Zahvala sestrama i njegovateljicama
Nepokretnog oca odmah su prebacili u bolnicu. U Domu je ostala supruga Klare, iščekujući njegov povratak. Vratio se 16 dana nakon otkrića virusa u njegovom organizmu.
Za divno čudo, Momčilo Kostić nije imao simptome bolesti, te je tih 16 dana proveo u bolnici vedar i optimističan, kakav je cijeloga života, usprkos teškom zdravstvenom stanju. Njegova supruga jedva ga je dočekala ponovo zagrliti u njihovoj sobi u Domu, u kojem žive zadnje dvije godine.
Njihova kći Gordana Ratković prepričava nam zašto su roditelji, oboje invalidi s težim dijagnozama, morali u Dom. Trenerica plivanja Goge, kako je znaju svi koji su ikad vodili djecu na bazen, prije 6 godina postala je majka, i kad je njezina djevojčica Anika imala tek 4 mjeseca, počela je kalvarija s roditeljima. Sestra, koja živi na dalekom Cipru, nije joj mogla pomoći, pa je skrb za roditelje koji su živjeli u zidinama, u stanu s previše skalina, pregazila njene mogućnosti. Majka je još mogla živjeti samostalno, ali je pošla za suprugom u dom jer su zajedno više od 50 godina, pa je to za nju bilo sasvim prirodno. Odluka je pala na Dom za starije Dubrovnik, gdje zajedno žive u svojoj sobi, a kći ih je do korona pandemije svakodnevno posjećivala. Sad jedva čeka da sve ovo prođe, kako bi konačno opet zagrlila voljene roditelje.
- Želim se zahvaliti svim medicinskim sestrama u bolnici, na Infektologiji 2, te svim sestrama i njegovateljicama u Domu koje su požrtvovno brinule i brinu za moga oca i majku – istaknula je na početku Goge. Otac puni 80 godina za nekoliko dana, 19. svibnja.
'Mislila sam da je gotovo'
- Zbog dijabetesa je izgubio noge. Majka ima razne kardiovaskularne bolesti i probleme s nogama, vodi se kao nepokretna. Na Uskrs, 12. travnja popodne, stigli su rezultati testova na koronavirus u Domu, i pokazalo se da je očev nalaz pozitivan, dok je majčin bio negativan. Što je neobično, jer su dijelili sve, pili iz iste čaše... Detektirali su da je pozitivan brisom iz nosa. On je odmah prebačen u bolnicu. Posjeta, naravno, nije bilo, samo telefonski pozivi. Rekao bi mi na telefon 'Ne brini, odlične su ove sestre, daju mi jest', pit', brinu o meni, nemam nikakvih problema' – prisjeća se s osmijehom Goge. - Otac nije imao nijedan simptom bolesti. Da ga nisu testirali, ne bi se ni znalo da ima koronu. To je nevjerojatno za čovjeka koji je dijabetičar, kronični bolesnik koji prima tri različite vrste inzulina dnevno. Otkad je počela korona, stalno se govori da su baš najugroženiji dijabetičari i onkološki bolesnici. Kad sam dobila vijest da je pozitivan i da ide u bolnicu, počela sam se s njime opraštati jer sam mislila da je gotovo. Smirila sam se kad sam čula da nema nikakvih simptoma. Niti je kašljao, niti imao febru niti se osjećao slabo. Ali moralo se reagirati, pošao je u bolnicu jer je mogao u tih 15 dana razviti simptome. Strahovali smo svih tih 15 dana – prisjeća se Gordana.
- Stalno smo na televiziji pratili koliko je umrlih, da takvi bolesnici teško preživljavaju. Da je razvio simptome, ne znam bi li preživio. Na svu sreću, kakav je ušao u bolnicu, takav je i ostao. On je inače mentalno jak i vedrog duha, što ga je spasilo od depresije nakon amputacija zbog dijabetesa. Nakon nekog vremena ponovili su mu test i bio je negativan. Poslije još nekoliko dana, opet se pokazao negativnim pa je mogao natrag u Dom. Sreći nije bilo kraja! Posebno je sretna bila majka, jer svako odvajanje njima stvara veliki emotivni i psihički stres. Pogube se bez svojih rituala. Navikli su da budu jedno kraj drugoga. Jedva čekam da ih zagrlim, da vidim jesu li se promijenili, smršavili ili se zdebljali... – kaže njihova kći.
'Dobro sam!'
- Sad, kad je prebolio koronu, više je ne može dobiti, tako su nam rekli liječnici epidemiolozi. Koliko dugo, nitko nije siguran jer je riječ o bolesti koja će tek pokazati sve svoje karakteristike. Svakako, moj je otac medicinski fenomen kad je uspio ovo preživjeti – kazuje Goge. – Sretna sam što je majka bila negativna na test iako se oni dvoje nisu razdvajali, virus se prenosi kapljičnim putem, a oni su 24 sata jedno kraj drugoga – kaže o još jednom čudu. - Kad se radi o njima, bojala sam se i obične prehlade, a kamoli korone... Nije lako kad čujete tih dana da je u Italiji umiralo dnevno na stotine ljudi... Nismo uopće spavali...
Do daljnjega u Domu, naravno, nema posjeta, ali se redovno čuju na mobitel. Otac je i dalje vedrog i nesalomljivog duha, pa na svako 'Kako si?', odgovara s 'Dobro sam!'. Momčilo Kostić, poznat pod nadimkom Cakani, inače je bio kućni meštar istog Doma u kojemu sada živi, a jedno vrijeme čak i v.d. ravnatelja, prisjeća se njegova kći. Dio osoblja iz njegova radnog vijeka danas brine o njemu. Život uistinu piše romane...