Sedam desetljeća njeguju i brižno čuvaju tradiciju i običaje Konavala. KUD Čilipi, institucija utkana u život ovog konavoskog mjesta, osnovana je davne 1954. godine kao Kulturno prosvjetno društvo Vladimir Nazor. Temelji društva datiraju još s početka 20. stoljeća kada je učitelj Niko Skurić učenike podučavao tradicijskim pjesmama i plesovima i tako razvijao privrženost folklornoj baštini. Tada se okupljalo, sviralo i balalo ispred zgrade Seoske blagajne danas Zavičajnog muzeja.
- Šezdesetih su se otvorili hoteli, dogradila se zračna luka, prošla magistrala, došla je struja pa se turizam počeo događati i izvan urbanih središta. Iz turističke agencije Atlas su tada došli u Čilipe i kad su vidjeli da gotovo sve žene još uvijek na misu dolaze u nošnji, došli su na ideju proširiti svoju izletničku ponudu kroz nedjeljne folklorne priredbe ispred crkve – priča nam o povijesti KUD-a predsjednik Stipica Vezilić.
U KUD-u su za godinu dana uspjeli osnovati tamburašku i balarinsku sekciju. Prvi nastup čilipskih folkloraša pred crkvom sv. Nikole bio je 1967. godine. Balalo se na makadamu, čeljad ih je stojeći gledala. Izvornost i autentičnost folkloraša turistima se posebno svidjela pa je ova izletnička tura prihvaćena, a čilipski folklor iznimno posjećen. I danas svake nedjelje u 11 i kvarat, na istom mjestu samo uređenom, pokazuju raskoš konavoske baštine i ‘vezu‘ povijest svoga mjesta.
Od Tuđmana do Thatcher
Marko Matić u KUD-u Čilipi je od početaka, točnije od 1966. godine. Plesati ga je u Omladinskom domu učio Stipičin djed Stijepo. Već sa 17 je postao balarin KUD-a. Prvi nastup, prisjeća se, bio je emotivan ali i zastrašujući jer ‘lako je na probi, ajde pleši pred tisuću gosta!‘ Balarin je bio do osnivanja klape Čilipi u sklopu KUD-a, ušao je u prvu postavu kao prvi tenor. U klapi je 40 godina, a uz njega čine je Miho Borovinić i Stijepko Krilanović drugi tenor, Stipica Vezilić bariton, Mato Pendo i Mato Paškov bas.
- Imali smo krasnih izleta, kad bi završila sezona mi bi putovali i nastupali. Cijelu Hrvatsku i Europu smo obišli. Samo u Njemačkoj smo tri puta nastupili - kaže nam Marko koji u KUD-u niže već 57 godina.
Najdraži nastup sugovornici ne izdvajaju, kako kad su im svi dragi. Dolazili su im na nastupe u Čilipe gotovo svi hrvatski predsjednici Franjo Tuđman, Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović... ‘Bila je i Margaret Thatcher‘, prisjetio se Stipica. Dosta stranih državnika je gledalo njihove plesove, crkveni velikodostojnici... Brojne face koje bi došle u Dubrovnik, Atlas bi doveo na čilipski folklor.
A folkloraši nikad nisu zanemarili svoje Čilipe jer ‘KUD je mjestu bio sve, gradio ga i pomago mu‘. Financirali su izgradnju prvog dječjeg vrtića u Konavlima, onog čilipskog, obnovu kuće Katićan u kojoj su sada prostorije KUD-a, Zavičajne kuće Konavala, Doma kulture, pomogli su i prilikom gradnje igrališta u mjestu.
U dugih 57 godina nastupanja pred crkvom čilipski folkloraši jedino nisu balali 1992. kad su Konavle bile pod okupacijom agresora. Iako je više od 70 posto kuća u Čilipima bilo spaljeno, uništene nošnje i tambure, rat raselio čeljad, folkloraši se nisu dali.
- Dok smo još bili po hotelskim sobama jer kuće su nam spalili, odlučili smo nastavit‘ s folklornim priredbama odmah nakon deblokade. Već 1993. smo nastavili balat‘, a recimo i ja i Marko smo se u svoje kuće vratili tek 1997.. Nismo imali ni kuće ni kućišta ali smo gledali kako kupit robu i sašit nošnju, kako nabavit instrumente, taj nekakav duh je u ljudima postojao i nije bilo pitanje hoćemo li ili nećemo, nego idemo se odmah vratit balat‘ pred crkvu. Nije u mjestu bilo ni jednog gosta, mještana je bilo jako malo, ali balali smo da se održi život u spaljenom kraju, da ta djeca i mladi vide da se moramo vratit‘ svome domu jer to je vrijedno i da ono što su naši prethodnici ustrojili ne smijemo izgubiti. Učili smo mlade ponovno, uspjeli ljude održati na okupu jer želja za folklorom je uvijek bila u nama – ističe Stipica, a Marko dodaje kako to ne čudi jer su Konavljani radišni i privrženi domu. Mnogo je kulturnog blaga uništeno u Domovinskom ratu, jer prije je svaka konavoska kuća imala narodnu nošnju. Ipak, uspjeli su izraditi novo, obnoviti ono što je ‘preživjelo‘, tako da danas ovaj kraj obiluje narodnim nošnjama. Vrijedno je spomenuti kako je Marko od ratnog vihora uspio spasiti dobar dio fundusa Muzeja Konavala jer je uz pomoć tadašnje kustosice Marine Desin eksponate sakrio u gustijernu.
U bječvama ko u japankama
Prema Markovoj računici, s klapom i KUD-om od 1. travnja do 1. studenog barem se stotinu puta obuče u nošnju. Kroz 57 godina u folkloru sigurno se obukao četiri tisuće puta, možda i više. Koliko je tek turista vidjelo konavoske običaje...
- Na Uskrs 1984. tu pred crkvom je bilo 2400 gostiju, a inače smo prije rata uvijek imali prosjek oko tisuću gosta po nastupu. Kroz 33 nedjelje naš nastup u sezoni bi pogledalo oko 33 tisuće turista.
Doznajemo kako se članovi upisuju već u prvom osnovne, ‘teže je muškiće zainteresirati za ples nego djevojčice jer svi bi radije igrali nogomet nego balali u folkloru‘. Tamburaša je teže ‘stvoriti‘ nego balarina jer ‘treba stalno vježbati svirati, a balarin jednom nauči balat i ne zaboravlja‘.
Nikša Car i Teo Skurić, jedan svirač, drugi balarin, među mladim su uzdanicama KUD-a, vjerni članovi još od sedme godine života. Na početku je bilo ‘ide cijelo društvo svirat tamburice, idem i ja probat i malo pomalo, krenuo je‘ samozatajno će Nikša koji je baš nedavno upisao Glazbenu akademiju. U Zagreb na fakultet će i Teo kojem su ove godine čak izašli u susret na poslu pa je nedjeljom ujutro slobodan kako bi mogao nastupati s KUD-om. Iako ih život vodi iz mjesta, nastupe u sezoni ne namjeravaju propuštati.
- Nitko se od nas ne vidi bez KUD-a koji nas je baš zbližio kroz balanje i sviranje. Naša generacija stvarno se dosta povezala na folkloru, dosta smo i putovali zajedno, poprilično je članova našeg godišta ostalo i dalje nastupa, jer poslije dvadesete znaju odustajati – kaže nam dvojac.
Iako nam zvuči nemoguće, uvjeravaju nas kako ni sviračima ni balarinima nije problem dok sunce prži balat‘ u nošnji i debelim vunenim bječvama, ‘to je kao nekome bit‘ u kostimu i japankama‘.
- Ne pecka vuna, niti jedva čekamo skinut bječve. Vruće jest nastupati oko podne ali navikli smo, nakon nastupa u nošnji se i na kavu ide – kažu stariji sugovornici, a mlađi se kroz smijeh nadovezuju:
- Iako se subotom izađe vanka, u neđeju smo tu, isto refa folklor, 45 minuta balaš ili sviraš i više ne boli glava.
Kad smo ‘odradili‘ vrućinu poteglo se i pitanje, naravno u humorističnom tonu, kome je teže, onima što sviraju ili što balaju?
- Svirači drže tamburu u ruci, a plesači curu. E ali mi svirači smo pod suncobranom, a oni su na suncu! - krenulo je simpatično pripetavanje.
I tako to kod čilipskih folkloraša bude, nakon plesa i svirke, slijedi smijeh i druženje. Iz nastupa u nastup i tijekom proba. Za budućnost KUD-a ne strahuju. Trenutno je stotinjak članova, dobi od 7 do 83 godine. Tri su sekcije s više od 50 malih balarina, dvije sekcije malih tamburaša, tu su i mali lijeričari, a u prvom sastavu je oko 30 plesača i 20 tamburaša. I nitko od KUD-a ne odustaje, ni oni koji su tu, ni oni koje život vodi izvan mjesta jer ‘Konavle su uvijek prvi izbor‘. Tako je ovdje od malih nogu, generacije odrastaju uz ljubav prema domu i tradiciji. A to im, kažu nam, nitko ne nameće, jednostavno takva je konavoska duša.