Poglavlje “Kapetanov dnevnik”, sedmo po redu u “Drakuli”, jedno je od najboljih segmenata čuvenog djela Brama Stokera iz 1897., a svakako najstrašnije. Podsjetimo, u tom poglavlju, sastavljenom od dnevničkih i drugih pisanih zapisa, ruski trgovački brod “Demeter” prevozio je privatni teret od Crnog mora do Londona, konkretno 50 neoznačenih drvenih sanduka koji pripadaju transilvanijskom grofu Drakuli.
Sam čudovišni Drakula nalazio se u jednom od njih i morsko putovanje “Demetera” i njegove posade bilo je prokleto u startu, osuđeno na kalvariju. Iako je poglavlje “Captain’s Log” bilo preteča “found footage” žanra, u mnogim filmovima dobilo je tretman fusnote, uključujući “Drakulu” Francisa Forda Coppole koji je iz finalne kinoverzije uklonio scenu dolaska jedrenjaka na odredište, kad monstruozni vampir zaskoči i masakrira neke nesretnike na obali (možete je naći na YouTubeu).
“Kapetanov dnevnik” dobio je 2020. propisan prostor u Netflixovom i BBC-jevom TV projektu “Drakula”, točnije cijelu drugu epizodu kao jedinu iole vrijednu u seriji.
To je bio svojevrsni preludij za dugometražni film “Drakula: Buđenje zla” (“The Last Voyage Of Demeter”), u cijelosti posvećen ukletom brodskom putovanju iz sedmog poglavlja Stokerova romana, ukletijem od “Titanicova”.
“Buđenje zla” je treći veći hollywoodski film o legendarnom vampiru unatrag deset godina nakon spektakla “Drakula: Neispričana priča” iz 2014. i ovogodišnjeg komičnog “Renfielda”. Treći veći i – najveći. “The Last Voyage Of Demeter” je vjerojatno i najugodnije iznenađenje ljetne sezone unutar koje se ističe kao nešto drukčije ne samo u širem žanru strave i užasa (“Boogeyman”, “Dvorac straha”, “Paučina”).
Nakon debija s “Lovcem na trolove”, norveški redatelj Andre Øvredal pokazao je u “Obdukciji Jane Doe” i “Jezivim pričama iz mraka” da je naklonjeniji staroj školi horora. Takav je i “Drakula: Buđenje zla”, dobrodošlo staromodan, suptilno stiliziran i klasičan sporogoreći horor, različit od modernih kratkofitiljnih primjeraka strave (i suvremenih blockbustera) s eksplozijom računalnih efekata i “bu” scena za “rollercoaster” doživljaj tinejdžera u publici.
Ovo je povijesni, gotički (vampirski) horor, ali snimljen s budžetom o kakvom su Hammer produkcije mogle samo sanjati, a koji Øvredal nije potrošio samo na kompjuterske efekte, nego i na masku, kostime i scenografiju. Vampirski žanr Øvredal osvježava smještajući ga negdje između nadnaravne strave i “slashera”, kao i brodske povijesne filmove poput “Bountyja” i “Gospodara i ratnika”.
Naime, u sličnim filmovima moreplovci moraju izlaziti na kraj s valovima i olujama, a “The Last Voyage Of Demeter” plovidbu čini još pogibljenijom zahvaljujući Drakuli (Javier Botet) koji na njih vreba kao Alien posadu “Nostroma”, samo što “osmi putnik” ovdje ima vampirske zube. Jedrenjak je čak klaustrofobičniji od svemirskog broda i ima više mračnih koridora odakle monstrum može izletjeti iz sjene, skriven od skromnog snopa svjetlosti fenjera ili svijeća.
Režija pogoduje takvoj košmarnoj atmosferi i umješno gradi ugođaj misterije, tenzije i bezizlazne situacije, tj. osjećaj zatočenosti s čudovištem usred mora, izazivajući zanimanje gledatelja unatoč podužem trajanju (blizu dva sata) i već poznatom ishodu priče.
Posada “Demetera” ne može se tek tako iskrcati s broda, uključujući kapetana Eliota (veteran Liam Cunningham) i njegova unuka Tobyja (Woody Norman; “Idemo, idemo”), prvog časnika Wojcheka (sve zaposleniji David Dastmalchian), liječnika Clemensa (Corey Hawkins; “Straight Outta Compton”) i mornara Olgarena (Stefan Kapičić).
Treći “Alien” je također uzor Øvredalu, kao i “Stvor” i “Predator”, a redatelj uspijeva kreativno orkestrirati žanrovske referencije (“Isijavanje”) i izokrenuti postavku akcijskog filma “Pod opsadom” (Steven Seagal kontra terorista/Drakula protiv mornara), kao i neka očekivanja gledatelja u pogledu toga tko ne bi smio stradati. Kapetan i mornari otkrivaju zaklanu stoku i psa s tragovima ugriza na vratu, te nestanak svih štakora kao da ih je nešto otjeralo.
“Brod bez štakora... nešto tako se protivi prirodi”, slušamo nečije zlokobno opažanje. Misteriju i fatum potiče i pronalazak boležljive slijepe putnice (Aisling Franciosi; “Slavuj”) kojoj treba transfuzija krvi jer “žena na brodu je loša sreća”. Kad se jedne noći izobličena pojava ukaže u Olgarenovu durbinu, u njemu raste sumnja da “nešto je neprirodno na brodu sa nama” i “Demeter” plovi prema neizbježnoj sudbini, istaknutoj i u izvornom naslovu (ključne riječi “the last voyage”).
Pa ipak, svaki hrabri fan žanra trebao bi se ukrcati na “Demeter” u filmu koji donosi još nekoliko finih “bu” scena, s naglaskom na trenutak kad munja osvijetli Drakulu u drugom planu na palubi iza mornara, za Øvredala ekvivalentan momentu prvog ukazanja monstruma u “Špilji užasa”.
U ovom filmu Drakula je krvožedna demonska kreatura nalik oživljenoj vodorigi i nema milosti prema nikome, jezivo ponavlja vapaje žrtava kao Predator i nikad ga ne vidimo u romantično-zavodničkom ljudskom obliku, međutim, pozitivno je da ga najvećim dijelom glumi čovjek u kostimu ispod maske i tek povremeno je plod CGI-ja.
Øvredal dojmljivo oslikava Drakulinu monstruoznost, ali vampirskom hororu daje dozu ljudskosti i dodirljive tragike i usuda kakvu je posjedovao “Blade II”, pronalazeći nešto metafizičko u kontrastu noći i dana, krvi i vode (mora). Nije iznenađenje da je Øvredal dobio pohvalu kralja horora Stephena Kinga. “Drakula: Buđenje zla” je kraljevski vampirski horor.