Nije poznato je li Larrain posjetio Hrvatsku nakon intervjua za “Slobodnu” (“Nikad nisam bio, volio bih doći. Čini se kao divno mjesto.”) i opazio “desnom” rukom ispisane grafite “Tito vampir”, koji su se mogli vidjeti i u Splitu, recimo na Ovčicama, ali svakako je zanimljivo da je Pinochet baš krvopijac, politički Drakula koji se hrani krvlju i srcima običnih ljudi da bi preživio.
“Smoothie” od još kucajućeg (može i zaleđenog) ljudskog srca njegov je najdraži specijalitet. A vampirsko srce je još i bolje za konzumaciju, savršeno za regeneraciju vampira i čini ih mlađima. Larrainova crno-bijela povijesno-vampirska kronika oštrih satiričnih očnjaka seže unatrag sve do Francuske revolucije, a pripovijeda je naratorica.
---
---
“Naš dragi grof okusio je ljudsku krv sa svih krajeva svijeta. Engleska mu je najdraža. Nažalost, okusio je i krv Južne Amerike, krv radnika. Ne bi je preporučio... Cijela ova farsa počela je stoljećima ranije, u Francuskoj”, slušamo naratoričin glas kao iz nekakve bajke. I “voila”, zatječemo ga, pod drugim imenom (Claude Pinoche), u vojsci Luja XVI.
Tada se hranio krvlju prostitutki i okusio krv s giljotine Marije Antoanete čiju će glavu sačuvati kao suvenir. Ponovno se pojavljuje u 20. stoljeću sa željom da postane kralj i na kraju je zavladao Čileom, “zemljom seljaka bez oca”, kojem je “donio blagostanje”. To blagostanje je, ironično, montažno ispresijecano scenama strijeljanja.
Glavni dio priče počinje nakon što je Pinochet lažirao svoju smrt kako bi izbjegao kaznu za zločine i korupciju. Godinama kasnije, on je opet u Santiagu i sije smrt kao vampir pod okriljem sjena noći, leteći s plaštom na leđima poput Batmana (ili, ajde, Birdmana) nad gradom u šačici ugođajnih i umjetnički veoma nadahnutih c/b kadrova koji pokazuju da je Larrain mogao možda režirati i horor “Drakula: Buđenje zla” na festivalski art način.
Vidjevši naslove u novinama o žrtvama, Pinochetova pohlepna djeca sumnjaju da je to njegovo djelo i dolaze mu u posjet s namjerom da dobiju dio bogatog nasljedstva, tj. novca ukradenog za vrijeme njegove vladavine, za što su u ulozi računovotkinje angažirali bivšu časnu sestru Carmen (Paula Luchsinger; glumila u Larrainovoj “Emi”).
Film u tom dijelu pokušava biti “Nasljeđe” sa svojevrsnim Drakulom na mjestu glave obitelji Logana Roya, ali počinje vrludati kad se Pinochet i Carmen romantično zbliže, nakon čega i ona postaje vampirica. Ipak, scena njezina ekstatičnog prvog vampirskog leta, bolje reći levitiranja, prilično je impresivna i svojom magnetičnošću nadilazi neke pomalo forsirane morbidnosti i grotesknosti pod izlikom art filma.
Središnji segment “El Condea” je slabiji, ali kraj je snažan kao i početak, ustvari i snažniji, čak i jeziv. Naime, Larrain otjelovljuje lik naratorice, također vampirice koja je Pinochetova “najstarija ljubav”, ujedno i njegova “majka”. Ne bi bilo fer otkriti tko je točno ona, ali može se zapisati da je Larrain fino sumirao svoju hororsku satiru. (Političko) zlo nikad ne umire, samo se prenosi dalje.
---
‘Matador‘ u Pinochetovoj videokolekciji
U jednoj od prvih scena kamera prolazi preko Pinchetove VHS kolekcije u kojoj se mogla vidjeti kaseta "Matadora" Pedra Almodovara.
“Nagrade pomažu promovirati film i zabavno je ići na dodjele, ali osobno to nije ono što me pokreće. Ako film dobije nagrade i pozornost, super, a ako ne, to nije razlog zašto snimam filmove. Ne trčim za nagradama, no uživam u njima ako dođu”, izjavio je Pablo Larrain u ekskluzivnom intervjuu za “Slobodnu” krajem ljeta 2020. godine. Vodeći čileanski redatelj je imao i još uvijek ima razloga za uživanje.
Prije našeg intervjua, primjerice, primio je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za “Klub” i njegovi filmovi bili su nominirani za Zlatni globus (“Neruda”) i Oscara (“Ne”), pri čemu je “Jackie” dobila čak tri oskarovske nominacije, uključujući glavnu žensku ulogu Natalie Portman.
---
FILM: El Conde; horor satira; Čile, 2023. REŽIJA: Pablo Larrain ULOGE: Jaime Vadell, Paula Luchsinger OCJENA: ****
---
U međuvremenu je Larrain snimio “Spencer” i ponovno se jedna njegova glumica, Kristen Stewart, našla u utrci za Oscara, a friško je na festivalu u Veneciji osvojio i nagradu za najbolji scenarij filma “El Conde” u kojem je zloglasni čileanski diktator Augusto Pinochet prikazan kao monstrum – 250 godina stari vampir u tumačenju Jaimea Vadella. “El Conde” je imao pogođen tajming za premijeru na Netflixu nakon venecijanskog uspjeha. Naime, premijera je upriličena u tjednu kad se obilježavala 50. godišnjica krvavog vojnog puča u Čileu (11. rujna 1973.), kad je general Pinochet svrgnuo demokratskog socijalističkog predsjednika, ljevičara Salvadora Allendea, okončavši demokraciju na dulje vrijeme u toj zemlji.
Pinochetov desničarski duh i dalje bdije nad Čileom 33 godine nakon što je sišao s vlasti (1990.), odnosno dekadu i pol poslije smrti (2006.), pa su njegovi pristaše održali demonstracije na dan komemoracije, a samo 42 posto Čileanaca drži da je državni udar iz 1973. ubio demokraciju. (Ne)posredno se Larrain doticao Pinocheta i njegove diktatore u ranijim čileanskim filmovima “Post Mortem”, “No” ili “El Club”.
Zatim se profilirao kao filmaš koji otvara zatvorena vrata problematičnih, nerijetko klaustrofobičih privatnih života poznatih ličnosti i dekonstruira njihove mitove, poput Pabla Nerude, Jacqueline “Jackie” Onassis i Diane Spencer alias princeze od Walesa znane kao lady Di. Utoliko, “El Conde” je spoj dviju dominantnih Larrainovih autorskih preokupacija, ali odlazi nekoliko hororskih, satiričnih i fiktivnih koraka naprijed u odnosu na biografske prethodnike pretvarajući Pinocheta u vampira.
Nije poznato je li Larrain posjetio Hrvatsku nakon intervjua za “Slobodnu” (“Nikad nisam bio, volio bih doći. Čini se kao divno mjesto.”) i opazio “desnom” rukom ispisane grafite “Tito vampir”, koji su se mogli vidjeti i u Splitu, recimo na Ovčicama, ali svakako je zanimljivo da je Pinochet baš krvopijac, politički Drakula koji se hrani krvlju i srcima običnih ljudi da bi preživio.
“Smoothie” od još kucajućeg (može i zaleđenog) ljudskog srca njegov je najdraži specijalitet. A vampirsko srce je još i bolje za konzumaciju, savršeno za regeneraciju vampira i čini ih mlađima. Larrainova crno-bijela povijesno-vampirska kronika oštrih satiričnih očnjaka seže unatrag sve do Francuske revolucije, a pripovijeda je naratorica.
---
---
“Naš dragi grof okusio je ljudsku krv sa svih krajeva svijeta. Engleska mu je najdraža. Nažalost, okusio je i krv Južne Amerike, krv radnika. Ne bi je preporučio... Cijela ova farsa počela je stoljećima ranije, u Francuskoj”, slušamo naratoričin glas kao iz nekakve bajke. I “voila”, zatječemo ga, pod drugim imenom (Claude Pinoche), u vojsci Luja XVI.
Tada se hranio krvlju prostitutki i okusio krv s giljotine Marije Antoanete čiju će glavu sačuvati kao suvenir. Ponovno se pojavljuje u 20. stoljeću sa željom da postane kralj i na kraju je zavladao Čileom, “zemljom seljaka bez oca”, kojem je “donio blagostanje”. To blagostanje je, ironično, montažno ispresijecano scenama strijeljanja.
Glavni dio priče počinje nakon što je Pinochet lažirao svoju smrt kako bi izbjegao kaznu za zločine i korupciju. Godinama kasnije, on je opet u Santiagu i sije smrt kao vampir pod okriljem sjena noći, leteći s plaštom na leđima poput Batmana (ili, ajde, Birdmana) nad gradom u šačici ugođajnih i umjetnički veoma nadahnutih c/b kadrova koji pokazuju da je Larrain mogao možda režirati i horor “Drakula: Buđenje zla” na festivalski art način.
Vidjevši naslove u novinama o žrtvama, Pinochetova pohlepna djeca sumnjaju da je to njegovo djelo i dolaze mu u posjet s namjerom da dobiju dio bogatog nasljedstva, tj. novca ukradenog za vrijeme njegove vladavine, za što su u ulozi računovotkinje angažirali bivšu časnu sestru Carmen (Paula Luchsinger; glumila u Larrainovoj “Emi”).
Film u tom dijelu pokušava biti “Nasljeđe” sa svojevrsnim Drakulom na mjestu glave obitelji Logana Roya, ali počinje vrludati kad se Pinochet i Carmen romantično zbliže, nakon čega i ona postaje vampirica. Ipak, scena njezina ekstatičnog prvog vampirskog leta, bolje reći levitiranja, prilično je impresivna i svojom magnetičnošću nadilazi neke pomalo forsirane morbidnosti i grotesknosti pod izlikom art filma.
Središnji segment “El Condea” je slabiji, ali kraj je snažan kao i početak, ustvari i snažniji, čak i jeziv. Naime, Larrain otjelovljuje lik naratorice, također vampirice koja je Pinochetova “najstarija ljubav”, ujedno i njegova “majka”. Ne bi bilo fer otkriti tko je točno ona, ali može se zapisati da je Larrain fino sumirao svoju hororsku satiru. (Političko) zlo nikad ne umire, samo se prenosi dalje.
---
‘Matador‘ u Pinochetovoj videokolekciji
U jednoj od prvih scena kamera prolazi preko Pinchetove VHS kolekcije u kojoj se mogla vidjeti kaseta "Matadora" Pedra Almodovara.
“Nagrade pomažu promovirati film i zabavno je ići na dodjele, ali osobno to nije ono što me pokreće. Ako film dobije nagrade i pozornost, super, a ako ne, to nije razlog zašto snimam filmove. Ne trčim za nagradama, no uživam u njima ako dođu”, izjavio je Pablo Larrain u ekskluzivnom intervjuu za “Slobodnu” krajem ljeta 2020. godine. Vodeći čileanski redatelj je imao i još uvijek ima razloga za uživanje.
Prije našeg intervjua, primjerice, primio je Srebrnog medvjeda na Berlinaleu za “Klub” i njegovi filmovi bili su nominirani za Zlatni globus (“Neruda”) i Oscara (“Ne”), pri čemu je “Jackie” dobila čak tri oskarovske nominacije, uključujući glavnu žensku ulogu Natalie Portman.
FILM: El Conde; horor satira; Čile, 2023. REŽIJA: Pablo Larrain ULOGE: Jaime Vadell, Paula Luchsinger OCJENA: ****
U međuvremenu je Larrain snimio “Spencer” i ponovno se jedna njegova glumica, Kristen Stewart, našla u utrci za Oscara, a friško je na festivalu u Veneciji osvojio i nagradu za najbolji scenarij filma “El Conde” u kojem je zloglasni čileanski diktator Augusto Pinochet prikazan kao monstrum – 250 godina stari vampir u tumačenju Jaimea Vadella. “El Conde” je imao pogođen tajming za premijeru na Netflixu nakon venecijanskog uspjeha. Naime, premijera je upriličena u tjednu kad se obilježavala 50. godišnjica krvavog vojnog puča u Čileu (11. rujna 1973.), kad je general Pinochet svrgnuo demokratskog socijalističkog predsjednika, ljevičara Salvadora Allendea, okončavši demokraciju na dulje vrijeme u toj zemlji.
Pinochetov desničarski duh i dalje bdije nad Čileom 33 godine nakon što je sišao s vlasti (1990.), odnosno dekadu i pol poslije smrti (2006.), pa su njegovi pristaše održali demonstracije na dan komemoracije, a samo 42 posto Čileanaca drži da je državni udar iz 1973. ubio demokraciju. (Ne)posredno se Larrain doticao Pinocheta i njegove diktatore u ranijim čileanskim filmovima “Post Mortem”, “No” ili “El Club”.
Zatim se profilirao kao filmaš koji otvara zatvorena vrata problematičnih, nerijetko klaustrofobičih privatnih života poznatih ličnosti i dekonstruira njihove mitove, poput Pabla Nerude, Jacqueline “Jackie” Onassis i Diane Spencer alias princeze od Walesa znane kao lady Di. Utoliko, “El Conde” je spoj dviju dominantnih Larrainovih autorskih preokupacija, ali odlazi nekoliko hororskih, satiričnih i fiktivnih koraka naprijed u odnosu na biografske prethodnike pretvarajući Pinocheta u vampira.
Nije poznato je li Larrain posjetio Hrvatsku nakon intervjua za “Slobodnu” (“Nikad nisam bio, volio bih doći. Čini se kao divno mjesto.”) i opazio “desnom” rukom ispisane grafite “Tito vampir”, koji su se mogli vidjeti i u Splitu, recimo na Ovčicama, ali svakako je zanimljivo da je Pinochet baš krvopijac, politički Drakula koji se hrani krvlju i srcima običnih ljudi da bi preživio.
“Smoothie” od još kucajućeg (može i zaleđenog) ljudskog srca njegov je najdraži specijalitet. A vampirsko srce je još i bolje za konzumaciju, savršeno za regeneraciju vampira i čini ih mlađima. Larrainova crno-bijela povijesno-vampirska kronika oštrih satiričnih očnjaka seže unatrag sve do Francuske revolucije, a pripovijeda je naratorica.
“Naš dragi grof okusio je ljudsku krv sa svih krajeva svijeta. Engleska mu je najdraža. Nažalost, okusio je i krv Južne Amerike, krv radnika. Ne bi je preporučio... Cijela ova farsa počela je stoljećima ranije, u Francuskoj”, slušamo naratoričin glas kao iz nekakve bajke. I “voila”, zatječemo ga, pod drugim imenom (Claude Pinoche), u vojsci Luja XVI.
Tada se hranio krvlju prostitutki i okusio krv s giljotine Marije Antoanete čiju će glavu sačuvati kao suvenir. Ponovno se pojavljuje u 20. stoljeću sa željom da postane kralj i na kraju je zavladao Čileom, “zemljom seljaka bez oca”, kojem je “donio blagostanje”. To blagostanje je, ironično, montažno ispresijecano scenama strijeljanja.
Glavni dio priče počinje nakon što je Pinochet lažirao svoju smrt kako bi izbjegao kaznu za zločine i korupciju. Godinama kasnije, on je opet u Santiagu i sije smrt kao vampir pod okriljem sjena noći, leteći s plaštom na leđima poput Batmana (ili, ajde, Birdmana) nad gradom u šačici ugođajnih i umjetnički veoma nadahnutih c/b kadrova koji pokazuju da je Larrain mogao možda režirati i horor “Drakula: Buđenje zla” na festivalski art način.
Vidjevši naslove u novinama o žrtvama, Pinochetova pohlepna djeca sumnjaju da je to njegovo djelo i dolaze mu u posjet s namjerom da dobiju dio bogatog nasljedstva, tj. novca ukradenog za vrijeme njegove vladavine, za što su u ulozi računovotkinje angažirali bivšu časnu sestru Carmen (Paula Luchsinger; glumila u Larrainovoj “Emi”).
Film u tom dijelu pokušava biti “Nasljeđe” sa svojevrsnim Drakulom na mjestu glave obitelji Logana Roya, ali počinje vrludati kad se Pinochet i Carmen romantično zbliže, nakon čega i ona postaje vampirica. Ipak, scena njezina ekstatičnog prvog vampirskog leta, bolje reći levitiranja, prilično je impresivna i svojom magnetičnošću nadilazi neke pomalo forsirane morbidnosti i grotesknosti pod izlikom art filma.
Središnji segment “El Condea” je slabiji, ali kraj je snažan kao i početak, ustvari i snažniji, čak i jeziv. Naime, Larrain otjelovljuje lik naratorice, također vampirice koja je Pinochetova “najstarija ljubav”, ujedno i njegova “majka”. Ne bi bilo fer otkriti tko je točno ona, ali može se zapisati da je Larrain fino sumirao svoju hororsku satiru. (Političko) zlo nikad ne umire, samo se prenosi dalje.
‘Matador‘ u Pinochetovoj videokolekciji
U jednoj od prvih scena kamera prolazi preko Pinchetove VHS kolekcije u kojoj se mogla vidjeti kaseta "Matadora" Pedra Almodovara.
