Svima nam je srce puklo tog 18.11.1991. godine, kad je do nas stigla vijest da se grad heroj više nije mogao braniti. Nije uspio, koliko god je to ostatku Hrvatske izgledalo drugačije. A mi, na drugom kraju zemlje, ostavljeni i odvojeni od svega, promislili smo kako bi i nas na krajnjem jugu, baš kao i Vukovar na istoku, mogla zadesiti slična sudbina. Jer takva borba koju su vukovarski branitelji priredili agresoru, svih nas je držala. Dubrovački su branitelji bili u lošoj situaciji, grad okružen, bez igdje ičega, bez oružja, s malo ljudi, samo sa srcem, studeni '91. bio je užasan na dubrovačkom području. Nakon teške bitke za Bosanku, 18. studenoga stiže vijest, ona koju nismo očekivali, najgori mogući scenarij - pao je Vukovar.
-Kako sam bio ranjen 9.11. na Bosanci, na dan kad je pao Vukovar bio sam na kućnoj njezi. A što da ti rečem kako je bilo kad je stigla vijest, užas jedan, kako će bit'... Uglavnom taj osjećaj je bio strašan, jer znamo što su momci u Vukovaru radili, kakav su žestok otpor pružali, a nisu uspjeli. Normalno, odmah je svima bio taj osjećaj da bi se to i ovdje moglo dogoditi, imali smo osjećaj da će sve past'.. - prisjeća se današnjeg datuma 1991. godine dubrovački branitelj Dragan Klepo koji je vijest o padu grada heroja primio doma čekajući zacijeljenje noge nakon ranjavanja u bitci za Bosanku, gdje je izgubio brojne prijatelje branitelje, u mjesecu koji je ionako sam po sebi bio najteži za Dubrovnik.
Slično se prisjeća i branitelj Mišo Vukojević, također Pilar, član HRM-a, koji je vijest dočekao na položajima po Gradu, nakon Bosanke.
-Bili smo po Gradu, držali smo položaje ovuda, a ta vijest nas je sve bacila u depresiju, odmah smo promislili da bi ista sudbina mogla zadesiti i nas, koji smo položaje držali bez igdje ičega, bez oružja, ma užas. Sjećam se da se strah odmah pojačao sto puta, ne meni, nego ama baš svima nama koji smo bili u gradu, samo smo mislili o tome, što će sad bit', i tamo i ovdje, kako će sve ovo ići.”
Dubrovački glazbenik i branitelj Željko Mirović Miš sjeća se tek nekih pojedinosti na današnji dan, ali osjećaje nakon strašne vijesti pamti dobro.
-Bio sam tad na položaju na magistrali, bilo je nas deset, mijenjali smo se na straži. A to saznanje, da je taj Vukovar koji se tako žestoko branio i pružao nevjerojatan otpor, pao, potreslo nas je sve do kosti. Promislio sam kako se cijela sila uprla protiv Vukovara, agresor je morao pokrenuti ama baš sve od oružja što ima da bi se Vukovar slomio, i sad kad su uspjeli u tome, a vidi nas ođe, nemamo ni puške ni metka, oni nam 200 metara poviše glave, nema ni bunkera, ni ničega... Naravno da je tu nastao jedan sveopći pad morala, strah, neizvjesnost... Tad smo ozbiljnije počeli razmišljati o svemu. I još uvijek nismo znali sudbinu ranjenika u bolnici, sudbine mnogih koji nisu uspjeli izaći iz Vukovara. Studeni '91. za nas je u Gradu bio ionako strašan, Bosanka, Srđ, žrtve na svim položajima, Naravno, bojali smo se sličnog scenarija i ovdje, svašta čovjeku prolazi kroz glavu. Ma možeš mislit' osjećaja i stanja u glavi, kao kad smo se oko 6.12. dogovarali da ne ispucamo svu municiju ono jada što smo imali, da ostavimo nešto i za sebe. Zamisli to! Kad razmišljaš o tome, samo da nas ne zarobe, bolje sebi presudit'.” - priča Miš koji je 18.11. doživio kao i brojni Dubrovčani, sa strahom.
Voditeljica Odjela infektologije dubrovačke Opće bolnice dr. Ljiljana Betica Radić na današnji je dan bila, a gdje drugdje nego na poslu. U tom trenu, priča nam, u bolnici je bio kaos, ionako je stanje bilo napeto, borili su se s nedostatkom svega, s momcima koji su stizali u bolnicu s položaja, u svakakvim stanjima. To vrijeme koliko su ga agresori lomili, vukovarska bolnica postala je stratište nevinih, ranjenih, bolesnih, djece i staraca, bez vode, struje, lijekova, konstantno bombardirana od agresora.
- Na današnji tužni dan kada obilježavamo 30. obljetnicu herojskog grada Vukovara prisjećam se kako smo u tadašnjoj staroj bolnici na Boninovu i sami u ratnom okruženju slušali tragične vijesti o herojskim danima bolnice u Vukovaru koja je sustavno bombardirana i uništavana od strane agresora. Žrtva hrvatskih branitelja, kao i svih zaposlenika ratne bolnice Vukovar ostaje nam u trajnom sjećanju kao primjer budućim naraštajima.”
Novinarski je posao u to vrijeme bio gotovo neopisiv, trebalo je biti priseban u najnepodnošljivijim trenucima. Tadašnja voditeljica, a danas glavna urednica HR Radija Dubrovnik Nila Miličić Vukosavić, na današnji je dan prije trideset godina bila u izbjeglištvu s dvoje male djece.
-Svi ti dani agresije na Vukovar bili su poput košmara... Tjeskoba, nemir, gledanje televizijskih izvještaja, svakodnevno slušanje Glavaševića na radiju, ton njegovog glasa, glasa koji je simbolizirao sve one koji su se, na rubu beznađa, ali i dalje hrabri i nesalomljivi, zatekli zarobljeni u tom paklu... Ne sjećam se uopće što sam točno radila u tom trenu, znam da sam sa 4-mjesečnim Ivanom i 7- godišnjim Petrom bila u Splitu, u izbjeglištvu...i da je trenutak kad sam preko radija čula da je grad-heroj pao, i vidjela užasne snimke na tv-u, značio potpuni očaj, nevjericu, beznađe... I da sam plakala... sjećam se samo suza i dojma mučnine i golemog straha.... i neopisive tuge !"