Ima Imoćana koji još ne vjeruju da je Armstrong bio na Mjesecu i da je ljudska ruka dotaknula dno Crvenog jezera; Čemu tolika nevjerica? Legenda o Gavanu objašnjava dosta toga...

Sjećate se davne 1969. godine i onog povijesnog dana 20. srpnja kada je američki astronaut Neil Armstrong (bar tako smo vidjeli na TV ekranima) sa svemirskom letjelicom Apolo 11 došao do površine Mjeseca i onda kao prvi čovjek učinio povijesne korake po površini Zemljina prirodnog satelita. Namjerno smo u zagrade stavili ono da smo to vidjeli preko TV ekrana jer je to bila milijunima znatiželjnika onda jedina vjerodostojna potvrda toga povijesnog čina.

Zašto sve ovo? Pa, zato što i dandanas na sve četiri strane svijeta ima onih koji ne vjeruju da se to dogodilo. I ne samo među takozvanim običnim ljudima. E, ako već u svijetu imamo takve, a potvrđeno im je TV snimkama, u Imotskom, primjera radi, i dandanas ima nekih (istina mali broj, i to uglavnom starijih) koji ne vjeruju svojim očima i sumnjičavo vrte glavom na jednu nepobitnu činjenicu. A to je ona da je najprije sofisticiranim uređajem, a zatim i ljudskim okom, viđeno dno njihova Crvenog jezera

Dakle, ljudi ne vjeruju da je ljudska ruka dotaknula dno toga svjetski poznatog prirodnog fenomena i jedne od najdubljih kraških jama na svijetu. Jer nije mala stvar imati dubinu veću od tri stotine metara. Zamislite, tri nogometna igrališta i još nešto metara u utrobi zemlje.

Ali zašto, ipak, tolika skeptičnost, nepovjerljivost, nevjerica u ono što se vidjelo prostim okom stotina i stotina radoznalaca kada se u Crveno jezero spuštala sofisticirana mini podmornica, takozvani "Row", 28. rujna 2013. godine i kada je na površinu donijela snimke s dna Crvenog jezera. Ili još konkretnije, zašto ti i takvi ne vjeruju također povijesnom danu za Imotski kada je 6. svibnja 2017. godine jedan od najpoznatijih svjetskih speleoronilaca, Francuz Frederic Swierczynski zaronio do 245 metara i tada dotaknuo njegovo dno. Nešto je manje metara zaronio, jer je tada i vodostaj bio niži. Donio čovjek i snimke na površinu, Imoćani prvi put vidjeli dno svoga Crvenog jezera koje je snimio čovjek.

No, ima ih u Imotskom kojima i to nije sasvim dovoljno. Pitali Francuza je li dolje vidio ostatke nekog dvorca. Čovjek rekao da je dotaknuo samo jedan dio na dnu, šire nije išao i razgledavao, nego samo ono mjesto gdje je dotaknuo rukom.

Pa zbog čega tolika nevjerica, zašto ne vjeruju ili, konačno, zašto uopće i ostavljaju prostora sumnji?

No, tko malo bolje poznaje Imotski i legende koje su stoljećima kružile oko njihovih jezera mogu razumjeti dosta toga. Oko Modrog jezera priče su bile o vilama. Tamo je i Vilinska pećina, Vilinsko počivalo, tamo vilenjaci i vukodlaci igraju nogomet kada jezero presuši. A Crveno? E, tamo su još izazovnije legende ili, bolje rečeno, legenda. To jezero malo odmaknuto od samoga grada, onako upalo u utrobu zemlje, gotovo pa nepristupačno s liticama koje se obrušavaju direktno u vodu bez ikakve mogućnosti da se čovjek po njima spusti, jezero gdje se, kako kažu u Imotskom, i ptice promisle nekoliko puta hoće li ga preletjeti, jer iznad njega pušu neki čudni vjetrovi, koji ih vuku prema vodi. U njega tek vrlo spretni mogu baciti kamen s vidilice a da se vidi kako je bućnuo u vodu.

I onda i ono o čemu je ovdje priča, Imoćani su stoljećima pričali s koljena na koljeno legendu o njegovu postanku. Uzalud poznavatelji krša, uzalud geolozi, u Imotskom bijaše jedna i jedina istina o postanku Crvenog jezera. Crveno jezero je nastalo, kažu, kada se ispod nekadašnjih predivnih kamenih dvora velikog bogataša Gavana "propuntala" zemlja i tako se stvorilo jezero. A dvorac i silno njegovo bogatstvo i dandanas su na dnu jezera. Od mnogih verzija nestanka Gavanovih dvora izdvajamo onu poznatog imotskog franjevca fra Silvestara Kutleše, po kazivanju Stipana Mršića, Ivana Sliškovića i Mate Škore, 15. studenoga 1936. godine:

"Bio je u davna doba, blizu Imotskoga, jedan bogati čovik zvani Gavan. Po kipu čovik, ali po srcu i duši đava. U Gavana bilo svega samo duše nije. U Gavana dvoji dvori, jedni lipši od drugi. U dvorima svakog blaga, a van dvora ni broja se ne zna. Čije polje? Gavanovo. Čije brdo? Gavanovo. Novca je ima toliko da mu pogotovu broja nije zna. Novac je drža u sobam, na tavanu, a ne u sanducim.

Zlato u jednoj, srebro u drugoj, bakar u trećoj sobi. Mala je ima na sedamdeset i sedam mista. U svi sedamdeset i sedam mista bile su pojate i torovi. Različite pojate za krupni, a različite za sitni zub. Otklen Gavanu toliko blago? Ništo i stariji doranili, a najviše Gavan krivo steka i primaka. Što privarom, što silom, što kamatom, pritiska i grad i sva sela, od Kamenjaka do Gruda, svu burnu i zapadnu stranu polja i oko polja imotskoga. Ima je dosta kmeta i slugu, bezdušni ka i on sam (Gavan). S pomoću kmeta otima je čoviku parnicom. Kmeti se zakuni krivo, a Gavan dobij parnicu. Je li ti zajmijo sto kroz godinu dana, valja mu vratiti dvista. U jednim dvorima litova je Gavan, a u drugim dvorima zimova.

Ima je Gavan ženu i jedno muško dite, nejako. Žena bila prava slika i prilika svog čovika pa i gora, jer olija. Težaka mrzila, a prosjaka s vrata gonila. Dosta je palo sirotinjski suza. Uzdasi i suze sirotinjske i Bogu dodijali. Jednom Isus – milosnaga bila – dođe ka prosjak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima ne bilo Gavana, nego mu žena. Otiša Gavan u zapadne da miri i broji novac. Zakuca Spasitelj na Gavanovim vratima šćapićem i reče:

– Daj štogod prosjaku, Bog ti da! Pogledaj na sirotu, Bog na te pogleda! Utiši gospodarice gladna, utišijo tebe Bog!

Kad dodija Gavanovici, izađe na vrata i reče prosjaku:

– Ajde mi s vrata! Vi skitančine i linčine ne date mi mira meni i ditetu mome u kući mojoj!

– Daj zalogaj kruva, Bog ti da! – proslidi prosjak.

– Šta će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj! – uzgorito reče Gavanovica.

Nu da se otrese prosjaka, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metnu joj sluga na papuču od noge i ona dobaci prosjaku.

Sramota joj se činilo da rukom prosjaku dade.

– Daj mi gazdinice i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu ovliko – opet će prosjak.

Gavanovica naredi slugi da mu odriže trs kupusa, ali oni trs uz put što u nj pasi zapišaju. Sluga ode i odriza, ne oni trs, nego drugi zdravi. Boja se je Boga ovi sluga. Prosjak primi i ode. Ali na rastanku reče slugi:

– Noćas će biti svašta, ti se ne boj ništa! Gromovi će pucati, zemlja će se tresti, i jezera će se otvarati. Ali sve to tebi nauditi neće! – prosjak reče i ode.

I tu noć, pričaju i drugi u Imotskom sličnu priču, udariše gromovi, zadrhti jako zemlja. Ispod dvora Gavanovih koji bijahu baš gdje je danas Crveno jezero, otvori se silna rupa u zemlji i cijeli dvori, Gavan i Gavanovica i sve njihovo blago ode duboko u utrobu zemlje. Naiđe silna voda i potopi sve. Nastade na tom mjestu jezero. A zbog crvenih njegovih sijena narod ga prozva Crvenim."
I danas kada su njegove tajne otkrivene, kada na dnu ima nekoliko automobilskih guma, nažalost i drugog otpada, a među njima možda i ostaci savezničkog aviona koji se je, kako govore svjedoci, sunovratio 1944. godine u grotlo jezera nakon što su ga pogodile njemačke protuzračne haubice, prekinuvši mu put prema Njemačkoj i namjeru bombardiranja njemačkih gradova, legenda o Gavanu i njegovim dvorima, legenda o postanku Crvenog jezera još je itekako znana.

A Imoćani i ove godine, samo prodajom ulaznica za razgledavanje, konačno malim dijelom i komercijaliziraše svoga kraškog ljepotana. A da je bilo još prodati priču o Gavanovim dvorima, malo prošetati puste grupe znatiželjnih turista tamo gdje su bili njegovi dvori, bar bi se mogli pomalo vraćati Gavanovi dugovi što ih ostavi prema puku Imotskom. U Imotskom kažu da i za to još uvijek ima vremena.

A oni koji još uvijek vjeruju legendi, u šetnji prema Crvenom jezeru često spominju i dio velike narodne pjesme spjevane o Gavanu i njegovim dvorima:

"Tu u gluhoj, mrkloj noći, ko srca imaš proći/ uz Gavanovu čut ćeš ciku, vukodlaka strašnu riku./ Od stra ti se kosa ježi, bjež čoviče, otud bjež."