Osvježenje je danas vidjeti blockbusterski film nekog hollywoodskog “major” studija koji traje samo 90-ak minuta, umjesto dva-tri sata, a nije ni usko vezan za neku franšizu kao nastavak ili prednastavak, niti je čisti remake, reboot ili, pomodno, requel nekog zvučnog klasika.
Taj film je SF akcijska avantura studija Sony/Columbia Pictures naslovljena “65” (“65”) i zaslužuje plus u startu samo zbog toga, posebice jer je nefranšizni koncept u visokobudžetnoj blockbusterskoj kinematografiji svojevrsni dinosaur, vrsta suočena s izumiranjem.
Sukladno tome, štosno je, možda i ironično, da se “65” odvija u prapovijesti, na kraju geološkog razdoblja Krede, nedugo prije nego što je udar asteroida načinio dinosaure izumrlom vrstom.
Koncept je djelo redatelja i scenarista Scotta Becka i Bryana Woodsa, proslavljenih scenarijem za odlično “Mjesto tišine”, a s premisom o astronautu koji završi na planetu prepunom dinosaura, Zemlji u prošlosti, sugerirao je križanac “Planeta majmuna” i “Jurskog parka” ili “Jurskog svijeta”.
Ipak, “65” iznevjerava očekivanja kao naizgledna inverzija SF klasika s Charltonom Hestonom. Sjetimo se, Hestonov astronaut je nekako završio na nepoznatom planetu nalik našem, tj. ispostavilo se da je to futuristička, postapokaliptična Zemlja, gdje su majmuni preuzeli vlast od ljudi, što je redatelju Franklinu J. Schaffneru poslužilo za satiričan komentar našeg svijeta od prošlosti do sadašnjosti i budućnosti, kakav nije na snazi u filmu “65”.
Astronaut Mills u tumačenju Adama Drivera, glumca sklonijeg dramskim nastupima (“Paterson”, “Bračna priča”, “Posljednji dvoboj”, “Dinastija Gucci”, “Bijela buka”), završit će na prahistorijskoj Zemlji prije 65 milijuna godina, ali kvaka je u tome da on ne dolazi iz naše sadašnjosti i budućnosti.
Prapovijesna Zemlja je, naime, Millsova sadašnjost, ne pradavna prošlost. Nakon što kamera u uvodu filma prolazi pokraj zvijezda u beskonačnosti svemira, slično kao u “Kontaktu” Roberta Zemeckisa, natpis otkriva kako su “prije dolaska čovjeka druge civilizacije istraživale nebesa”.
Mills je jedan od tih istraživača iz druge civilizacije i galaksije “prije mnogo vremena”, što je zgodno računajući Drivera u za njega netipičnoj glavnoj akcijskoj ulozi kao nekoga tko je glumio u “Ratovima zvijezda”, a i močvarni predjeli prapovijesne Zemlje podsjećaju na planet Dagobah iz “Imperij zvraća udarac”. “Prije 65 milijuna godina posjetitelj je prisilno sletio na Zemlju”, ispisuje natpis nakon što “dalekometna istraživačka misija” pođe po zlu zbog “neočekivane meteorske aktivnosti”.
Svemirski brod se sruši na nepoznatom planetu s Millsom kao naizgled jedinim preživjelim putnikom koji se otisnuo na svemirsko putovanje s matičnog planeta Somaris ne bi li pronašao lijek za bolesnu kći Nevine (Chloe Coleman; “Otkrila sam špijuna”, “Metak i milkshake”) i ubrzo doznaje da je među živima još jedna putnica, vršnjakinja njegove kćerke Koa (Ariana Greenblatt).
Dakle, “65” nudi alternativnu povijest čovječanstva, pa i Zemlje: Mills je pripadnik futuristički napredne humanoidne civilizacije iz prošlog vremena, a sletjet će na naš planet napučen dinosaurima koji za njega nisu prapovijesna stvorenja, već neznani alieni. Spoj visokotehnološkog (čovjek s “hi-tech gadgetima”) i primordijalnog (dinosauri) intrigantno je postavljen a la “Quiet Place”, premda treba neko vrijeme da gledatelj apsorbira njegovu kontradiktornost koja mu ne ide uvijek na ruku.
Treba vremena i da se gledatelj navikne na alternativnu viziju prahistorije gdje su došljaci s drugog planeta (Koa) naškrabali neke stvari po zidu špilje skrivajući se od dinosaura, a oni, pak, ne izgledaju sto posto kao beštije na kakve smo naučili, već nekakve nove verzije raptora, T-Rexa, pterodaktila...
No, tko prihvati postavku “65”, ostaje mu dobrodošlo bazičan, vizualno suptilan (nerazmetljivi CGI efekti) i nerijetko solidan “survival movie” unutar žanra SF akcijske avanture s “bu scenema” iz horora tipa “Mjesto tišine 2”, nemjerljivo bolji od relativno sličnog filma “Zemlja: Novi početak”, “au pair” s “Alphom” i ništa lošiji od precijenog prednastavka “Predatora” zvanog “Prey”.
Mills i Koa moraju “biti tiho” (“A Quiet Place”) i “kretati se prema planini” kako bi došli do kapsule za bijeg, usput preživljavajući napade dinosaura. Napadi povremeno podsjećaju na “Jurassic Park” ili “Jurassic World”, od čije je sjene nemoguće pobjeći, stoga Beck i Woods ubacuju referencije ili parafraze.
Divovski trag stopala u blatu, uznemireni senzor kretanja u bojama i “T-Rexovo” oko na prozoru kapsule upečatljivi su trenuci. Tu je i albino dinosaur iz pećine, kao nekakva dinosaurska verzija monstruma “Špilje užasa”, s kojim će se Mills upustiti u kreativno režiranu borbu (gledamo njihove male hologramske inačice u senzoru kako se bore).
Redatelji uspijevaju dati i nešto svoga računajući prapovijesni “setting” i lasersku pušku u rukama astronauta, tj. “survival” s povremenim hvalevrijednim uplivima obiteljske drame i humora u odnosu Millsa i Koe. Klimaks je prilično uzbudljiv i uključuje T-Rexove, spasonosne erupcije gejzira i bijeg s planeta Zemlje prije udara asteroida koji prijeti istrijebiti dinosaure i dinosaurske filmove kao što je “65”.