| Ptica u kamenu, dar kiparske kolonije, gotovo se i ne može vidjeti od obraslog korova, duž puta do crkve prolaznicima prijeti ruševna zidina, nema obilježja za ulaz u ovo turističko mjesto... |
| Piše ojdana koharević |
 |
| 'Furešt' i simbol Mimica Joško Šupić / CROPIX |
- To da se domaći i furešti ne vole, nije samo specifičnost Mimica, to vam je gotovo u svakomu malomu mistu, no upravo su nam ti domaći prodali zemlju i oni su jedini ‘‘krivci’’ što smo sada tu - priča Agačević u hladovini pred svojom vikendicom iznad Magistrale u Mimicama.
Prodajući zemlju, Mimičani su došli do toga da ih je danas tek trećina u mistu, a dvije trećine je onih čije su krvne veze daleko izvan Mimica. I premda ih je znatno manje, priča nam ogorčeni Agačević, drmaju mistom i ne daju ostalima da se približe, a kamoli odlučuju i nešto naprave.
A napraviti se u pitoresknim Mimicama doista može mnogo, Bog im je dao more, sunce, borove i masline, no to nije dovoljno, jer u mjesto treba ulagati. Počnemo li od samog ulaska u mjesto koje je sve samo ne lijepo; za mjesto koje od daleke 1927. godine živi od turizma, nigdje ni slova da je riječ o Mimicama, a crkva i zapuštena kamena ptica su jedini orijentiri kako s Magistrale ući u selo.
- Kamenu pticu su nam darovali umjetnici iz kiparske kolonije i postavili je na ulazu u mjestu. To je bilo uredno neko vrijeme, no tada su o ptici prestali brinuti kao da to nije ulaz u mjesto - priča Agačević.
Naziv ‘‘Ptica ljubavi’’ objašnjava cijelu svrhu tog darivanja, no okoliš kamene ptice vjerno svjedoči da joj Mimičani ne uzvraćaju s ljubavlju, jer se ptica gotovo i ne može vidjeti od obraslog korova.
Ništa puno bolje nije niti duž puta do crkve, gdje s jedne strane vreba klimava zidina i pitanje je dana kad će pasti.
Kontejneri ‘na kraju svita’
- O svemu tome sam pisao predsjedniku Mjesnog odbora, gradonačelniku Omiša, ponudio sam i vrijeme i znanje kako bismo svi zajedno napravili nešto za naše misto, no oni me ignoriraju, očito misle da mogu sve sami, a izgled mjesta vam najbolje govori da to loše rade. I doista, mjesto koje po svemu može biti pravi biser, osim prirodnih bogatstava i nema se čime podičiti.
- Jest, imamo prekrasno more, ali ako se nastavi uništavanje s ispustima iz septičkih jama, ne znam do kada ćemo imati čisto more - strahuje Agačević.
Posebna su priča psi koji se zajedno s gostima i domaćima kupaju na dvjema plažama, a plaži Kutleši treba temeljito uređenje. Doduše, čisti se redovito, no može biti još ljepša.
- Imamo divno mjesto s bogatom poviješću, a naši gosti o mistu ništa ne znaju. Zašto se na nekoliko mjesta ne bi postavili infopanoi - pita se Agačević.
Jedna od povijesnih vrijednosti je stara magistrala daleko iznad današnje, još iz Napoleonova doba, koja je bila prepuštena zaboravu sve do prije četiri godine:
- Kada sam vidio da od suradnje s lokalnim čelnicima nema ništa, nas nekoliko organizirali smo radnu akciju i očistili staru magistralu od smeća - kaže Agačević. Očistili su više od 300 tona sitnog i krupnog otpada, postavili klupe, posadili zelenilo i od tada više nitko nije bacio ni komadić smeća.
Smeće je za mještane akutan problem koji ne uspijevaju riješiti. Jedini kontejneri u mjestu su toliko daleko da neki od mještana sa smećem moraju hodati više od kilometra po strmoj uzbrdici, a ima starih, malo pokretnih kojima je to doista teško.
Svi oni, bili Mimičani ili ‘‘furešti’’, morali bi napokon sjesti za stol i pokazati kako u lijepim Mimicama može biti još ljepše.