Svestrana španjolska glumica i oskarovka Penelope Cruz s lakoćom glumi i na talijanskom jeziku. Nakon “Bez pomaka”, Cruz govori talijanski i u “Beskrajnoj ljubavi” (“L’Immensita”) redatelja Emanuelea Crialesea, premijerno prikazanoj na
Venecijanskom festivalu.
Penelope ostvaruje još jednu dobru izvedbu nakon recentnih filmova (“Ego protiv ega”, “Na rubu”) i potvrđuje da je puno bolja u dramskim ulogama (“Opsesija”, “Voleći Pabla”, “Svi znaju sve”, “Wasp Network”) nego kad odluči snimiti nešto komercijalno (“Zoolander 2”, “Pirati s Kariba 4”, “355”). Glumica je vrlo uvjerljiva, neovisno o tome što ne glumi na materinskom jeziku ili engleskom.
Crialese se odužio glumici kadrirajući je s puno ljubavi, na tragu njezina kućnog redatelja Pedra Almodovara (“Slomljeni zagrljaji”, “Paralelne majke”...). Krupni planovi filmičnog Penelopeina lica iz profila otvaraju film, smješten u Rim sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Oči, usne s cigaretom, naušnica na uhu. Tako upoznajemo njezinu Claru, suprugu biznismena Felicea (Vincenzo Amato) i majku troje djece, tinejdžerice Adriane (Luana Giuliani) i mlađih klinaca Gina i Diane (Patrizio Francioni, Maria Chiara Goretti).
Felice vara Claru, a i postaje sve nasilniji, što se odražava na nju i djecu, posebice Adrianu, koja misli da je dječak s imenom Andrew (možete je zvati i Adri) i počinje se tako odijevati, predstavljati prema van, recimo vršnjakinji Sari (Penelope Nieto Conti) koju upoznaje u “baraka naselju” iza polja trske.
”Što je najvažnije, ono što imamo iznutra ili izvana?”, pita Adri učiteljicu. Transrodni motiv bitan je za priču, osobnu za redatelja Crialesea, ali “Beskrajna ljubav” manje je fokusirana na “woke” politiku, a više na univerzalno odrastanje nekog (senzitivnog tinejdžera/tinejdžericu) tko je drukčiji, neovisno o tipu drukčijosti, odnosno njegov/njezin bliski odnos s majkom tijekom prelaska trnovitog puta do odrasle dobi.
Clara evidentno ima sve veće psihičke smetnje, no svejedno nastoji djeci omogućiti bijeg od tmurne stvarnosti, bilo da se ona i Adri utrkuju i vrište na ulici usred gužve, da neočekivano počne prskati klince gumom za polijevanje, potiče ih na pjevanje i pridruži im se u igri ispod stola tijekom svečane večere ili da ih vodi u kino na klasike poput “Doktora Živaga”.
Adri uči od majke i često poseže za eskapizmom kako bi pobjegla od disfunkcionalne obitelji i predrasudnog društva, zamišljajući pjevne i plesne točke sa sobom i plavokosom mamom u glavnoj ulozi u nekoliko lijepih scena fantazijskog odmaka, sa simboličnom uporabom crno-bijele.
U takvim trenucima filma “L’immensita” Crialese hvata odrastanje u beskraju i suptilno se nameće kao redatelj s darom za sliku i glazbu (talijanska verzija melankolične pjesme “Where Do I Begin?” iz filma “Ljubavna priča”), odnosno perceptivni dječji “sense of wonder” koji pronalazi i u prizorima poput bacanja kecelja kroz prozor u usporenom pokretu.
Redatelj je tu daleko najinspirativniji u melodramskoj “crno-bijelo u boji” evokaciji autobiografskih memoara iz formativnih godina, što je u posljednje vrijeme u modi. “Beskrajna ljubav” fino se nadovezuje na “Romu”, “Minari”, “The Hand Of God”, “Idemo idemo”, “The Tender Bar”, “Fabelmanove” i “Vrijeme armagedona”.