Hvalospjevi Martina Scorsesea na račun Arija Astera nastavili su se friškim filmom potonjeg redatelja “Beau se boji” (“Beau Is Afraid”). Scorsese je Astera nazvao “jednim od najneobičnijih novih glasova u svijetu filma”, a u kontekstu njega i “Beau se boji” rekao je: “Osjećaj za rizik toliko je jedinstven i moćan da danas nema puno redatelja koji to mogu učiniti na ovoj razini.”
Aster se proslavio “Naslijeđenim zlom” i potvrdio titulu nove nade žanra i američke kinematografije “Festivalom straha”. Rukopis ovog filmaša u startu je bio specifičan. “Hereditary” i “Midsommar” nisu tipični horori, već jedni od onih uzvišene (“elevated”) vrste.
To su filmovi u kojima je obiteljska tragedija i trauma okidač za horor, pa i katalizator događaja s fokusom na međuljudske odnose u familiji ili vezi mladića i djevojke. Horor opstoji i u “Beau Is Afraid”, no film je u jednakoj ili čak većoj mjeri psihološka drama lynchovskog “mindfuck” tipa i apsurdna crna komedija.
Prijašnji Asterovi filmovi također su koketirali s dramskom psihologijom i mračnom komedijom, poigravajući se s umom likova i gledatelja, ali ne kao “Beau se boji”, njegov treći i najambiciozniji uradak, trosatna košmarno-halucinogena odiseja (u glavi) titularnog lika, možda i samog redatelja koji koristi priliku da izbaci iz sistema sve što ga tišti i istjera neke vlastite demone. Paralela se u pogledu ambicioznosti može povući s trećim filmom P.T. Andersona, također trosatnom “Magnolijom”.
No, ovo je prije Asterova “Majka!”, “Sinegdoha, New York” ili “Ubojstvo svetog jelena”, odnosno njegov odgovor na uvrnuta ostvarenja Darrena Aronofskog, Charlieja Kaufmana i Yorgosa Lanthimosa, koja su neke gledatelje navela da počnu puhati i vrpoljiti se u fotelji, te na koncu i da pobjegnu iz kinodvorane glavom bez obzira, kao što ih navodi i “Beau Is Afraid”, drugi takav ovogodišnji film nakon “Babilona”.
Jedni će smjesta zamrziti “Beau se boji”, drugi ga zavoljeti, a treći, poput potpisnika ovih redaka, zapisati da će se prava vrijednost filma moći bolje procijeniti s odmakom vremena, na neko iduće gledanje. Problem je što “Beau Is Afraid” baš i ne vuče tako skoro na novo gledanje.
Film je u jednakoj mjeri fascinantan i naporan, intiman i distantan, prilično neujednačen, ali svakako intrigantan, distinktivan i originalan, vrijedan pažnje za ambicioznije filmofile koji će ga kompulzivno gledati, strpljivo dočekati kraj i nagovarati prijatelja/icu da izdrži do odjavne špice kad poželi otići u posljednjem činu koji testira otpornost gledatelja (“Čekaj, još malo!”).
Da je Aster pripremio nešto, blago rečeno, nesvakidašnje, sugerira uvod u kojem redatelj budi unutarnjeg Gaspara Noea. Ekran je neko vrijeme crn i samo čujemo potmule zvukove i dijaloge. Kad tračak svjetla proviri u kadru, gledatelj shvaća da zbivanja prati iz perspektive novorođenčeta. Mali Beau Wassermann upravo dolazi na svijet, ali će, nesretan, ispasti na pod doktoru koji će ga pljesnuti po stražnjici da zaplače.
Iduća scena: odrasli Beau (uobičajeno izvrsni oskarovac Joaquin Phoenix) nalazi se kod psihijatra (Stephen McKinley Henderson), a ovaj mu pripisuje nove lijekove za tjeskobu i ispituje ga kako se osjeća u vezi sa skorašnjim posjetom majci, i to baš na godišnjicu očeve smrti. Nije isključeno da je cijeli nadrealno pozicionirani film zapravo Beauova halucinacija ili preslik njegovih košmara.
Kvart u kojem Beau živi potencirani je odraz čistog ludila današnjeg svijeta, urbana distopija. Ljudi se tuku i ubijaju na ulici, prijete da će skočiti s nebodera, leševi leže na asfaltu, a tu je i serijski ubojica koji ubija prolaznike gol kao od majke rođen. Kad se Beau zaleti po vodu u dućan preko puta kuće, beskućnici će zauzeti njegov stan i on će prespavati noć na skeli, gdje će ga ujutro probuditi bušilica radnika i natpis “Isus vidi vaše grozote”.
Ako to nije dovoljno za ugođaj filma, recimo i da susjed opetovano ubacuje poruke ispod Beauovih vrata tražeći da stiša glazbu koja kod njega uopće ne svira. Tjeskoba i paranoja odlično je uspostavljena u prvoj i najboljoj trećini filma, a scene Beauovih dvaju telefonskih razgovora, najprije s majkom Monom (Patti LuPone), zatim i dostavljačem na njezinoj adresi, spadaju među nešto najnelagodnije i najtenzičnije u Asterovoj filmografiji.
Naime, Beau je izgubio ključeve od stana i propustio let za posjet majci, koja će ga s druge strane žice počastiti uzdasima razočaranja i neugodnom tišinom. Nakon što ponovno nazove majku, poziv preuzima dostavljač koji je u kući pronašao njezino beživotno tijelo. Tada počinje Beauova odiseja da stigne na njezin sprovod.
Nakon što Beaua, nagoga taman da vidimo njegove nabrekle testise, udari auto i ubode ga serijski ubojica, o njemu skrbi čudnovata, jezivo nasmiješena obitelj (Nathan Lane, Amy Ryan, Kylie Rogers), a u bijegu od njih on će sresti putujuću skupinu glumaca i prisjećati se krstarenja iz djetinjstva i zaljubljivanja u vršnjakinju Elaine (Julia Antonelli) prije konačnog povratka kući.
Mladog Beaua glumi Armen Nahapetian, koji izgleda kao digitalno pomlađeni Phoenix da nadrealnost bude još veća. U tom segmentu se potencira “freudovski” podtekst filma kad majka (tad je igra Zoe Lister-Jones) ispriča sinu da je njegov otac umro nakon što ga je začeo i po prvi put svršio u svome životu, usadivši mu strah od seksa i smrti, tako da njegov novi susret s odraslom Elaine (Parker Posey) može biti i humorno intoniran, ozvučen hitom Mariah Carey ”Always Be My Baby”.
Najbolja, najmaštovitija i najdirljivija scena filma dolazi u trenutku Beauova susreta s kazališnom trupom. Posebna predstava kazališta na otvorenom, u šumi, zamagljuje granicu između publike i izvođača, odigranog i stvarnog. Beau postaje dio predstave, a Aster poetički izvanredno spaja igrokaz, “stop motion” animaciju i fantaziju, orkestrirajući njegovu odiseju kroz prostor i vrijeme, na razmeđu sna, sjećanja i maštanja, unutarnjih strahova i nadanja, prošlosti, sadašnjosti i moguće budućnosti. Jedna od najnezaboravnijih scena godine.